![](/app/uploads/2020/03/izađi-van-1024x790.jpg)
Nije istina da mladi ne vole čitati.
Vole priče iz života u kojima se mogu pronaći, gdje likovi nisu savršeni, već imaju konkretne probleme u školi i kod kuće, baš poput njih. Od čitanja ih odvlače knjige u kojima je radnja pomalo zastarjela i nema previše veze s njihovom svakodnevicom.
Nije istina ni da mladi izbjegavaju teške, tužne teme. Vide dobro da život nije idila i da bi se pomoću knjige mogli pripremiti za neke izazove koji ih čekaju, lakše se nositi u stresnim situacijama.
Zato je dobro što pojedini knjižnici pišu o temama kao što su razvod, smrtnost i bolest jer, motivi su to koji se itekako tiču i mladih. Nije im svejedno kada se roditelji svađaju i rastaju, zbog toga se osjećaju obilježeno i proganja ih osjećaj krivice, a ništa im lakše ne pada ako se netko u obitelji (ili u blizini) razboli te završi u bolnici, ne znajući kakav će biti konačni ishod.
Na početku romana Bacit ću ti kompjutor kroz prozor (Naklada Ljevak, 2020.) Jadranke Tihi-Stepanić upoznajemo mladića Luku, učenika osmog razreda. Odmah saznajemo neke brige koje ga dobrano more – upisao se u novu školu i ne veseli ga promjena ambijenta. Kao svaki novajlija, ispituje teren jer nikoga ne poznaje. Nesiguran je po naravi, ali želi pronaći novo društvo koje će mu odgovarati.
![](/app/uploads/2020/03/bacit-cu-kompjuter-kroz-prozor1.jpeg)
Zašto se Luka preselio? Roditelji su mu se rastali, tata je osnovao novu obitelj, našao drugu ženu s kojom ima maloga sina Leonarda. Luka živi s majkom Senkom i mlađom sestrom Majom, koja je krenula u prvi razred pa nema problema s promjenom škole.
Preselili su se u manji stan koji se nalazi u Novom Zagrebu, da Luka i Maja budu bliže djedu po majci. Luka voli svojega djeda Stanka koji ga ne gnjavi uobičajenim savjetima i pitanjima. Nije ni djed savršen jer, njega je, naime, počela zanimati kladionica, zbog čega će Luka kasnije upasti u probleme.
Drag je Luki i ujak Dado koji nije odveć pouzdan kao radnik – na primjer, radio je mjesec dana u školi pa dao otkaz. Dado je, blago rečeno, nezreo i zato ima problema sa svojom djevojkom. I s Dadom Luka može pronaći zajednički jezik jer, Dado isto nije sklon pametovanju i rasipanju suvišnih, napornih mudrolija.
Luka ne želi ići vikendom k ocu jer ne trpi njegovu novu ženu i polubrata; osjeća se iznevjereno, nema dobro mišljenje o ocu, smatra da ih je izdao i vidi da mu je prioritet posao te da ganja karijeru:
Baš sam gotov s jednim velikim poslom. Bit će love, dragi moji, bit će lovice. I napredovanja“, sjao je tata od zadovoljstva. Sigurno je o sebi uzgajao sliku kao o nevjerojatno uspješnu čovjeku. Ja sam ga ipak doživljavao kao luzera. Netko tko samo tako ostavi svoju djecu mora biti luzer, mislio sam.
Str. 41
U kriznim situacijama Luki nedostaje odlučnosti, što je tipično za mladenačku dob, kada se čovjek traži i ne može samo tako izboriti za sebe. Nije pretjerano hrabar, ne junači se. Računalne igre služe mu kao utočište, otklon od surove zbilje; odmak mu je potreban jer mu nije lako, a kao zagriženi igrač utočište pronalazi u svijetu računalnih igara – tu se osjeća sigurnije, bolje nego u stvarnosti:
Pobrzao sam kući. Nije mi se nimalo svidjelo što su mi se obratili kvartovski klošari. Za takve tipove želio sam biti nevidljiv, proziran, zrak. Nisam bio dorastao prepucavanjima ni s bezazlenijim likovima. Osjećao sam da su spremni na puno gore stvari od pljuvanja i dobacivanja djevojkama. Da mi se pojave u igricama, ne bih samo tako odstupio, ali ovako, uživo, bilo je nešto posve drugo.
Str. 74
Lukina majka isto nije savršena – ima kratak fitilj, stalno radi (novinarka). Ne slaže se dobro sa svojim bivšim suprugom, ali unatoč tome inzistira da Luka i Maja idu ocu. Smatra kako moraju održavati s ocem kontakt (termin koji Luku jako ljuti).
Nije joj drago što Luka stalno igra računalne igrice – vidi da to ne vodi u dobrom smjeru. Prepucavanja i razmirice između Lukinih roditelja neće biti rijetkost i pritom će, kako to obično biva, najviše stradati djeca. Realna je priča predočena u romanu Bacit ću ti kompjutor kroz prozor, sve je više djece koja će se moći pronaći u ovoj priči jer ju moraju osobno proživljavati.
U ovoj priči roditelji često zakažu, stoga se ne moramo čuditi ako i uzorna djeca katkad otkažu poslušnost. Tešku je temu otvorila Jadranka Tihi-Stepanić, primjereno podastrla priču iz života, vjerno predočila situacije koje se zaista događaju mnogima.
Roman se temelji na teškim motivima – problematizira se pretjerano igranje računalnih igara i bijeg u virtualnost, narušeni međuljudski odnosi u obitelji, problem klađenja, mladenačka traženja i lutanja – ipak autorica nudi nadu čitatelju. Nije da je stvorila depresivnu priču od koje će mladi klonuti duhom.