Nikada dosta napominjanja i čitanja koliko je brige za mentalno zdravlje potrebno od malih nogu. Ove slikovnice u tome mogu značajno pomoći.
Sve se češće u medijima govori o mentalnom zdravlju i higijeni istoga, najčešće odraslih. No ne smijemo zaboraviti ni na mentalno zdravlje djece. Prošla godina, koja je bila kao nijedna dosad, pokazala je koliko je važno podržati mentalno zdravlje djece. Pandemija, lockdown, online nastava pa na koncu i potresi te stres koji su prouzročili, ne utječu samo na odrasle, već i na one najmlađe. Kako na tijelo, tako i na um.
Postoje brojne aktivnosti kako kod djece podržati vještine suočavanja i mentalno zdravlje, a djelatnici Odgojnog savjetovališta Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta izradili su odličan letak upravo s takvim aktivnostima. Osim toga, nešto što uvijek može pomoći je čitanje. Pogotovo čitanje slikovnica pomoću kojih će djeca lakše razumjeti promjene, svoje osjećaje i situaciju kroz koju prolaze. Mnoge slikovnice mogu pomoći, a u nastavku možete pročitati o nekima od njih.
Ono što sigurno muči djecu su brojne brige, a slikovnica Gitina briga Toma Percivala (Profil, 2020.) olakšat će djeci kako osvijestiti osjećaj zabrinutosti te će i sami uvidjeti da je normalno ponekad se brinuti zbog nečega, ali i da nam je puno lakše kada nekome ispričamo o svojim brigama. Gita je bila jedna sasvim obična djevojčica koja se voli ljuljati na ljuljački i istraživati svoj vrt. Sve dok jednog dana nije otkrila Brigu. Na početku je ta Briga bila sasvim mala. No onda je počela rasti. Stalno je pratila Gitu, ali nitko ju drugi nije primjećivao pa se i Gita pravila da ju ni ona ne vidi. Pitala se kad će i hoće li uopće otići. Briga je bila ogromna, a onda se dogodilo nešto neobično.
U parku je susrela dječaka koji je bio tužan baš kao i ona, a pored njega bila je Briga. I Gita je shvatila da i drugi imaju Brigu. Njih dvoje su počeli pričati o svojim Brigama i one su nestale. To nije bio posljednji put da je Gitu nešto brinulo, ali je naučila kako riješiti svoje brige.
Slikovnica Dječak koji je poplavio svijet (Evenio, 2020.) autorice Snježane Babić Višnjić i ilustratora Marka Pinjuha progovara o visoko senzitivnom dječaku Tihomilu koji je od rođenja bio preplavljen osjećajima. Rastao je utješen i radostan u svojoj maloj obitelji sve dok nije došlo vrijeme za polazak u školu. Djeca u školi mu nisu baš bila blagonaklona, dječaci su mu se rugali ili ga gurkali, a na početku ga je učiteljica nježno tješila. Nakon nekoliko dana samo bi mu rekla da nema razloga plakati. Tihomilu škola nije bila draga, nije se priviknuo kako je mama rekla da hoće i nije više želio ići.
“Tuga mu je postala debeli šal koji je vijugao oko njega poput oblaka koji ga neprestano prati.”
Jednog dana popeo se na krov škole i počeo plakati. Plakao je i plakao dok poplava nije zaprijetila gradu. Djevojčica Jana popela se na krov i mirno sjela pokraj njega. I ona je bila tužna, ali njena tuga nije bila puna suza poput Tihomilove. Njena tuga bila je tiha i mirna. Kad je Tihomil čuo da je i Jana tužna, nije mu bilo jasno kako uspijeva zaustaviti sve suze. Ipak, u njoj je pronašao utjehu i podršku, baš kao i ona u njemu.
Jedna slikovnica jako nam je prirasla srcu, a kako i ne bi kad joj je ime Sretno srce (Panova svirala d.o.o., 2016.). Autorica Nina Vađić i ilustratorica Ana Kadoić stvorile su u ovoj slikovnici čarobnu bajku. Ovo je priča koja na jednostavan način prenosi djeci važnu poruku i zbog koje ćete se na kraju naježiti. Ja jesam, a to je uvijek znak da se radi o odličnoj priči! Jedno malo sretno srce traži svog vlasnika ili svoju vlasnicu. Rodilo se jedne divne noći u jednoj divnoj priči. Na svom putu susrest će krijesnicu, ježa, cvrčka, zeku, orla i konjića, ali nitko od njih neće biti vlasnik tog malog sretnog srca.
Dok mu konjić ne kaže kako misli da pripada ljudima. I srce, svo sretno, stigne do grada. Šetalo je ulicama i ugledalo jednu divnu djevojčicu. No djevojčica počne vikati i plakati. Mama ju je pokušala utješiti, no ona se naljuti i okrene. I tada srce shvati. Ono je sretno, a djevojčica nema svoje sretno srce. Prije nego što sretno srce postane njeno, djevojčica mu mora obećati nekoliko stvari:
“Kada se naljutiš, potraži me i ja ću te odljutiti.
Kada se rastužiš, potraži me i ja ću te razveseliti.
Kada si tvrdoglava, pozovi me i ja ću ti pokloniti osmijeh.
Samo tako možeš biti moja i samo moja djevojčica, a ja mogu biti tvoje i samo tvoje srce!
