Nagrađivani animirani film dugog metra Crvena kornjača (La tortue rouge, 2016) snimljen je u francusko-belgijsko-japanskoj koprodukciji u tokijskom studiju Ghibli, mitskoj instituciji animacije koju je osamdesetih utemeljio majstor anime Hayao Miyazaki.

Režiju ovog umjetnički vrijednog crtića potpisuje Michaël Dudok de Wit (Utrecht, 1953), nizozemsko-britanski autor, dobitnik Oscara za kratkometražni animirani film Otac i kći (Father and Daughter) iz 2000. godine. Ilustrator dječjih knjiga i sveučilišni profesor animacije, de Wit svoje prvo dugometražno ostvarenje supotpisuje s Pascale Ferran, koju šira publika poznaje po ekranizaciji romana Lady Chatterley, nagrađenoj 2006. Cesarom za najbolji film.

Zapaženi su i njegovi raniji radovi, pa je tako kratki film Redovnik i riba (Le moine et le poisson, 1994) uz nominaciju za Oscara dobitnik mnogih nagrada, a eskperimentalni film Aroma čaja (The Aroma of Tea) iz 2006. dodatno zavodljivim čini podatak da  je doista slikan čajem. 

Crvena kornjača, ostvarenje u podjednakoj mjeri namijenjeno djeci i odraslima, rađeno je tradicionalnom metodom, znači crtano rukom, stoga ne čudi što je nastajalo dugih devet godina. De Wit odbija služiti se softverom, jer uživa u starinskom, ručnom crtanju, usto smatra da eventualne pogreške u crtačkom procesu samo doprinose karakteru ilustracije, odnosno animacije. Pred nama je nijemi film bez ijedne izgovorene riječi, s tek pokojom onomatopejom, no zato je zvučna traka oplemenjena dojmljivom i dirljivom partiturom koju potpisuje francuski skladatelj filmske glazbe Laurent Perez Del Mar, ali i ispunjena moćnim zvukovima otoka, npr. olujnog nevremena, iznenadnog pljuska ili lomljenja valova. 

A pripovijest je ovakva: sam samcat na pitoresknoj hridi usred oceana brodolomac se pokušava vratiti u civilizaciju u čemu ga sprečava golema crvena kornjača. Isprva, mladić se instinktivno bori protiv prekrasne nemani smatrajući je neprijateljskom pojavom i uporno iznova gradi plovilo za bijeg, da bi napokon shvatio kako mu tajnovito biće želi pomoći, iako ni njemu ni nama nije jasno zašto to čini.

U afektu očajnik jedne noći razbije kornjačin oklop i dok potom na plaži zdvaja zbog svog nerazumnog čina, zbog brutalnosti koja će životinju, usamljenu poput njega, moguće stajati života, ona se preobrazi u crvenokosu ljepoticu. Slijedi ključna scena u kojoj se on napokon prepušta sudbini odnosno prirodi kojoj se dotad uzaludno opirao, a nastavak nije teško predvidjeti. Jedini stanovnici pustog otočića zaljubit će se, zasnovati obitelj, dijete će im rasti u otočkoj idili, sve do tsunamija koji uništi bambusovu šumu i zauvijek promijeni obiteljsku rutinu u troje.

Njihov sin, sad već tinejdžer, usnut će naime kako slobodan pliva prema pučini što je majci i ocu nepogrešiv znak – vrijeme je da ga puste u svijet. Mladog čovjeka na životno putovanje odvode zelene kornjače, dok njegovi roditelji ostaju čekati starost u ljubavi i zajedništvu. Smrću prvog stanovnika otoka zatvara se naposljetku jedan životni i fabularni krug, a njegova udovica ponovo poprima obličje kornjače i vraća se moru, u beskraj. 

Suprotno gledateljskim očekivanjima Michaël Dudok de Wit nije snimio crtani dokumentarac o morskim kornjačama, nego alegoriju o (ljudskoj) prirodi, životnim ciklusima i čovjekovoj neraskidivoj povezanosti s florom i faunom. Scenarij počiva na snažnoj simbolici, pa ćemo užitak primarno pronalaziti u nizanju pjesničkih slika i dekodiranju poetskog jezika, manje u linearnosti priče. Estetski segment filma ipak je superiorniji pripovjednom, no kako bilo, de Witov crtić, meditativan i enigmatičan, atmosferom naprosto zatravljuje čim se u njega zaviri. Vizualiziranje mijena godišnjih doba koja u ovom ostvaraju simboliziraju životna razdoblja sjeća nas kratkiša-oskarovca Otac i kći, a ondje de Wit u samo osam elegičnih i koloritno prigušenih minuta komprimira životni vijek žene čiji su dani potamnjeni tugom još od djetinjstva kad ju je otac morao napustiti. Ponovo će se njih dvoje zagrliti na svršetku priče, u njenom snu ili možda u onostranom, zaključak je prepušten gledatelju.

No vratimo se vedrijoj Crvenoj kornjači, a u tih devedeset minuta impresivno je stvarno štošta: ponajprije poigravanje bojom, brodolomčeva snoviđenja iskazana monokromatskim crtežom, a realna, dnevna zbivanja kolorom, i to u rasponu od akvarelnih, ispranih nijansi do saturiranih. U muškarčevim snovima ukazuje se pleteni most kao mogući put s otočića, nekom drugom prilikom pojavljuje se gudački kvintet na pješčanoj plaži, a on sam letjet će dok njegova ‘protivnica’ kornjača levitira.

Crtež je fin, kao od paučinaste čipke, pri čemu gledatelja razgaljuje efekt trodimenzionalnosti; posebno oduševljava slikovitost otočke vegetacije, pa raster bambusovih stabala, reflektiranje minuciozno iscrtkanih krošnji na površini bistre vode, poigravanje svjetlom i sjenom, suptilno pretapanje doba dana te spoj minimalističkog, pročišćenog crteža s promišljenim detaljima koji predstavljaju jednostavan život na otoku, poput igre živahnih račića ili malenih kornjača na sitnom bijelom pijesku, ili recimo gotovo fizička osjetilnost koju crtač uspijeva prenijeti gledatelju, kao što je to senzacija teksture visoke trave, tanke, a guste, u kakvoj otac i sin ostavljaju dubok trag, a mi kao da se i sami kroz nju za njima provlačimo.

U ovoj filozofičnoj posveti prirodi mirno uživajte s djecom, svidjet će im se zbog mekoće i blagosti, ali i zbog univerzalnosti (ekološke) poruke koja je njima možda i bliža nego nama odraslima.