Ulovili smo jednog klauna. Na ulici. To je Zoran Vukić i umjetnički je direktor skupine klauna Crveni nosovi. Rekao nam je divne stvari o svom zanatu.
Gdje se krije i kako se završava škola za klaunove? Iz čega crpite inspiraciju za nastupe? Što čini klasičnu pripremu jedne točke?
Škola za klaunove počinje rođenjem svakoga od nas, a ako jako želite, kasnije (poslije osnovne i srednje), možete početi usavršavati i brusiti svoj klaunski talent na nekoj od visokih klaunskih škola ili kroz masterclass radionice koje se povremeno događaju i u Hrvatskoj. Dakle, najprije treba uglancati svoje klaunske cipele, navući ih na noge i krenuti po bijelom svijetu tražiti majstore zanata kod kojih se može učiti. (Neki od majstora Jaques Lecock, Jango Edwards, Slava Polunjin, Phelippe Gaulier, Ami Hattab, Lee Delong…)
Nastup obično osmišljavam tako da osim što nešto lijepo želim poručiti (najčešće da nitko nije toliko savršen u svom nesavršenstvu do klauna) želim i prezentirati neku od vještina (talenata) koje imam (žongliranje, glazba, akrobalance, trik), a koje sam izvježbao do savršenstva i kojom želim ostaviti dojam na gledatelja. Ako se to sve uspije uklopiti u priču uz puno uspjeha-padova, uz puno smijeha, moj nastup je uspješan. Kao poseban začin svakom klaunu u nastupu dobro dođe i trenutak improvizacije, koji se za vrijeme točke, u komunikaciji s publikom, neizbježno dogodi… klaunovi kažu da je to hrana za dobar nastup, nama su problemi tijekom izvedbe dobrodošli, naravno sve dok se zadržavaju u okviru dobrog ukusa.
Od klauna se uvijek očekuje i dobra fizička sprema pa je prije i poslije nastupa dobrodošlo zagrijavanje, opuštanje i istezanje..
Koje filmove, knjige, glazbu volite, a da vam pomažu i u poslu?
Volim filmove i glazbu koji me inspiriraju, koji imaju elemente poezije u sebi, a volim i poeziju i prozu u knjigama, također.
Dakle poželjno je da se ne usmjeravam previše, već da se otvorim za različite teme i žanrove, koji bi me obogatili zauvijek. U obzir dolaze i drame, i komedije, i mjuzikli, i SF, i avantura, i putopisi, i poezija, i biografski uradci… Jim Jarmush, Tim Burton, Vim Wenders, sve od Monthy Pytonovaca.
Što se glazbe tiče, stvar je slična, odnosno, volim razne glazbene smjerove pa mi nisu strani ni klasika i jazz, ali ponajviše volim rock, punk, filmsku i kazališnu soundtrack glazbu… volim poslušati i etno, world music, ambijentalnu, dakle raznu glazbu za različita raspoloženja. Čak sam jednom, iz edukativnih potreba, otišao i na narodnjake, ali nažalost (ili nasreću) nisam im se nikada vratio. ;o)
Budući da se u okviru klaunskoga kazališta, klaunovi jako puno bave pokretom i oblikom neverbalnog kazališta, često posegnem potražiti inspiraciju među majstorima nijemog filma (Charlie Chaplin, Buster Keaton, Stan & Laurel..), jer to mi je i iz edukativnih razloga zanimljivo vidjeti i upoznati se i tako s tajnama klaunskoga zanata.
Postoji li trema prije nastupa? Jesi li ikada „zablokirao“?
Da, uvijek postoji trema i ona je poželjan element, sve dok nije ona koja paralizira. Ja nisam nikada imao tih problema, ali kao svaki kreativac, susreo sam se s manjkom inspiracije ili ponekad čak i kreativne zasićenosti, koje svakome od nas izvođača donesu potrebu da se povremeno povuče na „pusti otok“, daleko od civilizacije, gdje se, u spajanju s prirodom, događa nov, pozitivan kreativni zanos
Često nastupaš na ulicama? Što te veže uz ulice? Što te ljuti?
Uz nastupe na ulicama ponajprije me vežu lijepa i pozitivna iskustva. Volim iznenaditi prolaznike nekom vratolomijom, dok su na putu na sastanak, tržnicu, posao, iz škole, vrtića… Ima tu i neugodnih trenutaka, npr. kada se nekome zamišljenom menadžeru, zanesenom u telefonski razgovor, nađeš na putu pa te skoro nagazi, ne primjećujući ili ne mareći preko koga je prešao..
Dakle, najviše me veseli kada slučajnog prolaznika uspijem prenuti iz svakodnevnog užurbanog sivila, a najviše me ljuti što naše ulice i trgovi postaju velika ugostiteljska terasa, koja nam smanjuje prostor za druge akcije koje znače razmjenu i komunikaciju bez obveze.
Kako obični prolaznici reagiraju na tvoje nastupe? Reci nam neki najveći „pozitiva moment“, i najveći „negativa moment“ karijere?
Veseli me lijep proljetni dan kada za vrijeme nastupa do mene došeće mama s dječicom i kaže kako sam im uljepšao poslijepodne, a još me više veseli kada mi daruju pola svoje šećerne vate. ;o)
Najpozitiva i najnegativa mi se uvijek dogodi unutar jednog nastupa, jer ne doživljavam osobno ni pozitivni ni negativni trenutak, a najviše mi je žao, kada se ljudi boje jer iz straha najčešće čine gluposti, kojima zagorčavaju život i sebi i drugima. Također mislim da su ignorancija, oholost i pohlepa opake bolesti društva, a ljudi ih često nisu svjesni, jer događa se da imaju jedno jedino opravdanje za život, a to je utrka za više, bolje, jače… novca.
Osjećaš li da se publika i ljudi na ulici mijenjaju kroz vrijeme?
Najbolje se na ulici vidi mijena vremena i percepcija ljudi… Osjeti se i mijena godišnjih doba i ekonomskih previranja. Klaun na ulici, tzv. ulični zabavljač je ogledalo mentalnog i ekonomskog stanja društva, a često je upravo on taj koji donosi glas promjene i u stanju je utjecati na turobnu sliku društva, jer poput leptira, kada zamahne slabašnim krilima, u stanju je na drugom kraju svijeta prouzročiti uragan.
U našem su društvu vrijednosti poremećene pa se život jedino mjeri u odnosu na to koliko posjeduješ materijalnih dobara, a često su ta materijalna dobra dovedena u pitanje pa se ljudi onda izgube u pokušaju ispunjavanja očekivanja onih kojima vjeruju.
