Kako bi skratili vrijeme do dolaska novog filma Taiku Waititija Jojo Rabbit u kina, odlučili smo se dohvatiti njegova zadnjeg uratka
Nešto prije podneva vidjeli su prva pera. Letjela su na vjetru, pera mladih ptica, a Nizozemac ih je prepoznao jer su pripadala njegovim pticama koje je očerupao vjetar. Vozač je promijenio smjer, pritisnuo gas do daske i za manje od pola sata ugledali su kamionet na obzoru.
Kada je Ulises u retrovizoru ugledao vojno vozilo, pokušao je povećati udaljenosti, ali motor više nije mogao povući. Putovali su ne spavajući i bili su iscrpljeni od umora i žeđi. Erendira, koja je drijemala na Ulisesovu ramenu, probudila se uplašena. Vidjela je kamionet koji ih je gotovo stigao i s naivnom odlučnošću uzela pištolj iz pretinca za rukavice
Taiko Waititi ima specifičan humor koji proizlazi iz njegova stila snimanja koji se nastavlja na baštinu novozelandske komedije. Komedije su to koje ne bi trebale biti smiješne zbog postavljenih situacija, ali uistinu jesu i ne možemo si pomoći. Disfunkcionalne obitelji nisu smiješne (Tolstoj bi se složio), odmetnici nisu smiješni, sustav koji zna, ali ne misli nije smiješan i tako dalje ide nabrajanje koje završava zaokretom – ali u konačnici ipak jesu. To nam želi dokazati Waititi kroz svoje „happy/sad“ stvaralaštvo koje živi od konstantnih antiteza te komičnih elemenata koji prožimaju tragediju ljudskoga života.
Jer smijeh nam je najpotrebniji kada nam je najteže. Upravo zbog spoja životnih situacija koje nas u stvarnosti drže na ledu i humora koji isti razbija time što banalizira cijelu situaciju, Waititi je jedan od redatelja koji neće svima sjesti. Ne smijemo se isto niti na isto. Međutim, u trenutku kada idem u kino gledati što sam gledao prije 10 ili 15 godina, šteta je reći ne kinodvorani u kojoj se vrti The Hunt For The Wilderpeople.
Mi, divljaci
Snimljen 2016. godine, The Hunt for the Wilderpeople (ne želim ni znati hrvatski prijevod) prati priču o neželjenom dijetetu, Ricky Bakeru, kojeg sustav misli da zna iako ga nikada nije pitao tko je on ustvari. Mi smo bačeni u njegov život usred novozelandskog ničega gdje mu je sustav našao zadnju obitelj koja ga želi, zadnju šansu („No child left behind!“) prije odlaska u dom. Točnije, skrbnicu Bellu jer njen muž Hector nije pretjerano sretan dolaskom prinove u kuću. Ispočetka nepovjerljiv prema okolini, Ricky se polagano opušta i navikava na (napokon) sretnu obiteljsku situaciju koju naglo prekida smrt Belle. To izaziva sljedeću lančanu reakciju – služba dolazi po Rickya, Hector mu ne želi pomoći, Ricky zapaljuje štalu i bježi u novozelandsku prašumu gdje ga pronalazi Hector samo kako bi sljedećeg trenutka slomio gležanj. Slijede tri tjedna povezivanja između naših likova što prekida činjenica kako po kontaktu s civilizacijom saznaju kako je organiziran lov na njih. Točnije, na Hectora za kojeg se misli kako je oteo Rickya. Ready, set, go!
Sama po sebi priča nije originalna jer (opet) pratimo neželjeno dijete koje se (opet) na nenadan način sprijateljuje sa još jednim društvenim odmetnikom kako bi nakon životnog puta otkrili svoju bit i našli (tko bi rekao) svoje mjesto u društvu. Redatelji tih filmova kao da se igraju pikada gađajući emocije kod novih generacije. Malo tuge, malo sreće, eto filma, eto zarade, eto nastavka. Što se ne vidite u platnu? Jedna riječ – doviđenja.
