Studio Aardman Animations proslavio se glinenom animacijom te osebujnim stilom koji su prvi put predstavili kroz serijal Wallace & Gromit. Pomalo karikaturalna animacija koja se većinom zasnivala na nijemoj komediji (Tati!) imala je odličan prijem što je mogli značiti samo jednu stvar – dugometražni film. A što slijedi poslije uspješnog filma? Spin-off! Ulogu istoga na sebe je preuzeo Janko Strižić koji je 2007. godine dobio svoj serijal koji se sastojao od kratkih epizoda u kojima smo pratili spačke njega i njegovih prijatelja (sve odreda ovce).

Nakon otprilike 150 (uspješnih) epizoda, ponovno je došlo vrijeme za dugometražni film koji je izašao 2015. godine te koji je bolje od očekivanog (nominacija za Oskara!) prošao kod publike. Nije trebalo čekati dugo za nastavak jer su već 2016. godine redatelji objavili kako su ušli produkciju Janka Strižića: Farmageddon koji će svoju premijeru doživjeti tri godine kasnije.

Novi Janko Strižić odlučio se povesti popularnim trendovima te svoju priču spojiti s – vanzemaljcima. Tako novi Janko Strižić odlučuje spojiti elemente E.T.-a i Stranger Thingsa u avanturi koja nas upoznaje s vanzemaljcem Lu-La koji je zanimljiv dodatak jer ona oponaša ono malo zvukova s kojima se redatelj igra kako bi postigao očuđavanje ili u ovome slučaju – smijeh. Narativ se kao ovojnica omotava oko Janka i Lu-Le koja traži svoj svemirski brod te povratak na matični planet. Kako bi sve to bilo prejednostavno, u priču se redom upliću tajne službe, vlasnik farme koji poput hrvatskog turističkog masterchefa odlučuje zaraditi na izvanzemaljcima (naziv zabavnog parka – Farmageddon) te ovce.

Problem je samo što se ovce najmanje upliću. Komični elementi koji su Janka učinili planetarno poznatima – geste, mimike i megalomanija u režiji par ovaca – premalo su zastupljeni. Njih zamjenjuju intertekstualni elementi koji smijeh žele izazvati tako što likove stavljaju u situacije iz drugih filmova. Parodična ukazivanja na druge filmove i serijale kroz film se samo redaju – E.T., Odiseja, Doctor Who… Ono što su mnogi kritičari negativno ocijenili kod Jokera (konstante aluzije na Scorseseove filmove), mnogo je očitije kod Janka koji ih u jednom trenutku samo počne redati bez potrebe. Škvadra ovci na čelu s Janko jednostavno dobiva premalo vremena na ekranu koje im oduzimaju druge narativne linije kojih ima toliko da se zapitatet koliko različitih scenarija je redatelj odlučio uklopiti u jedan film.

U tom naratološkom neredu ima nekolicina stvari vrijednih spomena. Primjerice, Janko Strižić se odlično uklapa u subverzivnu animiranu tradiciju koja u dječji žanr stavlja suptilnu kritiku društva ili parodiju istoga što je vidljivo kroz sam naslov – Farmageddon. Redateljski tim je bez previše razmišljanja uklopio kritiku današnjeg društva spektakla i oportunizma koji samo čeka da okrene nadolazeću stranku. Janko Strižić zadržao je tu ozbiljnost razrijeđenu Tatijevom komedijom koja ga čini crtićem primjerenijim u nekim trenucima odraslima za koje se Janko nije promijenio u nijednom aspektu. Još uvijek je to onaj bijeli diletant kojeg možemo zamisliti kako skakuće Karakaševim selima.

Ipak, Janko Strižić: Farmageddon daleko je od prvoga dijela koji je znao na čemu počiva njegova slava. Unatoč odličnom humoru, Farmageddon u previše sekvenci podsjeća na skup montiranih epizoda koje samo otvaraju nove narativne linije. Čini se kako od nominacije za Oskara do filma za popodnevni smijeh nije toliko dalek put kao što mnogi misle.