Bila jednom jedna čudna zemlja…
Ima riječi koje dobrano smiruju, ali i onih koje nas duboko uznemiruju. Ima riječi koje nas ohlade i onih koja manično zagrijavaju srca. Ima milostivih riječi što liječe rane, ali i onih koje rane zadaju ili otvaraju. Riječima se dijele poticajne pohvale i pokude, njima se izražava poštovanje i prezir, iskazuje se bezuvjetna ljubav i duboka mržnja.
Riječi valja oprezno i odmjereno koristiti, hiperbolični i dijabolični govori plaše ili makar zbunjuju.
Netko je jednom da ne bi bilo živoga čovjeka kada bi riječi bile poput metaka.
Riječima su nerijetko opterećeni oni čija su djela ništavna ili mlaka, pojedinci koji se rado ističu i natječu, vođeni egom i željom za usponom u društvenoj hijerarhiji, gdje opstaju najuporniji. U opasnim vremenima riječi pobuđuju sumnju kod ljudi koji su gladni i žedni moći, tada se upotreba brojnih riječi ograničava pa dolazi do zabrana i izbacivanja.
Uvijek se nađu pojedinci koji drugima određuju koje se riječi smiju koristiti, a koje iz nekog razloga nisu prikladne.
Ograničenje riječi imamo i u slikovnici Velika tvornica riječi (ArTresor naklada, 2013.) koju je napisala Agnès de Lestrade.
Radnja te priče odvija se u čudnoj zemlji gdje se riječi kupuju. Kao što netko kupuje naranče ili peršin. Tamo ljudi kupuju riječi, progutaju ih pa izgovaraju. Govorenje je skupo, štoviše, neke su riječi jako skupe i njih izgovaraju samo bogati ljudi. U smeću se mogu naći odbačene riječi. U proljeće se mogu kupiti na sniženju, a katkad se mogu uloviti mrežom za leptire.
Dječak Fileas uhvatio je mrežom tri riječi, želi ih dati djevojčici Silvi u koju je zaljubljen. Ne može joj izjaviti ljubav romantičnim riječima jer za te riječi on nema dovoljno novaca. Dosjetljivi Fileas ne voli dječaka Oscara čiji su roditelji bogati pa Oscar može Silvi glasno upućivati ogromne ljubavne riječi i razmetati se riječima, što Fileasu nije dopušteno. No, tko će osvojiti Silvino srce? Oscar ili Fileas?
Ova originalna slikovnica, koja započne mračno poput kakve distopije, otvara dojam da će čitava priča biti prožeta ozbiljnom, mračnom radnjom. No, radnja se postupno pretvori u romantičnu priču, možda učini da se netko prisjetiti svojih dječjih ljubavi. Ja sam se sjetio prvih poklonjenih bombona koje sam, uz puno treme i bez riječi, stavio simpatiji na njen stol, nadajući se da je shvatila značenje mojega čina. Bojim se da nije. Ali bombone je uzela.
Prekrasne ilustracije stvorila je Valéria Docampo. Impozantni i maštoviti te nadasve originalni crteži tvore ovu priču. Sjajnu izvedbu ilustratorice prepoznat će i cijeniti zahvalni čitatelji kojima je stalo do kvalitete crteža, ne sumnjam da će mnogi zahvaljujući ovoj priči biti vizualno bogatiji, ushićeni vizualnim dijelom slikovnice. Ispočetka prevladaju tamniji tonovi, no kasnije dođu življe boje.
Osim bogatih ilustracija, svakako moram pohvaliti i priču koja me ispočetka natjerala na promišljanje o ugrozi riječi. Ništa čudno ako će u bližoj ili daljnjoj budućnosti nastati ratoborna mašinerija, vojska koja će braniti upotrebu određenih riječi.
Već sada se događa da ljudi ismijavaju izjave što u sebi sadrže elemente nježnosti, da je sramota pred drugima pokazati svoje slabe ili osjetljive točke, da nije preporučljivo plakati u društvu i iskazivati sućutnost, biti milostiv prema potrebitima…
Kako nestaju riječi dobrostivosti, tako se umanjuje i broj plemenitih djela. Pomalo, korak po korak, svi postajemo stanovnici Velike tvornice riječi, čudne zemlje u kojoj se vrijedne riječi doziraju kao na kapaljku. Pitanje je dana kada ćemo i mi početi riječi međusobno iznajmljivati, kupovati ih na rasprodajama ili tražiti na buvljacima…
Čak i najmlađi uviđaju kolika je snaga riječi. Čim progovore, neki paze na riječi koje koriste, a gotovo svi su slabi na zaslađene riječi. Umiju biti slatkorječivi u prigodnim situacijama, kada nastoje zadobiti nečiju pažnju. Slikovnicom Velika tvornica riječi Agnès de Lestrade poručuje kolika je važnost riječi te da nije sve u velikim riječima koje tako rado dijelimo šakom i kapom pa onda one izgube snagu i smisao. Neizravno nam se sugerira da pripazimo na riječi te da i sasvim obične riječi, na koje u pravilu ne obraćamo pretjeranu pažnju, itekako znače…
