Nije istina da mladi ne vole čitati.
Vole priče iz života u kojima se mogu pronaći, gdje likovi nisu savršeni, već imaju konkretne probleme u školi i kod kuće, baš poput njih. Od čitanja ih odvlače knjige u kojima je radnja pomalo zastarjela i nema previše veze s njihovom svakodnevicom.
Nije istina ni da mladi izbjegavaju teške, tužne teme. Vide dobro da život nije idila i da bi se pomoću knjige mogli pripremiti za neke izazove koji ih čekaju, lakše se nositi u stresnim situacijama.
Zato je dobro što pojedini knjižnici pišu o temama kao što su razvod, smrtnost i bolest jer, motivi su to koji se itekako tiču i mladih. Nije im svejedno kada se roditelji svađaju i rastaju, zbog toga se osjećaju obilježeno i proganja ih osjećaj krivice, a ništa im lakše ne pada ako se netko u obitelji (ili u blizini) razboli te završi u bolnici, ne znajući kakav će biti konačni ishod.
Na početku romana Bacit ću ti kompjutor kroz prozor (Naklada Ljevak, 2020.) Jadranke Tihi-Stepanić upoznajemo mladića Luku, učenika osmog razreda. Odmah saznajemo neke brige koje ga dobrano more – upisao se u novu školu i ne veseli ga promjena ambijenta. Kao svaki novajlija, ispituje teren jer nikoga ne poznaje. Nesiguran je po naravi, ali želi pronaći novo društvo koje će mu odgovarati.
Zašto se Luka preselio? Roditelji su mu se rastali, tata je osnovao novu obitelj, našao drugu ženu s kojom ima maloga sina Leonarda. Luka živi s majkom Senkom i mlađom sestrom Majom, koja je krenula u prvi razred pa nema problema s promjenom škole.
Preselili su se u manji stan koji se nalazi u Novom Zagrebu, da Luka i Maja budu bliže djedu po majci. Luka voli svojega djeda Stanka koji ga ne gnjavi uobičajenim savjetima i pitanjima. Nije ni djed savršen jer, njega je, naime, počela zanimati kladionica, zbog čega će Luka kasnije upasti u probleme.
Drag je Luki i ujak Dado koji nije odveć pouzdan kao radnik – na primjer, radio je mjesec dana u školi pa dao otkaz. Dado je, blago rečeno, nezreo i zato ima problema sa svojom djevojkom. I s Dadom Luka može pronaći zajednički jezik jer, Dado isto nije sklon pametovanju i rasipanju suvišnih, napornih mudrolija.
Luka ne želi ići vikendom k ocu jer ne trpi njegovu novu ženu i polubrata; osjeća se iznevjereno, nema dobro mišljenje o ocu, smatra da ih je izdao i vidi da mu je prioritet posao te da ganja karijeru:
Baš sam gotov s jednim velikim poslom. Bit će love, dragi moji, bit će lovice. I napredovanja“, sjao je tata od zadovoljstva. Sigurno je o sebi uzgajao sliku kao o nevjerojatno uspješnu čovjeku. Ja sam ga ipak doživljavao kao luzera. Netko tko samo tako ostavi svoju djecu mora biti luzer, mislio sam.
Str. 41
U kriznim situacijama Luki nedostaje odlučnosti, što je tipično za mladenačku dob, kada se čovjek traži i ne može samo tako izboriti za sebe. Nije pretjerano hrabar, ne junači se. Računalne igre služe mu kao utočište, otklon od surove zbilje; odmak mu je potreban jer mu nije lako, a kao zagriženi igrač utočište pronalazi u svijetu računalnih igara – tu se osjeća sigurnije, bolje nego u stvarnosti:
Pobrzao sam kući. Nije mi se nimalo svidjelo što su mi se obratili kvartovski klošari. Za takve tipove želio sam biti nevidljiv, proziran, zrak. Nisam bio dorastao prepucavanjima ni s bezazlenijim likovima. Osjećao sam da su spremni na puno gore stvari od pljuvanja i dobacivanja djevojkama. Da mi se pojave u igricama, ne bih samo tako odstupio, ali ovako, uživo, bilo je nešto posve drugo.
Str. 74
Lukina majka isto nije savršena – ima kratak fitilj, stalno radi (novinarka). Ne slaže se dobro sa svojim bivšim suprugom, ali unatoč tome inzistira da Luka i Maja idu ocu. Smatra kako moraju održavati s ocem kontakt (termin koji Luku jako ljuti).
Nije joj drago što Luka stalno igra računalne igrice – vidi da to ne vodi u dobrom smjeru. Prepucavanja i razmirice između Lukinih roditelja neće biti rijetkost i pritom će, kako to obično biva, najviše stradati djeca. Realna je priča predočena u romanu Bacit ću ti kompjutor kroz prozor, sve je više djece koja će se moći pronaći u ovoj priči jer ju moraju osobno proživljavati.
U ovoj priči roditelji često zakažu, stoga se ne moramo čuditi ako i uzorna djeca katkad otkažu poslušnost. Tešku je temu otvorila Jadranka Tihi-Stepanić, primjereno podastrla priču iz života, vjerno predočila situacije koje se zaista događaju mnogima.
Roman se temelji na teškim motivima – problematizira se pretjerano igranje računalnih igara i bijeg u virtualnost, narušeni međuljudski odnosi u obitelji, problem klađenja, mladenačka traženja i lutanja – ipak autorica nudi nadu čitatelju. Nije da je stvorila depresivnu priču od koje će mladi klonuti duhom.
