Ako mislite da su slikovnice samo za male klince, grdno se varate. Ima slikovnica koje će oduševiti i malo veće i još veće klince. Pa čak i one koji to više nisu. Upravo to se dogodilo meni kad sam sa svojom djecom pročitala slikovnicu “Ti nisi kao mi” autorice Nine Vađić i s ilustracijama Ane Kadoić. Znate ono kad pročitate neku slikovnicu od koje se naježite. Ne zato što vam je hladno, već zato što je ta slikovnica baš super. E ova je baš baš super.

Možda vam na početku bude malo čudna pa se zapitate čitate li slikovnicu ili matematički udžbenik, ali to tako treba biti, vjerujte mi. Jer likovi u ovoj divnoj slikovnici su svi odreda geometrijski likovi, imenom i ilustracijom.

Pa su tako tu jedan zeleni Krug dobra srca i snažna duha, jedan crveni Trokut pun nježnih misli i blagih riječi, jedan plavi Pravokutnik, jedan narančasti Kvadrat i jedan žuti Šesterokut. I svi se oni vole igrati zajedno. Graditi gradove, kuće, tornjeve, školske zgrade, baš kao i djeca. Cijela ova priča se vrti oko igre, te zanimljive (dječje) aktivnosti u kojoj se izražavaju znatiželja, osjetljivost i potreba za suradnjom i zajedništvom među sudionicima. Uglavnom, osim ako netko nije malo drukčiji od drugih. Zvuči poznato?

Čim upoznate likove u slikovnici, shvatit ćete da su svi različiti. Ali jedan je različitiji od drugih. Jedan od njih nema stranice i kuteve te tako ne dijeli s njima iste osobine. On je drukčiji, a opet tako divan na svoj način. I silno se želi igrati s ostalim likovima, ali oni to ne žele. I kad ga puste da im se pridruži u igri, ismijavaju ga, zato što je drukčiji.

“Ne možemo se penjati na tebe, – pobuni se Šesterokut – nisi dobar za penjanje, niti za pridržavanje, niti za građenje. Ti nisi kao mi! Ponekad se pitam čemu uopće služiš!”

Čitajući ovu slikovnicu osjetit ćete čitav spektar osjećaja, od sreće, nadanja, tuge do razočarenja. Baš kao i mali zeleni Krug koji se jednostavno ne može uklopiti u društvene norme ostalih likova. On to jako želi, želi im biti sličan, bez obzira na njihovo ponašanje.

“Krug je bio sve nesretniji. Osjećao je kako nije dovoljno dobar. Nedostajale su mu važne stvari. Kad bi imao makar jednu stranicu, mogao bi se na nekoga nasloniti. Bilo bi to tako divno! A kad bi imao kut, barem jedan mali kut, mogao bi u njega smjestiti svoju tugu I u njemu, odbačen, tugovati.”

Nakon odbacivanja, zeleni Krug je razočaran, tužan I njegov snažan duh više ne može izdržati tako velik pritisak. On puca na pola. A crveni Trokut kojeg je to jako rastužilo, pokuša zagrliti polovice Kruga I tada se dogodi nešto prekrasno.

“Dobri crveni trokut I mali zeleni Krug stope se u srce!”

Ovo je jedna od onih priča koje pamtite zauvijek, koja je bezvremenska i univerzalna i koju poželite imati na svojoj polici, blizu, da ju možete čitati opet i opet. I koja nas uči da budemo bolji. Da prihvaćamo različitost objeručke jer prihvaćajući drukčije, i mi sami rastemo.

Da njegujemo toleranciju kako bi ovaj svijet bio bolji. Stariji će vjerojatno u Pravokutniku, Kvadratu i Šesterokutu prepoznati zatvorenost društva, robovanje društvenim pravilima i odbacivanje svega što je drukčije. Jer njihove stranice i kutevi nisu ništa drugo nego zajedničke općeprihvaćene osobine unutar društvenih okvira i onaj tko ih nema, tko je drukčiji, izvrgnut je ismijavanju i izopćavanju iz društva bez obzira što posjeduje neke druge, divne osobine.

“- Sada sam konačno kao vi! – potrgani Krug blistao je od radosti.
-Ne, ti nisi kao mi! – šapne Trokut. – Ti si mnogo, mnogo bolji!”

I baš kao što nakon svake kiše, brodoloma I oluje dolazi sunce, tako i nakon nesnošljivog i netolerantnog društva koje ne prihvaća različitost dolazi društvo različitosti, snošljivosti i tolerancije. Samo ga trebamo izgraditi. Malo pomalo. A ti i ja, mi, ćemo to započeti. “Ti nisi kao mi” zvuči kao odličan početak, zar ne?