Burne reakcije karakteristične su svoj djeci, pogotovo u ovo neobično vrijeme. Slikovnica Sretno srce pomoći će im da svoje reakcije ublaže. Slušajući i osjećajući svoje sretno srce klinci će razviti svijest o emocijama, preusmjerit će svoju pažnju i biti sposobni započeti smireni razgovor. Provjereno!
Uz bolest uvijek vežemo neke negativne osjećaje. To je jednostavno tako. Ako smo ikad izgubili neku voljenu osobu zbog bolesti, taj osjećaj nemoći i straha od gubitka uvijek nas prati. U jeku pandemije, kad se s televizijskih i drugih ekrana mogu stalno čuti brojke o umrlima i zaraženima ti osjećaji se, željeli mi ili ne, još pojačavaju. Jednako je i kod djece. Iako možda mislimo da oni takve vijesti prečuju i ne obraćaju na njih pažnju, ipak nekako dođu do njih.
Slikovnica koja na jedan čaroban i nevjerojatan način donosi priču o smrti je Park u oblacima (Naklada Semafora, 2020.) autorice Snježane Babić Višnjić i ilustratorice Branke Hollingsworth Nara. Jednoga dana Nina, koja je bila pomalo tužna, nije iz škole otišla ravno kući, već je malo vrludala. Sumrak je već počeo zamjenjivati dan kad je stigla do parka i odlučila se malo ljuljati. U maglici prepozna svog djeda s kojim je često išla u park.
Djed primijeti kako je Nina tužna pa mu ona ispriča da je od svoje najbolje prijateljice Lane uzela gumicu za kosu s bubamarom jer joj Lana dan ranije nije ponudila gumene bombone koje je donijela u školu. A onda on njoj ispriča priču o svom sinu, njenom tati, i jednom malom aviončiću. Kad Nina shvati da je već pao mrak, požuri kući gdje su je čekali roditelji s tužnom viješću da je umro njen djed.
“Nina priđe tati i položi mu ruku na rame, a drugom rukom pomiluje aviončić. Nagne se nad njega i primijeti da aviončić ima ucrtane malene prozorčiće. Dok ga je podizala, on se otisne s njezina dlana – ili se možda tada spotaknula – i dok je letio prema otvorenom prozoru kroz jedan od prozorčića spazi djedov lik kako im nasmijano maše dok ga avion odnosi prema plavetnim oblacima.”
Netko se nekako nosi sa strahom, tugom i nezadovoljstvom. Davno su Indijanci takve svoje osjećaje ispoljavali kroz ples, a upravo to savjetuje i slikovnica Čudnovati ples (Bookara, SILAB, 2020.) autorice Martine Omejec. U slikovnici se djeca susreću s raznim problemima koje rješavaju plesom.
Dječak Leo je tužan zbog bakine smrti, Filip je jako želio jednu igračku za rođendan, Maks nije volio ići u školu, Klara je bila tužna zbog svog bolesnog psa, a Lila je željela da Zemlja bude čista. Svi su plesom dozivali ostvarenje svojih želja, a dobili su nešto puno bolje. Dobar osjećaj koji nam svima treba. A kako plesati čudnovati ples?
“1. Izaberi omiljenu glazbu na koju voliš plesati.
2. Izađi van na travnjak i okreni se prema suncu.
3.Opusti ruke, tijelo i vrat i počni skakati na mjestu.
4. Sjeti se svoje želje. Budi sretan/sretna i veseo/vesela.
5. Ne razmišljaj, samo uživaj u plesu.”
I na koncu, jedna mindfulness slikovnica koja uvodi djecu (a i odrasle) na put usmjerene ili usredotočene svjesnosti. Ovdjezemska (Harfa, 2018.) je slikovnica autorice Tamare Vučković i ilustratorice Dubravke Kolanović o Zemu, jednorogu koji živi u predivnoj zemlji Ovdjezemskoj i nitko ne zna zašto je uvijek sretan i s osmijehom na licu, ali pretpostavljaju da je to zbog njegovog roga. I svi koji ga upoznaju žele dotaknuti njegov rog kako bi i oni bili sretni. Ali ne znaju da sreća nije instant paketić. Sreća se živi. Jednoga dana Zema upozna jedan Dječak koji poželi saznati zašto je on tako sretan.
I jednorog mu odluči pokazati. Dječak se popne na Zema i zajedno pojure kroz gustu šumu, široku zelenu livadu, preko rijeke i kraj planinskog potoka i vrate se na isto mjesto odakle su krenuli. I Zem upita Dječaka razumije li sada njegovu sreću. No Dječak je bio zbunjen. Nije vidio ni osjetio ništa posebno.
Prošao je putem kojim prošao već nebrojeno puta, a stalno je iščekivao kad će stići. U tom iščekivanju nije vidio čaroliju. Čaroliju sunčevih zraka, šuškavog lišća, pucketanja grančica, šumskih životinja, mirisa proljeća, pjesme rijeke i potoka. Baš kao što i mi trenutno stalno nešto čekamo. Da završi lockdown, da tlo prestane podrhtavati, da stigne cjepivo, da pandemija nestane.
A možda bi trebali kao Dječak shvatiti da sreća nije mjesto do kojeg treba stići. Sreća je u svakome od nas. Ponekad se sakrije, ali ju u svojoj Ovdjezemskoj uvijek možemo pronaći. Ako zatvorimo oči, duboko udahnemo i izdahnemo, naći ćemo se u Ovdjezemskoj, gdje uvijek stanuju sreća i mir.
