Često se znamo hvaliti kako smo tolerantni kao društvo. No jesmo li zaista? Znamo li uopće što je tolerancija i kako poštivati različitosti? Sudeći po nedavnim događajima, baš i ne. Ne moramo čak ni ići  do drugog kontinenta kako bi saznali nešto o diskriminaciji, ona je prisutna i u našem dvorištu. Možda ne toliko zbog boje kože, iako ima i takvih primjera, koliko zbog druge vjere, nacionalnosti, socijalnog položaja, poteškoće ili izgleda. Jednom riječju zbog drukčijosti.

Svi želimo da nam djeca izrastu u tolerante osobe, ali kako to postići? Osim što ćemo svojim primjerom najviše utjecati na njihovu tolerantnost, isto možemo činiti i pažljivim odabirom slikovnica i knjiga koje im čitamo. Važno je da djeca u slikovnicama i knjigama upoznaju razne likove koji su drukčiji od njih samih.

Mnogo je slikovnica i knjiga kojima su teme jednakost, tolerancija i različitost, a u nastavku možete pročitati o našim najdražima.

Slikovnica koja bi se slobodno mogla zvati i udžbenikom tolerancije i različitosti  i iz koje i djeca i odrasli mogu štošta naučiti je Ti nisi kao mi, autorice Nine Vađić i ilustratorice Ane Kadoić (Sretno Srce, 2018.). Slikovnica koja plijeni pažnju svojom jednostavnošću, gdje su likovi geometrijski likovi, ilustracijom i imenom, a o kojoj ćete razmišljati još dugo, dugo nakon čitanja. Kako prvog, tako i stotog. Ovo je jedna od onih priča koje pamtite zauvijek, koja je bezvremenska i univerzalna i koju poželite imati na svojoj polici, blizu, da ju možete čitati opet i opet. I koja nas uči da budemo bolji. Da prihvaćamo različitost objeručke jer prihvaćajući drukčije, i mi sami rastemo.

Još jedna odlična slikovnica o različitosti je Smrveni i Smlavi autorice Julije Donaldson i ilustratora Axela Schefflera (Ibis grafika, 2019.). U ovoj slikovnici radi se o dva potpuno drukčija naroda. Osim što imaju drukčiju boju kože, oni imaju i sasvim drukčije životne navike. Jedni drugima bili su vrlo čudni i nisu se međusobno družili. Sve do jednog dana dok se u Čirbarskom gaju nisu susreli Smlavi Bero i Smrvena Marijeta. I zaljubili.

Njihovi djed i baka nisu bili nimalo oduševljeni idejom o njiihovoj ljubavi te su ih pokušali razdvojiti i zabraniti im druženje. No Bero i Marijeta su se potajno družili i odrastali te se odlučili vjenčati. Ali Smrveni Djed i Baka Smlava nisu imali namjeru to dopustiti. Pa su se Marijeta i Bero dali u bijeg raketom. Smrveni i Smlavi krenuli su za njima na put po planetima. Ova slikovnica, prepuna neobičnih i drukčijih likova i planeta pokazuje da unatoč svim razlikama, možemo živjeti zajedno i u miru. A i da ljubav pobjeđuje sve.

Iz pera istog autorskog dvojca, Lennona i McCartneyja dječjih izdanja prema The Sunday Timesu, dolazi još jedna odlična slikovnica o različitosti neobičnog imena – Ružna petorka (Ibis grafika, 2017.). A što je nagnalo Juliju Donaldson da napiše slikovnicu o ovim “ružnim” životinjama? Stavljam ružnim pod navodnike jer sam upravo zbog ove slikovnice počela razmišljati o tome kako zapravo uopće ne znamo zašto je nešto lijepo, a nešto ružno. Tko je prvi odredio pojam i sliku lijepoga kojima se društvo (uglavnom zapadnjačko) priklonilo pa je sve drukčije od toga, ružno. Želimo li da nam djeca odrastaju u takvom društvu gdje je sve drukčije i različito, automatski odbačeno i neželjeno?

