Iliti kako je počeo Animal Crossing na mom otoku.
Kada je 21-godišnji japanski dizajner igara Katsuya Eguichi 1986. iz prefekture Chibe otišao raditi za Nintendo u 300 kilometara udaljeni Kyoto, često se osjećao jako usamljen. Nedostajali su mu roditelji i prijatelji. Nešto kasnije, kad je i sam imao malu djecu, ponovo se borio s balansiranjem posla i vremena provedenog s obitelji. Upravo je osjećaj važnosti trenutaka s voljenima i zajedništva iznjedrio trenutno ludo popularni serijal igara Animal Crossing. Eguichi je stvaranjem tih igara želio rekreirati toplinu i ugodu druženja s bliskim ljudima.
Koliko je u tome uspio govore brojke: najnoviji naslov u serijalu, Animal Crossing: New Horizons postao je jedan od najuspješnijih u Nintendovoj povijesti, premašivši u prvom tjednu lansiranja svih ranijih naslova zajedno, a debelo je sa sobom povukao i prodaju same konzole Switch. Ljudi su proteklih mjeseci maltene zbog njih stajali u redovima kao da se radi o toalet papiru…
Razumljivo, uza sav stres i izolaciju koji su nas globalno prodrmali ovo proljeće (a i bliža budućnost ne izgleda skroz bajno), ljudi su se zaželjeli sigurnog utočišta, bez ikakvog nasilja i tenzija prisutnih u dobrom dijelu današnjih igara. Svijet u kojem gradiš kuću koju uvijek možeš bezbrižno napustiti, posjetiti susjede, loviti leptire i tarantule, učiti trgovati, otputovati do prijatelja ili im barem poslati darove. Svijet u kojem možeš biti produktivan bez da zadovoljstvu pretpostaviš neizvjesnost, u kojem imaš puno slobodnog prostora, a nisi usamljen. Mali grad ili otok pun prijateljstva u kojem se živi sporijim tempom i uživa u ljepotama koje nam u stvarnom životu često promiču. Fantazija iz uma usamljenog mladića u kojoj su se pronašli milijuni ljudi.
A možda i nešto što ne bi trebala biti samo fantazija…
