Odrastanje je preko noći također postalo nešto drugo, drugačije, neizvjesno… Anda nas vodi kroz sjajan slalom emocija i razmišljanja iz svojeg dnevnog boravka.

Imam dvoje male djece, i ograničenu, privilegiranu perspektivu koje sam svjesna. Zbog te sam perspektive pomalo oklijevala napisati ovaj tekst. Svaki dan mi kroz prste i ekrane prođe mnogo misli i osvrta na dimenzije ove pandemije. Neke razumijem i potpisujem, neke ne. Da, sve je u prirodi povezano; kad nemaš zdravlje, nemaš ništa; empatija i solidarnost spasit će svijet. Ali ne, ova opća kriza ne pokazuje našu jednakost, niti nas podsjeća da smo svi u istoj situaciji. Jer nismo.

Nije isto biti izoliran s četveročlanom obitelji u kući od 200 kvadrata s dvorištem, i u stanu od 40 kvadrata bez balkona na 12. katu. Nije isto kad se baviš poslom koji možeš – pokušati -raditi od doma, i kad si u uslužnoj djelatnosti koja funkcionira isključivo u prostorima koji su nam sada uskraćeni i opasni.

Važno je jačati obiteljske odnose, ali to se može jedino u obiteljima koje inače funkcioniraju. Za neke kuća nije dom, već neugodno i toksično okruženje. Za mnoge će stres i frustracija neizvjesnosti kulminirati kroz depresije, ali i razne vrste obiteljskog nasilja.

Pomalo je klišej, ali može nam biti i utješno opće mjesto: svijet je bio i u gorim situacijama od epidemije koronavirusa.  Možemo ovo shvatiti kao veliku katastrofu i predati se panici, ili se možemo podsjećati da je sve to ipak prošlo, i da je dovoljno ljudi preživjelo da ispriča priču.

Priče spašavaju. I bez obzira na ograničenost perspektive, proživimo puno života u pričama koje čujemo i pročitamo, a što ih više upijemo, sposobniji smo iz njih izvući neke opće postavke. Pa zato ipak pišem, u uvjerenju da će i moja perspektiva naći svoju publiku, a tekst nekoga tko će se u njemu prepoznati, i tko će s njim porazgovarati.

Vrtići i crtići

Sve se s posla, iz škole i vrtića preselilo u kuću, i u paralelne virtualne oblake. Prostor se sabio u jednu točku, a količina vremena ostala je jednaka, samo što se dijeli u drukčijim porcijama.

Moj sin ima malo više od 5 godina, kći malo više od 7. Promatram ih široko otvorenih očiju i osjetljivih ticala, i osjećam se točno onako kako je to Francesca Melandri napisala u svome pismu upozorenja i utjehe iz budućnosti: vaša će djeca će biti užasno naporna, ali će vam pričinjati i veliko zadovoljstvo.

Petogodišnjak inače ne voli ići u vrtić. Službeno objašnjenje je da ne voli spavati popodne. Danas mi je, nakon više od dva tjedna, prvi put rekao da mu fale prijatelji, ali samo malo. Ne bi još išao u vrtić, kaže, voli biti s mamom i tatom. A sa sekom? Ajde, dobro, i s njom. Svaku noć nam se oko tri uvuče u krevet. Znaš da si malo naporan, rekla sam mu jučer. Nisam, kaže. A šta si onda? Sretan!

Ona voli školu više nego je voljela vrtić. Otkad je krenula u prvi razred, mene malo muči taj boravak u kojem ostaje nakon nastave, nerijetko do 16.30 – cijeli dugi uredski radni dan. Stalno pitam je li umorna, kaže, nije, i zaspi uvečer prije osam. Priželjkivala sam često u ovoj školskoj godini da smo svi više kod kuće i više skupa, i eto ga, pazi što želiš da ti se ne bi ostvarilo! Socijalizacija je super i potrebna, ali ona se voli pokriti dekicom na kauču i gledati Totora i Zootropolu a može i Toy Story na repeat. I crtati stripove. Sviđa joj se učiteljica Đurđa s Trećeg, a kaže i da će biti lijepo vratiti se u pravu školu. Kad „ovo“ prođe.

Oboje vole raspored koji napišem svaku večer za ujutro na ploču iz Ikee (koja je napokon, valjda tri godine otkad smo je dovukli u stan, ispunila svoju namjenu). Stalno pregovaraju oko nekih izmjena i dopuna, ali ona dva dana kad sam odlučila da ćemo raditi raspored u hodu bili su ful zabrinuti i pratili su me po stanu, s pitanjima i s kredama.

Stvarno mi se čini da su dobro.

U redu je ako nije u redu

Čini mi se da su dobro, ali to ne znači da ne shvaćam ozbiljno sve iskaze i tekstove o tome kako djeca nisu dobro u općoj atmosferi tjeskobe i ispadanja iz svih rutina. Svi koji se time ozbiljno bave artikuliraju neke važne misli i ukazuju na širu problematiku koja nam može promaknuti ako se zatvorimo u udobnu kućicu vlastitog znanja i iskustva.

