Svi mi koji imamo priliku družiti se s Petrom Bokić, sretni smo ljudi jer s njom u paketu dolaze i šašava Milica, sestra Livadić, gatara Cica, Baba i druge zanimljive ličnosti koje stanuju u Petri i čekaju, svaka svoj trenutak i vrijeme, za izlazak pred publiku.
Djeca koja se liječe u zagrebačkim bolnicama, željno iščekuju trenutak kada će crveni nos sestre Livadić proviriti kroz vrata bolničke sobe. Petra je dugogodišnja klaundoktorica, voljeno lice CRVENIH NOSOVA klaunovidoktora. Po struci odgojiteljica i dramska pedagoginja, godinama se bavi glumom, lutkarstvom, cirkusom, kazalištem sjena i kreativnim radom s djecom i odraslima. Petra je i mama, šašava i puna ljubavi.
Kad pomislim na Petru u glavi mi zasvira zvuk gumene kokoške koja stanuje u njezinom džepu i pomislim na slobodu. Slobodu govora, pokreta, slobodu igre i zezancije. U svom radu s najmlađima, Petra u potpunosti živi filozofiju klauna. Djecu uči da prihvaćaju i vole svoje najbolje i svoje najnespretnije, a ulica je njezin drugi dom.
S Petrom sam popričala o ulici kao pozornici, o susretima s djecom koji se dogode nasred nekog trga, ceste ili parka, a ostaju zapisani kao uspomena na veselo, neopterećeno i čudesno djetinjstvo.
Petra i ulica…
Jedan dio onoga što jesam u mene su ugradili moji roditelji i rodbina, a drugi dio mene, jednako vrijedan, oblikovala je ulica.
Na koji način?
Odmalena sam na ulicama, cestama, u parkovima dobivala susrete, informacije, edukacije koje doma ne dobiješ. Na ulici te uvijek netko okrzne, sve su to mala blaga.
Na pamet mi pada prijateljica koja je odgojena šire nego ja. U šetnjama ulicom davala bi mi svoje uvide i znanja. Na ulici sam se oplemenjivala na razne načine, slučajnim susretima s klošarima, intelektualcima. Ulica je na mene imala veliki utjecaj.
Djeca i ulica?
Sretna sam što je moj sin dovoljno velik da je sam krenuo istraživati ulicu. Od mene je dobio dovoljnu sigurnost da to može sam. Stavi si slušalice, ode na ulicu, vrati se i kaže da je pričao s nekim čovjekom o psima, o odgoju pasa, razmjenjuju informacije, veseli ga to…
Nije te strah?
Nije me strah jer sam ugradila u njega dovoljno vrijednosti i dala sam mu dovoljno široku sliku svijeta u kojem živi. Nisam ga lišila ni lijepog ni ružnog. Vjerujem da je dovoljno pametan da može procijeniti što je dobro za njega. Mislim da je ulica jako bitan element u odrastanju, odgoju i percepciji djeteta.
Nevezano za mene kao uličnu umjetnicu, super mi je što su moja djeca na ulici opuštena. Sin je samouki bubnjar i od svoje četvrte godine on sjeda na ulicu i bubnja, zarađuje na moru, nećak isto. Zarade za svoj sladoled. Učim ih kulturi cjenkanja jer kultura cjenkanja je isto jedna vrsta umjetnosti, neizostavan dio Balkana. Ulica je otvorena pozornica koja je nepredvidljiva i koja je toliko bogata i stalno se na njoj nešto događa…
Provode li roditelji i djeca dovoljno vremena na ulici?
Bilo mi je genijalno vidjeti roditelje i djecu na ulici u vrijeme radnog vremena za vrijeme štrajka prosvjetara. Ovo vrijeme kapitalizma je uzelo toliko maha u životima odraslih da su ljudi primorani stvoriti neki oblik familije na poslu, a štrajk je donio to da su neki roditelji uključili djecu u svoju svakodnevnu poslovnu rutinu. Razbili su je, obojili, a djeci dali uvid u svoj tajni svijet i tako se dublje povezali i obogatili. Osvrnula bih se i na koronu. Parkovi i šume su bili puni ljudi, roditelja i djece, a kafići, trgovački centri prazni. Divota s bitne strane. Moj krug ljudi nije mjerodavan jer je manjina, ali moji prijatelji i njihova djeca su pravi mali uličari, prirodnjaci koji svaki slobodan trenutak provode ispod neba, bilo sunce ili kiša i primjećujem da ta djeca imaju bogatu socijalnu i emotivnu inteligenciju, širu sliku svijeta i manje anksioznosti, čak i bolesti.
Globalno mislim da su se vremena promijenila i da djeca razvojem tehnologije i svega što ona nosi imaju manje potrebe za vedrim nebom. Tu je uloga roditelja da to izbalansira i nađe snage, iako je umoran od posla, djeci dati perspektivu ljepote igre na ulici s vršnjacima. Pod ulicu mislim na parkove, šume, planine, prirodne ljepote pa tako i samu ulicu.
Kako? Pa lako! Odlukom što je bitno. Bitno je da smo bez obzira na tehnologiju socijalna bića, dio prirode, znatiželjnici, mislioci, stvaraoci…
Umjetnost na ulici…
Kao umjetnica sam na ulici doživjela toliko različitih situacija. Imam osjećaj da to ovisi i o tome kako sam ja taj dan, ako sam ja uzemljena i dobro, onda će predstava koju izvodim na ulici biti konstruktivna, fokusirana i imat ću super komunikaciju s djecom. Moći ću se nositi s tom nepredvidljivošću i divljinom ulice jer djeca nisu doma, pod opaskom roditelja i ponašaju se drugačije. Često ih roditelji prepuste meni. Bilo je genijalnih trenutaka na ulici, nezaboravnih, a bilo je i momenata potpunog kaosa, gdje mi djeca ulaze u predstavu, uzimaju rekvizite, rade kaos.