Nadam se da je vaš odgovor jednak mojemu – ne želimo. A ne želi niti Julia Donaldson pa je, ponukana događajima na safariju južnoafričkom savanom (primijetila je da se velika pozornost pridaje Velikoj i veličanstvenoj afričkoj petorci koju čine lav, leopard, nosorog, bivol i slon, a da se neke druge životinje zbog svog izgleda u potpunosti zapostavljaju) odlučila to barem pokušati promijeniti. Napisala je slikovnicu o ružnoj petorci u kojoj su nubijski strvinar, pjegasta hijena, gnu, marabu i bradavičasta svinja. Možda za neke od ovih životinja niste ni čuli, ne znate kako izgledaju, ali vjerujte mi, poslije čitanja ove slikovnice, ma koliko one mislile da su ružne-prirast će vam srcu. Ovo je jedna od onih slikovnica u kojoj je moguće zagrebati ispod površine i otkriti čitav niz poruka i pouka, a isto tako ju iščitavati na nekoliko različitih problemskih razina.

Mislim da nema baš puno malih čitatelja koji dosad nisu upoznali Elmera (Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005.) Davida McKeeja, tog zabavnog i dragog slonića. Elmer je drukčiji od drugih slonova u svom krdu. Dok su oni svi sivi, Elmer je šaren, obojan svim mogućim bojama. Osim toga, on je i iznimno humorističan, uvijek nasmijava cijelo krdo. Jednog dana Elmer pomisli kako mu se svi smiju zbog njegovog šarenila i pod teretom drukčijosti odluči postati običan sivi slon. Pronašao je sive bobice pomoću kojih je to učinio te se takav vrati u krdo.

No krdu je nedostajao Elmer da ih nasmije, svi su bili vrlo ozbiljni. Tada Elmer poviče na sav glas i otkrije se, a kiša počne padati i ispere njegovu sivu boju. Krdo shvati koliko im je Elmer dragocjen, a on prihvati to da je drukčiji od drugih te ga to učini sretnim. Svake je godine krdo je taj dan obilježavalo tako da su oni svi bili šareni, a Elmer siv. Ova slikovnica postala je klasik dječje književnosti, a u hrvatskom prijevodu izašla je još Elmer i izgubljeni medo (Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005.).

Odlična slikovnica koja problematizira predrasude, stereotipe i različitost je Žabac i stranac Maxa Velthuijsa (Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005.). Jednoga dana, na rub šume, doseljava se stranac. Ni manje ni više nego Štakor. Životinje koje već dugo žive u šumi različito razmišljaju o novom stanovniku. Praščić i Patka svoje mišljenje temelje na predrasudama i stereotipima i iako ne znaju apsolutno ništa o Štakoru, počinju širiti razne priče i laži jer svi znaju kakvi su štakori.

Žabac ne želi biti takav. Želi prvo upoznati Štakora i tako oni postaju prijatelji. Žapcu je jasno da ružne priče o Štakoru nisu istinite i pokušava i druge životinje uvjeriti kako je Štakor zapravo dobar.  Nakon što Štakor pomogne životinjama u nevolji, svi shvaćaju ono što je Žabac već znao. No baš kad su ga ostale životinje prihvatile, Štakor odlučuje odseliti. Svi su tužni, ali znaju da ih je Štakor promijenio nabolje jer su postali tolerantniji prema drugima.

Još jedna slikovnica ovog talentiranog nizozemskog umjetnika o prihvaćanju različitosti je Zaljubljeni žabac (Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005.). Glavni junak je, kao što vjerojatno i pretpostavljate, žabac.  Jednog dana, Žabac shvati da se osjeća čudno, no ne zna što mu je. Odluči pitati svoje prijatelje znaju li oni što bi mu moglo biti. Zec mu objasni da bi, s obzirom na opisane simptome, mogao biti zaljubljen. Žabac prihvati to objašnjenje i odluči da je zaljubljen u – Patku.

Iako mu prijatelj Praščić pokuša objasniti da jedan žabac ne može biti zaljubljen u jednu patku, Žabac ne odustaje od svoje ljubavi. Patki slika, ostavlja cvijeće, ali je presramežljiv da bi joj izjavio ljubav. Nakon jedne njegove nezgode do koje je došlo jer je htio očarati Patku, Patka počinje njegovati Žapca te si oni izjavljuju ljubav. Prekrasna je ovo slikovnica s prelijepim ilustracijama koja će djeci na jednostavan način približiti pojam ljubavi te ono najljepše – da ljubav zaista ne poznaje granice, boju kože, vjeru, nacionalnost ili bilo koji drugi element diskriminacije.

„I od tog dana silno su se voljeli.

Žabac i Patka…

Zeleno i bijelo.

