Namjesti svjetlo tako da ti ne zamara vid. Učini to sada, jer kad se zadubiš u čitanje, neće ti se više dati da prekidaš. Pazi da ti stranica ne ostane u sjeni, sa zgusnutim crnim slovima na sivoj podlozi, jednoličnima poput čopora miševa; ali nastoj da ti u stranicu ne udara ni prejako svjetlo i da se ne odbija od okrutne bjeline papira izgrizujući sjene slova, kao o podne negdje na jugu. Nastoj da sad preduhitriš sve ono što bi te moglo prisiliti da prekineš čitanje. Cigarete nadohvat ruke, ako pušiš, pepeljara. Što još? Moraš piškiti? Sam znaš najbolje.
Što još? Što je Italo Calvino u romanu Ako jedne zimske noći neki putnik zaboravio napomenuti čitatelju? Čini se kako je sve na mjestu te da možemo krenuti čitati. Ipak, nedostaje jedna stvar koja se nenadano pojavila tijekom prijevoda. Naime, talijanski pisac zaboravio je napomenuti čitateljima u čijim će se rukama naći prijevod njegovog naslova jednu vrlo jednostavnu stvar; da okrenu prvu stranicu i pogledaju tko je preveo njegovu knjigu.
Sitnica, zar ne? Barem dok ne počnemo razmišljati o njoj jer tada počinjemo shvaćati koliko puta smo imali priliku susreti se s prijevodom. Od knjige do upute za vešmašinu, od sudske odluke do opisa sastojaka na vrećici čipsa. Prevoditelji spadaju među ona zanimanja koja uzimamo zdravo za gotovo; nikada nismo razmišljali o danu kada ćemo morati pitati što rade prevoditelji, ili kako oni prevode. Oni jednostavno prevode, i svi smo oduvijek znali kako. Uostalom, svatko može uz malu pomoć Google i rječnika. Ipak, naša mašta uvijek nam je zaboravljala postaviti sljedeće pitanje — zašto mi ne prevodimo?
Pitanje je to na koje je odgovor odlučila dati prevoditeljica Snježana Husić tijekom radionice prevođenja za srednjoškolce u sklopu programa Tjedna dobre dječje knjige Gradske knjižnice Rijeka. I dok jednima njeno ime odzvanja zbog Alessandra Baricca, drugima zbog Michela Fabera, većina će ju povezati s Philipom Pullmanom te trilogijom Njegove tamne tvari. Upravo je Pullmanov fragment prevoditeljici poslužio kao podloga za otvaranje knjige neobičnih novotarija iz života jednog prevoditelja.
Cilj prevoditelja je, na papiru, vrlo jednostavan:
Najbolji prevoditelj je nevidljivi prevoditelj. Ponekad se znaju žaliti što su nevidljivi ljudi, ali vjerujem da je tako bolje jer bi ideja svakog prevoditelja trebala biti da se u tekstu što manje primijeti.
Savršeni književni prijevod ne postoji, ali u teoriji je riječ o prijevodu koji uopće ne djeluje kao prijevod. Dobar je prijevod onaj koji ne tjera čitatelja da u nijednom trenutku ne odluči naslovnicu i vidjeti tko je preveo. Dakle, vi prevodioca nigdje ne trebate osjetiti. Ako osjetite potrebu da se vratite na naslovnicu, to može značiti samo dvoje. Ili da u tekstu pišu takve budalaštine da vas jednostavno zanima koja je to budala napravila ili shvatite da je nešto bilo toliko zahtjevno te vas zanima tko je to uspio riješiti.
Ipak, papir trpi svašta. Primjerice, naše ideje o prevoditeljstvu koje se svode na nekoliko stotina stranica rječnika koji mi uredno, borhesovski preslažemo u želji za ostvarajem prijevoda. U potrazi za najboljim opisom, srednjoškolci su se složili kako je od svih prijevoda na raspolaganju, najlakše upravo ono književnog tipa. Za razliku od stručnog ili usmenih vrsti prevođenja, ono je gotovo dokoličarske naravi:
Uvijek čujem da je najteže simultano prevođenje ili šušotaž što vam i mogu osobno potvrditi; posebice šušotaž jer vam ponekad ni ne najave o čemu će biti riječ te možete upasti na konferenciju o upotrebi određenih kemikalija o čemu nemate pojma na materinjem jeziku, kamoli stranom jeziku.
