Pixelopusova igra urbanog umjetnika koji spašava grad natjerat će vas da se zapitate jesu li vaši roditelji pogriješili kada vam nisu kupili samo jednu kanticu spreja.
Jesu li grafiti umjetnost? Vidim nekoliko ruku gore, ali većina njih ostaje dolje, čvrsto stisnuto u džepu od jakne. Razumno – grafiti su nepravedno povezani s onim švrljotinama na zidovima koje sežu od riječi koje ne smijemo više pisati (saznali prije koji tjedan) do ljubavnih poruka koje svoje odredište nisu našle tijekom sata napisane na otrgnutom papiriću. Uz to, grafiti se prvenstveno vežu uz buntovnu mladež te samo spominjanje naziva grafita iz prošlog stoljeća vuče za sobom negativne konotacije.
Pokušajte, izrecite naglas riječ grafit. Zvuči maliciozno, zar ne? Zadnjih desetak godina grafiti su pomalo nasilno izvučeni iz ruku alternativne mladeži te predani tržištu da se igra s njim – gdje može isti postojati, kada, kakav, kome, zašto i tako dalje. Grafiti su svakako izgubili na buntu, ali i malicioznosti.
Međutim, nisu izgubili na onoj poveznici s mladima. Uistinu je teško zamisliti stariju osobu s kanticom spreja kako piše “Ankica, volim te!” ili kako radi kaligram na zidu HNK Ivana pl. Zajca. Grafiti su i dalje tinejdžerska stvar, stvar umjetnika u nastajanju koji u praznim zidovima praznih gradova uviđaju prilike za radit čuda. Sve one švrljotine samo su kategorizirane kao grafiti, kao što su dječje švrljotine kategorizirane kao slike. Međutim, one ostaje nekoliko razina ispod onoga što nazivamo umjetnošću ili barem trenutno mislimo da je umjetnost. Tada one podignute ruke dobivaju svoju pravdu jer grafiti uistinu jesu tip urbane umjetnosti koja oživljava ono od svijeta što još primjećujemo.
Upravo to oživljavanje stvarnosti temelj je najnovije PixelOpusove igre, Concrete Genie.
Kist je čovjekov najbolji prijatelj
PixelOpusova ekskluziva Concrete Genie još je jedan od naslova u nizu koji u protagoniste pretvara djecu, simbolički im dajući u ruke moć promjene. Naslov vrijedan spomena unutar ove paradigme u proteklih nekoliko mjeseci je RAD koji se temelji na činjenici da poslije kraja svijet on ostaje – djeci. Concrete Genie ipak ne stavlja točku na i ovome svijetu već vrti kazaljku unazad te se odmiče od distopijske tematike u korist dvije aktualne tematike.
Prva od njih je ona koju primijećujemo u naslovu ekskluzive. Iza Concrete Genie stoji Ash, mladi umjetnik koji se bavi “urbanim dizajnom” – grafitima. Temeljna mehanika ove igre je crtanje koje je odlično odrađeno zato jer u samome startu odustaje od komplikacija u stilu Painta te se odlučuje za niz uzoraka koje vi kombinirate na zidovima. Iako zvuči ograničavajuće na prvu, uzorci su dovoljno raznoliki te daju dovoljnu fleksibilnost igraču da se u potpunosti uživi u oživljavanje mrtvoga grada Denske.
Sada – koja se točno tema ovdje povlači? Riječ je o urbanoj umjetnosti, oživljavanju industrijskih i lučkih gradova koji su propašću industrije ostali s industrijski obilježenom arhitekturom. Zbrojite s time masovne migracije i dobit ćete sterilan i tmuran grad bez perspektive kod ono malo preostalih građana. Stoga je uloga Asha kao nadolazećeg mladog umjetnika važna – on je tu kako bi oživio grad upravo kroz ponovno otkrivanje istoga i to samo pomoću kista. A i u konačnici ako se malo opustimo možemo reći kako je crtanje na apsolutnoj svakoj mogućoj plohi u Denskoj jednostavno – genijalno. Zarazno. Fenomenalno. Kreativno ventiliranje koje za rezultat iza nas ostavlja duhove grada koji ga počinju oživljavati.
Druga tematika tiče se samog narativa Pixelopusova naslova koji započinje okršajem Asha i bande. Točnije, napadom bande na bespomoćnog Asha koji gubi svoje uzorke na samome početku (koje ćemo poslije s veseljem tražiti). Ovdje se isprepliće odnos između Asha i bande koji se u konačnici svodi na to kako je za miran dijalog potrebno malo tolerancije sa svake strane, ali na početku zasigurno s vaše. Ujedno, Concrete Genie trudi se prikazati vaše nasilnike u širem kontekstu, oduzimajući vam izliku da su oni takvi jer jednostavno jesu. Kao što smo mi dobri jer jednostavno jesmo. Stvari su mnogo kompleksnije.
Međutim, najvažnije pitanje je kako to izgleda na ekranu? Concrete Genie jedna je od rijetkih igara dosada koja je u potpunosti iscrpila opcije koje nudi vaš kontroler, iskorištavajući svako moguće dugme za stiskanje, mrdanje ili što li go već volite izvoditi s vašim kontrolerima.
Vizuali su isto odrađeni alternativnije negoli što smo naviknuli što mu daje na posebnosti, posebice kada tome pribrojimo pripovijedačke sekvence i pozadinsku glazbu. Kao puzzle game, Concrete Genie pred vas ne stavlja pretjerno zahtjevne zadatke te se više okreće djeci kao publici doli starijima (sigh…) što je naravno razumljivo. I prijeko potrebno jer sličnih edukativnih dječjih naslova danas je sve manje (ne, Fortnite nije edukativan dječji naslov).
No, u konačnici vas za igru neće držati glavni narativ (pet sati) niti bilo koja druga mehanika (koje su izvedene osrednje) već samo crtanje koje je uistinu zarazno. Sana mogućnost crtanja na svakome zidu koji poslije izgleda živo (i je živo), bacit će vas u dane djetinjstva kada ste i samo crtali po zidovima s onime što biste našli i čekali da isto oživi.
Konkretno i genijalno
Concrete Genie u konačnici uspijeva ugraditi inovativne mehanike u samu priču koja se ne ističe pretjeranom kreativnošću. Ta jedna mehanika crtana zasjenjuje ostale trenutke unutar igre koji kruže od odličnih do bezveznih. Međutim, ne postoji savršena igra. Concrete Genie dolazi dovoljno blizu najvišem standardu da može opravdati cijenu, ekskluzivnost te u konačnici nekoliko neuspješnih eksperimentiranja s radnjom i drugim mehanikama.
Ako vam treba kreativni ventil te artistički bunt, Concrete Genie igra je za vas.