Ljubav ne poznaje granica.“

Možda vas zmajevi na prvu plaše i čine se strašnima, ali jedan dokazuje da nije uvijek tako. On nas može naučiti o različitosti i spajanju nespojivog. Radi se o Zmaju Škakljaju autorice Koraljke Milun i ilustratorskog para Pušić-Čerić (Ibis grafika, 2007.) koji uopće nije bio strašan, već jako jako tužan i usamljen. Imao je ljuske po tijelu, ali one nisu bile kao kod ostalih zmajeva. Bile su neobične, drukčijih oblika i raznih boja. A osim toga, rep mu nije bio šiljat, već je na vrhu bio mekan i raščupan.

Zmaj je zbog svega toga mislio da je jako ružan. Dane je provodio u špilji i crtao. Izlazio je samo noću i onda je danju crtao sve ono što bi noću vidio kako bi mu makar crteži pravili društvo. Noću je skupljao najbolje štapove kako bi mogao što ljepše i bolje crtati. Tako je jedne noći uzeo štap na kojem je bio mali mrav i donio ga u pećinu. Mrav se začudio jer nikad prije nije vidio zmaja pa je zmaju ispričao kako je on baš brao travke zvonkolupke za svoj ksilofon kad ga je on pokupio na štapu. Mrav je u pećini pronašao dva tanka štapa, sjeo zmaju na rep, zmaj ga je približio ljuskama i on je započeo svirku.

Pećina više nije bila tiha, mrav je svakog dana svirao, a zmaj je crtao sve ljepše i bolje. Divna je ovo priča o neobičnom prijateljstvu koje je usrećilo velikog zmaja i malenog mrava. Priča koja slavi različitost i nosi poruku kako nismo svi isti. Različitost nas ispunjava i pruža mogućnost da usrećimo druge.

Jeste li kad čuli za zelenog psa? Upravo takav se pojavljuje u slikovnici Izgubio se jedan zeleni pas Pascala Bieta (Školska knjiga, 2017.) i zove se Jakov. Njegova vlasnica je djevojčica Sara i ona ga čuva u kući i ne pušta ga van kako ga drugi ne bi ismijavali zbog njegove posebne zelene boje. Jednom je Jakovu dosadilo biti stalno u kući i odluči se iskrasti. Dok je bio vani, sretne čopor pasa koji ga uopće nisu ismijavali, baš naprotiv, svi su poželjeli biti drukčiji i posebni poput Jakova. To njega potakne da otvori laboratorij u kojem će proizvoditi organske boje za pse. Svakakvi su psi izašli iz njegove radionice, točkasti, narančasti, grimizni…

Ova lijepa slikovnica pokazuje da neke svoje osobine koje smatramo manama možemo pretvoriti u prednost i da ono što je različito i drukčije ne vuče nužno za sobom ismijavanje i kritiziranje. Jer uvijek ima onih koji  će poštovati različitosti, nadamo se sve više.

Gospodin Nosko nalazi prijatelja Daniele Kulot i Hortense Ullrich (Golden marketing – Tehnička knjiga, 2002.) je slikovnica o poštivanju različitosti i očekivanjima, ali prije svega priču o prijateljstvu. O jednom neobičnom gospodinu Nosku koji ima čudan nos, tanke noge i leteći šal. I o jednom gavranu koji je ptica koja ne leti, ali zato zna čitati. I njihovom neobičnom i toplom prijateljstvu.

Ovo je jedna od onih slikovnica koju jednako vole i mali i veliki i koja jednako treba i malima i velikima. Uz nju će svi naučiti koliko je važno što smo svi različiti jer je to upravo ono što nas obogaćuje I koliko je važno da poštujemo te različitosti.

I za kraj, slikovnica čiji naslov sasvim jasno daje do znanja o čemu je. Super je bit’ različit Zrinke Ostović i Đurđe Miklaužić (Golden marketing – Tehnička knjiga, 2003.). Ova moderna i zanimljiva slikovnica govori o tome kako smo svi različiti, bilo da se radi o spol­nosti, dobi, tje­le­snim oso­bi­nama, in­te­re­sima i na­vi­kama, na­cio­nal­nim, rasnim i vjer­skim raz­li­kama i to je ok. Šarena slova i šareni likovi bojama pokazuju ono o čemu je tekst.  

I možda je najbolje da završimo upravo rečenicama iz ove slikovnice:

“Ra­zli­či­ti smo, ali jed­na­ki, super nam je za­jed­no” i

“Jer nije bitno biti kao svi,

Najvažnije je da si – kao ti!”