Ipak, najteže je prevoditi ono što tog trena morate prevesti. Uvijek je najteži prijevod onaj na kojem trenutno radite. Svaki oblik ima svoje poteškoće.
Unatoč tome što se književni prijevod nije našao na prvom mjesto, ne znači kako su sudionici radionice bili u pravu. Ubrzo su to i shvatili jer su zaboravili jednu vrlo važnu stvar — književnost nije samo proza:
Mogu vam potvrditi kako je prevođenje poezije najveći strah kod studenata. U poeziji ne treba prevesti samo riječi, ne treba prevesti samo neobične konstrukcije, u poeziji trebate prevesti niz drugih elemenata koji nju čine.
Kada prevodite književnost, prevodite cijelu jednu tradiciju. Kad prevodite poeziju, prevodite cijelu jednu tradiciju lirskih oblika.
No, uvijek imamo rječnik da nam pomogne:
Književno djelo ne radi svoj posao samo riječima. Ona svoj posao radi glazbom, ritmom, asocijacijama, podsjećanjem na nešto drugo što ste možda pročitali; sve ono što nijedan rječnik ne može riješiti. I zato danas unatoč efikasnim alatima za strojno prevođenje i dalje postoji jedna vrsta prevođenja koje strojevi nikad neće moći prijeći: književno prevođenje.
Otkucavši rječnik kao dobar početak, ali loš kraj, Snježana Husić mogla se pozabaviti sljedećim mitom — znam jezik, znam prevoditi:
Obično se misli da je dovoljno poznavanje samo stranog i vlastitog jezika. Međutim, treba znati prevoditi jer je to posebna vještina i zapravo nije izravno povezana s poznavanjem jezika. To je samo osnovni temelj na kojem onda gradimo sve ostalo. Moramo imati izvrsno poznavanje književne tradicije i zato se na fakultetima uvijek podučava i književnost pored jezičnih predmeta. Uostalom, jezik je gradivo književnosti pa je logično da se jezik uči uz njegove najbolje proizvode.
Zapisali smo sve — tradicija, vještina, jezik. Simbolika je tu, komponente su tu, vrijeme je za prevođenje. Tko će prvi otvoriti knjigolov? Čini se da nitko jer smo zaboravili najvažniju komponentu — maštu:
Nije dovoljno da prevoditelj poznaje jezik jer mu se može dogoditi da prevodi jezik koji do tog trenutka nije postojao. Primjerice, meni se to dogodilo u slučaju Tiziana Scarpe. Književni prevoditelji moraju ponekad izmisliti svoj jezik.
Stoga — što književni prevoditelj mora znati? On mora znati ono što se i ne može znati jer do malo prije nije postojalo.
Ipak, nijedan književni Babilonac ne uranja u tekst bez svoje vreće trikova. Za prevoditelje jezik je njihova tamna tvar koja je netom izvan njihovih dosega jer savršeni prijevod ne postoji. Međutim, ovdje smo da iskušavamo stvarnost i igramo se:
Prevodi se efekt. Tekst bi trebao imati otprilike isti učinak. Ako ga ne možete postići istim sredstvima, pokušajte drugima.
A ako želite naći sredstvo kojem vjerujete, morate znati do tančina tekst koji prevodite:
Kada prevodite, morate provjeriti apsolutno sve. Znači, ono što izgleda kao ime, možda nešto znači. Ono što mislite da znate kako se piše na hrvatskom, možda se uopće ne piše tako. Nikad ne vjerujte sebi. Prevodilac mora znati sve i zato si nikad ne smije umisliti da išta zna.
Kada kažemo kako se prevodi sve, zvuči jednostavno. I pogodili ste — nije. Najbolje se to vidi u trenucima kada se prevoditelj susretne s književnim likovima:
Književni likovi imaju gadan običaj da su raznih zanimanja Oni mogu biti inženjeri, mehaničari, mogu se baviti najnevjerojatnijim stvarima i zato književni prevodilac mora znati sve.
Ili kada se odluči malo previše pomoći rječnikom:
Ni najbolji rječnici nemaju sva rješenja. Blagoslovljeni ste Googleom, ali ni on ne zna sve. Ipak, imam mali savjet za vas. Kada otvorite Google, odite na pretraživati pomoću Google slika. Kada nađete ono što vam treba, pokušajte se dosjetiti kako biste to opisali na hrvatskom. Bez pomoći rječnika.
