To je cijelo moje djetinjstvo!

Lupio je šakom u stol. Prosuo mi je kavu. Nisam mu rekao, nije važno. Dugo ga nisam vidio ovako uzbuđenog. Nije vrijedna kava toga da ga odmah vratim u stvarnost.

Nije ona napravljena za druge već samo za one koji su ga zavoljeli kao djeca. Shvaćaš? Spyro me vrati u dane kada sam mogao što sam htio, kada nisam poznavao grižnju savjesti.”

Kada bolje razmislim, ne sjećam se ako se ikada ovako zaletio u dubinu. I to ujutro – sunce sije, galebovi pjevaju svoje šansone, mi im pjevamo svoje psovke, more se zalijeće u stijene u pozadini. A on odlazi u dubine. I to zbog jednog zmaja.

Ma nema ti tu racionalnosti. Nisam u životu upoznao osobu kojem je djetinjstvu bilo racionalno. Ono može biti ili užasno ili fenomenalno. Pa nije nostalgija bez razloga zeznuta stvar. Da je, ne bi ti onaj tvoj Proust nikad postao neš posebno.”

Da, od cjelokupne srednjoškolske književnosti njemu je u glavi ostao Proust. Naravno, kao trauma. No, ima poantu, razmišljam si. Ako ovim tempom nastavi, morat ću mu ustupiti svoje mjesto među slovima.

U konačnici, mogu ti ja pričati koliko god želiš, ali ako ti ne probaš, uzalud mi trud. ”

Počeo se vraćati u stvarnost. Primjetio je prolivenu kavu, smanjio je fond riječi. Riznica se ispraznila. Pozvao je konobaricu (prsti u zraku), platio za oboje (prsti na računu) te pogledao u mene (prst u oku).

Probaj. Ne budi glup.

I tako sam probao Spyro: Reignited Trilogy.

Jednostavnost čini čuda

Spyro (automatski preimenovan u Špiro) dio je kreativnog vala s kraja dvadesetog stoljeća u kojem su studiji otkrivali potencijale konzoli kroz kultne likove koji su živjeli u svijetovima koji su implodirali u bojama. Primjerice, u proces prvog Crasha bili su uključeni umjetnici koji su ručno oslikavali dijelove svijeta koji će kasnije biti preneseni u digitalni format. Svjetovi kraja 20. stoljeća izgledali su nadrealno jer su inspiraciju vukli iz šezdesetih godina koje su posljedično inspiraciju vukli s početka 20. stoljeća gdje su umjetnici inspiraciju vukli iz svih neistraženih kutaka svijeta. Samo ne iz institucija.

Tako smo dobili i Spyra koji se na ekranima našao 1998. godine. Izašao je tada prvi dio njegove trilogije – Spyro the Dragon. Ugodno je iznenadio kritiku, ali ne i publiku koja je prednost dala Crashu. Špiri nije pomogao ni loš marketing koji je zaboravio što drži u rukama. U naredne dvije godine izaći će drugi i treći dio trilogije (Ripto’s Rage! i Year of the Dragon) poslije čega će uslijediti – praznina. Narednih godina Špiro će štancati razno-razne naslove za novi studio (Digital Eclipse) koje će pamtiti jedino internet i jadan Špiro koji je u periodu od 2006. do 2008. godine doživio prvi reboot. Srećom ne i zadnji jer ponovno je to bilo daleko od onoga što je posebnim činilo trilogiju s kojom je sve krenulo. Tada je sve utihnulo – Špiro je otišao u prijevremenu mirovinu kao i mnoge filmske zvijezde koje znaju (misle?) da više ne mogu uspjeti u svijetu.

Trebalo je proći šest godina kako bi se netko (CEO Sonya, Andrew House) sjetio Špire koji je možda ipak mogao više nego što je napravio. Međutim, sve je stalo na razmišljanju. Tek 2017. godine će uspjehom Crasha Sony odlučiti kako bi isto mogao pokušati sa zmajčekom koji nije ostario ni dana. Uz pomoć Insomniac Gamesa i Toys For Bob, Špiro će svijetlo dana ponovno ugledati u studenom prošle godine kao ekskluziva za PS4 i Xbox One. Godinu dana kasnije, točnije 3. rujna, Špiro je izašao i za Nintendo Switch i PC gdje sam ga ja čekao.

Esencija Špire je jednostavnost. Vi možete skakati, trčati i rigati vatru. Kraj. U drugome i trećem dijelu trilogije bit će dodani još neki elementi, ali su više odmogli doli pomogli trilogiji. Ako spojite to sa slobodom istraživanja koju vam nudi Špiro, razumijet ćete zašto se o njoj piše. Time (srećom) narativ gubi na važnosti čime igrač i ne gubi puno. Zašto? Zato jer mu je dovoljan osjećaj ugode kada trči Špirom po travnjacima, močvarama, oblacima vlastitoga svijeta koji su studiji oživjeli neočekivano spektakularno. Osjećate se kao dijete u slastičarni – sve sjaji, sve vas zove, sve vas mami. (Pre)često ćete zaboraviti na narativ (ponavljam, srećom) dok istražujete svijet, nivo po nivo koji samo zbog vizuala možete ponavljati u nedogled. Istina, vi možete pretrčati Špiru – nivoi se mogu prijeći u roku od dvije minute, ali ljudi koji to žele neće ni kupiti igru. Špiro je perfekcionist – on traži od vas da se udubite u igru i istražite do zadnjeg kutka u potrazi za draguljima, zmajevima ili neprijateljima. Upravo zbog toga je izuzetno važno kako je reboot uspio kontrole učiniti zaraznima, a zagonetke unutar igre izazovnima. Nemate drugoga izbora nego se konstantno vraćati na već završene nivoe.

Ako niste nikada igrali Špiru, postoji realna opasnost kako vam se neće svidjeti. Sustav tutoriala je u rasulu, protivnici repetivni, a kulminacija koju bi trebali predstavljati šefovi mogu biti razočaravajući jer nisu izazovni. Jedino repetivni. Vizuali ne mogu sve spasiti. Ako niste perfekcionist ili ako se ne možete udubiti u svijet, Špiro vam se vrlo vjerojatno neće svidjeti.

Napisano najbolje utjelovljuje prvi dio trilogije. U naredna dva tvorci su se (možda) pretjerano zaigrali dodavanjem elemenata i likova koji odmiču pažnju sa Špire. Problem je što nemaju njegovu karizmu, a kada bi je i imali, igra se ne bi nazvala po Špiri. Ona jednostavnost sve češće se gubi u dodacima koji na niti jedan način ne doprinose igri. Međutim, Špiro je još uvijek dovoljno na ekranu da vam nije žao što su modernizirali cijelu trilogiju.

Špiro the Nostalgia

Po završetku igre (i recenzije) sjetio sam se razgovora. Uistinu, Špiro ima momente koji vas vraćaju u nadrealan svijet gejminga krajem stoljeća kada je realizam bio na slabim nogama. Ima tu nostalgičnu crtu; kada ste dijete koje ne može dalje od svojeg kvarta, svijetu koji vam nudi Špiro uistinu je zadivljujuć. Šarenilo, sloboda, zmaj koji se ponaša kao unuk u gostima, sve će vas to vratiti u vrijeme kada smo jedino trebali jesti povrće zatvorenih očiju i čistiti sobu. Nije prijatelju bez razloga ostao u pamćenju jedino Proust.

Špiro Proust. Ne zvuči loše.