Waititi zato uzima tu plohu, taj dvodimenzionalni recept te ga provlači kroz niz svojih tehnika koje ga čine novim i svježim. U stvarnosti situacije koje zahtjevaju od vas suze i saučešće, u filmu su ispunjene apsurdom i humorom koji (uvijek) kazuje više od suza i patetike. Od pogreba do Uzmite samo za primjer likove. Tko je Ricky Baker? Na početku on je disident koji je palio i žario i gasio i ponovno palio Novim Zelandom. Ta, on je odmetnik kojeg sustav neće trpiti. Ta, samo je volja i želja sustava da ga spasi dajući ga u ruke Belli jer gdje bi takav dječarac završio bez sustava! Obučen kao svaki današnji pubertetlija, Ricky kao da svojoj novoj obitelji usred novozelandskog ničega kazuje kako ne postoji ni najmanja šansa da se uklopi.
Samo kako bi kroz naredne sekvence polagano shvaćali kako u njemu ima nešto više, kako je upravo zbog sustava on postao „odmetnikom“. A ustvari je samo zagubljen dječarac koji tvrdi i tvrdi i tvrdi kako on nije odabrao „skux life“ nego je „skux life“ izabrao njega. A znate što znači skux? Onaj tko se pretvara da je gangster iako nije i nikada neće biti („Tupac is my best friend!“). Gledati kako ga Waititi smješta usred prašume gdje on izmišlja walkman, gdje on konstantno Hectora zasipa slengom, gdje on traži i traži i traži bit svojeg skux života samo kako bi ga se naglo suočilo sa stvarnim životom doima se opasno slično našim životima unatoč tome što nismo ni blizu prašuma.
Primjetna je kritika društva kroz cijeli film – od moderne generacije koja u bjeguncima vidi priliku za proslaviti se slikom, a ne prijavom do samoga pravnog sustava koji iza naših leđa polagano zaključava jedna po jedna vrata. Sve dok ne shvatimo kako su slobodan odabir i privatnost postali prošlošću.
Njegov odnos Hectorom u konačnici simbolično stoji za otpor prema sustavu koji (misli da) zna, ali ne razumije. Odlaskom u prašumu, u bijeg od povratka na novo/lošije, Hector i Ricky prestaju biti ljudi te postaju wilderpeople. Izmišljena riječ koja stoji za one koji odlučuju živjeti svojim životom. A Hector i Ricky odlučuju živjeti svojim životom. A mi ih lovimo jer mislimo da znamo bolje od njih za njih.
Neumitan kraj
U kratkoj priči G.G. Marqueza, Nevjerojatna i tužna priča o nevinoj Erendiri i njezinoj bezdušnoj babi, u jednom trenutku Erendira uz pomoć sina nizozemskih krijumčara Ulisesa dolazi blizu (a tako daleko) bijegu od svojeg ropstva. Scena u kojoj ih svijet sustiže u pustinji bez obzora i granica odiše tjeskobom kako ne mogu više od ovoga, ne mogu brže, ne mogu spretnije, ne mogu bolje. Oni (s veliko O) će ih sustići. Baba će ih sustići i oni tu ne mogu ništa. Marquez ih nije mogao pustiti da pobjegnu jer ne vapi za sretnim krajevima niti sretni krajevi postoje u južnoameričkom magičnom realizmu.
Ne znam je li Taiko Waititi čitao ikada Gabriela Garciju Marqueza. Još manje ako je čitao „Nevjerojatnu i tužnu priču o nevinoj Erendiri i njezinoj bezdušnoj babi“. Nije važno. Kraj njegova filma preslika je te scene – Ricky i Hector bježe od svijeta pustinjom. Samo što ovdje nema granice. Nema crte poslije kojih lov staje. Lov će trajati dok ne postoje više wilderpeople. Samo za razliku od Marqueza, Waititi je imao priliku zaustaviti film. I trebao je. Nije mu trebao sretan završetak unutar sustava. Nije mu uopće trebao završetak jer wilderpeople ne znaju za kraj lova.
Zato sam maknuo zadnje rečenice u danome paragrafu. Zato sam film prekinuo na ulasku u pustinju. Neka bježe, neka maštamo da su pobjegli kad već mi nismo.