Međutim, ne samo da mora znati sve, on mora i stati iza svega:
Kad ste književni prevodilac, ne smijete biti politički korektni. Ne smijete prevoditi političku korektnost jer književnost trpi sve.
Unatoč silnim jezičnim nedoumicama, kao i skakanja po književnim bespućima, svaki književni prevoditelj zna što je najteže u prevoditeljstvu:
Ispoštovati rok!
Pitanje, odgovor, pljesak
Tesco ili Konzum
Ovisi o tome kome je tekst namijenjen. Postoji razlika između adaptacije, prijevoda i lokalizacije. Ako Peter postane Pero, to je lokalizacija. Ponekad je dobro provesti lokalizaciju kad se prevodi za djecu ili za mlađe tinejdžere…
Međutim, TV je specifičan prostor. Ja tijekom književnog prevođenja mogu uklopiti u prijevod objašnjenje kao primjerice Tescov supermarket. Međutim, titlovi su druga priča zato što nema mjesto. Upravo zato se ponekad pribjegava lokalizaciji kako bi se uštedjelo na prostoru.
Sinkronizacija
Nisam osobno radila na tome, ali sam prevodila uglazbljivanja što je slično, ali zahtjevnije. Ovdje je potrebno prevesti pjesmu tako da se može otpjevati na hrvatskom uz istu melodiju. To je vjerojatno jedna od najzahtjevnijih formi.
I da — kod sinkronizacije treba paziti na dužinu, ali tu u igru ulaze i glumci koji mogu brže izgovoriti te pokriti usta. Najveći izazov su songovi u crtićima. Poznajem čovjeka koji je radio songove za Kralja lavova, Davora Slamniga, te se sjećam kako je imao mailing listu koja mu je pomagala s jednosložnim hrvatskim riječima koje se rimuju.
Čitateljske navike
Tolkien je napravljen prema njegovim uputama, ali smo se mi naviknuli na Crnkovićev prijevod, i trebat će vremena prije nego što nam legne novi prijevod. Čudno je kada se pojavi novi prijevod jer smo se naviknuli na stari.
Prijevod i vino
Dobri prijevodi ostaju dobrima, ali zastarijevaju. I to je bitna razlika između književnog djela i prijevoda. Prijevodi zastarijevaju zbog jezika koji se uvijek mijenja. On se mijenja, a mi prevodimo za današnje čitaoce.
Kartica po satu
U pisanom prevođenju je mjera kartica, ali ne postoji samo jedna kartica. U književnom prevođenju to je 1800 znakova s razmacima, dok je u stručnom 1500 ili 1200 s razmacima.
Zašto su važni razmaci? Tijekom devedesetih jedan nakladnik je plaćao bez razmaka i to je znalo za četvrtinu smanjiti honorar. Nisam radila za njih da im priuštim što su zaslužili, a to je prijevod bez razmaka; onako ih nije platio.
Stranice
To ne mora biti do prijevoda; jednostavno su jezici drugačiji. Hrvatski jezik je zbog svojih deklinacija izrazito sintetičan jezik te u pravilu uvijek ispadne manje teksta nego u engleskom izvorniku, a posebice manje nego u talijanskom. Kada prevodim s talijanskog, obavezno izgubim 20 do 30 kartica teksta.
Užitak u tekstu
Mislim da se u prijevodu osjeti kada prevodilac uživa u tekstu. Kada sam radila kao urednica, dala sam jednom knjigu na prijevod nekome za koga sam znala da dobro prijevodi. No, kada mi je prijevod došao, nisam bila pretjerano oduševljena. Odlučila sam pitati prevoditelja kako mu je tekao prijevod na što mi je on kazao kako mu knjigu nije najbolje legla.
A zašto si onda uzeo tu knjigu!
Snježana Husić je književna prevoditeljica koja je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu talijanistiku i komparativnu književnost. Nositeljica je većine medijevističkih kolegija na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Od 2000. godine je znanstvena novakinja, a od 2011. docentica pri Katedri za književnost Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dobitnica Godišnje nagrade DHKP za najbolji prijevod proze u 2009. godini, za prijevod romana Vatreno evanđelje Michela Fabera (The Fire Gospel, 2008; Vuković&Runjić, Zagreb 2009).