Kako onda reagiraš?
Onda pokušavam ne otići u krutu ozbiljnost već iz lika pokušam vratiti nekakav red da bi moja predstava mogla doći do svog zamišljenog kraja..
Je li teže raditi predstavu pod krovom ili pod oblakom?
U kazalištu su kontrolirani uvjeti u kojima se najčešće izvodi striktno određena forma koja nema prevelikih odstupanja, osim ako je klaunovski show onda ima, a ulica je nepredvidiva, ulica je živa, amorfna masa koja se pretače…A što je teže? Rekla bih ulica, ali je isto tako puno izazovnija. Ja sam se morala dosta umjetnički stesati i početi vjerovati u sebe kao u klauna, kao glumicu i lutkaricu jer imam veliko poštovanje prema cesti, tako da mi je teža, ali puno izazovnija i možda čak i draža.
Ulica kao tvoja pozornica…
Imam svog klaunskog lika koji se zove Milica i predstavu koja se zove Milica na putu oko svijeta. Milica je jedna gospođa koja nema muža ni djece, krenula je sama na nekakav đir oko svijeta i gdje završi tamo podigne svoju kuću, a to je uvijek cesta. Jednom je samo nastupala ispod krova, gotovo uvijek nastupa ispod oblaka i zvijezda. Milica jedan svoj cijeli dan stavi u pola sata i podijeli s djecom na ulici, na klaunski način.
Imam još jedan ulični lik to je gatara Cica koja na ulici digne štandić ukrašen raznim relikvijama, zvijezdama, čarobnim grahovima, kartama i onda proriče budućnost, uklanja uroke, oslobađa ljude svega i svačega, zeza se i to bude jako zanimljivo, i djeci i odraslima.
Što djeca ispituju gataru Cicu?
Djeca najviše pitaju kako će im biti u školi, hoće li proći s pet. Cica ponekad blebne neku informaciju pa pogodi neki njihov hobi ili nešto pa onda svima ispadne jezik od čuda. Puno njih pita i za ljubav, sviđa li se netko nekome. Dosta je djece fokusirano na materijalno pa pitaju hoće li biti novaca kad narastu… I tako… Igramo se, radim im neke trikove, zezamo se.
Vjeruju li djeca koju srećeš na ulici u čaroliju?
Neka imaju toliko otvorene oči i vjeruju, a neka su mali realisti koji gledaju i te trikove po YouTubeu i danas imam osjećaj da puno djece razumom razmišlja i teže ih je uvesti u čaroliju. Moraš se potruditi da im dočaraš što je to čarobno, da čarobno nije samo u izvedbi trika nego da čarolija leži u nekim drugim stvarima, u nekakvom osjećaju čuđenja, ljubavi. Ne znam kako je bilo kad sam ja bila mala, možda smo mi bili naivniji…
Kako ih dobiti na čaroliju? Kako ih ne izgubiti?
Na čaroliju ih možeš dobiti ako i ti u nju potpuno vjeruješ. Ako sve pretvoriš u igru. Znam da neki klinci dok ja izvodim trikove govore: „Ma daj ovo je glupo i ja to znam.“ Pa im dam da to probaju izvesti. Ne ide im pa se meškolje, ali ne odustaju od toga da je trik glup i da to nije čarolija. Ja im ostavim samo smiješak, blesavu igru, ludost kao after taste pa kad odem njima ostaje osjećaj ne osude nego nekog čuda i pitaju se što se to sad dogodilo. Razum im govori jedno, ali bitno je da se u srce posadi sjemenka čuda.
Ja kao klaun imam privilegiju da je meni greška koja mi se dogodi dar, za razliku od većine profesija kojim je greška velika i ozbiljna prijetnja. Tako da se široka srca igram vlastitim greškama, manama, čudim se i smijem s njima. Tako se čudim ako meni ili njima ne uspije trik, smijem se od sreće kad uspije. Iskrena sam, a i oni su iskreni, iako to kroz odrastanje prikrivaju. Nije li samo čudo po sebi taj smijeh i suze? Smiješ se od srca, trese ti se trbuh, dišeš ludo, oči ti se pune suzama i sve je odjednom lijepo i lako. To je čista čarolija. Jednako i suze. Teško ti je, neki div sjedi na ramenima, ti se lijepo isplačeš, uzvrištiš i sve je lakše. Čista čarolija.
Svojoj pa i ostaloj djeci tako prezentiram čaroliju. Ona je u nama i povezivanju s onim što nas okružuje.
Je li humor ozbiljna stvar?
Postoji knjiga i studija napisanih o humoru, on je prožet kroz razne teorije. Ja već 10 godina izučavam humor čitajući, gledajući, probavajući, čak redovito odlazim i u školu humora- Internacional school of humor u Beču. Odlazim na radionice koje vode majstori zanata. S jedne strane je ozbiljan, promišljen, a s druge strane je potpuno unutar tebe i samo tako nepredvidljivo izlazi iz tebe, inspiriran situacijom. Tako da je nekad potpuno neopterećen, a ako ga ideš stavljati u neku formu kao što je predstava ili radionica, moraš ga duboko promisliti, staviti na papir. Humor je ozbiljan, ali u svakodnevnom životu je potpuno neozbiljan.