Poznato je da djeca sve doživljavaju jednako akutno kao i odrasli, samo što to bolje skrivaju. (Zato ja pozorno gledam).

Škola nije samo mjesto socijalizacije, već primarno strukture. I zato se ja često zabrinem, kad iz svoje kućice (s maskom i zadržavajući socijalnu distancu) povirim van.

Škola kod kuće može funkcionirati jedino ako su roditelji dobri pedagozi – nije nužno da su to po obrazovanju, ali trebali bi to biti po opredjeljenju, i osjećaju. Sigurna sam da su se mnogi pogubili, možda i odustali. A svi koji se trude i ne odustaju često su suočeni s osjećajem vlastite neadekvatnosti. Pa se onda iskale na djeci, ili na sebi – što se onda opet obije o dječju glavu. Privatno me mentalno zdravlje roditelja zapravo brine više od dječjeg, i ne samo zbog činjenice da su roditelji i djeca u bliskom kontaktu gotovo pa spojene posude.

Vremena nisu normalna, ni osjećaji i reakcije ne mogu biti. Dok gledam svoju djecu u izvanrednom stanju, i sebe kroz njih, konstantno vučem paralele sa svojim ratnim djetinjstvom. Nekad mi se čini da su, u odnosu na moje iskustvo 1992., sadašnje mjere izolacije luksuzni odmor s, eventualno, ograničenim pristupom bazenu i baru. Ali nekad mi je jasno da su to pomalo kruške i jabuke, i da je uvijek nezahvalno generalizirati: stadij dječjeg života i te kako ima ulogu u prevladavanju trenutačne krize i nošenju s posljedicama u budućnosti. Puno je lakše bilo 12-godišnjakinji poput mene nastaviti dalje. Za mnoge koji su u ratu dočekali punoljetnost nešto je nepovratno presječeno. Zašto, na to pitanje razvojna psihologija sigurno može smisleno odgovoriti. I mada i dalje mislim da ova kriza nije odveć nalik onoj ratnoj, treba znati da joj treba drukčije pristupiti s malom i velikom djecom. Da treba drukčije otvoriti oči, i izoštriti drukčije antene.

Nemam pojma koje, moja su djeca mala, a perspektiva ograničena.

Škola za život

Teritorij je nov i nekartiran, ali mnoge stare postavke vrijede. Bit će dobro, a čak i ako ne bude, bit će bolje ako ste vi dobro.

Ja sam zato dobro, uglavnom. I kao što imam blokić s idejama za dodatne aktivnosti kad izbije kućna kriza, imam i mentalni blokić s pozitivnim aspektima ovih ludih vremena koja su nas snašla. Taj šalabahter podsjeća na listu ideja, a ima i svijest o tome da smo svi jedinstveni, kao i naše situacije. Ali možda možete:

Iskoristiti ovu priliku za odgoj i učenje, koju je priroda umjesto nas priredila.

Umjesto onog čestog „kad ih već ne vidim cijeli dan, bit ću im stalno na raspolaganju kad sam tu“, ovo je prigoda da djeca nauče da postoji i drukčiji scenarij. Mama je doma, ali mora raditi. Trenutačno nemam vremena za tebe. Bolna rečenica, ali potrebna.

Vježbajte svoje strpljenje da njih možete naučiti strpljenju – mislim da im ništa vrjednije ne možete darovati.

Brat i ti morate moći funkcionirati skupa, kažem njoj milijun puta dnevno. Onda isto ponovim njemu. Pa ih stavim u sobu da nađu zajednički jezik, jer ako im ga ja nađem, morat ću onda taj jezik stalno servisirati. A želim da ga oni mogu održavati i bez mene.

Možda možete odoljeti potrebi da stalno popravljate: Č i Ć, rasprostrtu odjeću, dobra i loša raspoloženja.

Treba davati dovoljno podataka, ali ne imputirati previše objašnjenja. Kad mislim da neće shvatiti što je pisac htio reći, podsjetim se da možda neće shvatiti onako kako ja to shvaćam. A to ne mora biti pravo shvaćanje. Što je spisateljica mislila, to samo ona zna.

Ima sigurno mnogo toga što mislite da vaša djeca trebaju znati, a u školi se ne uči. Moja djeca uče razgovarati telefonom, jer shvatila sam da nemaju tu vještinu. Ne uvažavaju osobu s druge strane niti im je jasno što i tko tu treba biti u fokusu. Osim toga, veze s bakama i djedovima sad su presječene: videopozivi nisu zamjena za pravu stvar – ali sreća da barem njih imamo. Stavite videopozive u dnevni raspored.

Iskoristite vrijeme da ih angažirate u kućnim poslovima – nikad nisu premali, i sad su još zainteresirani. Ako ne možete gledati kako petogodišnjak prazni perilicu posuđa… Izađite iz kuhinje. Usisavač je preživio i gore od hiperaktivne i nestrpljive sedmogodišnjakinje.

Ako znaju pisati, pokažite im kako se piše dnevnik. Ako ne znaju, neka ga crtaju. Neka pišu dnevnik iz izolacije. Dnevnik iz karantene. Dnevnik iz korontene. Pišite ga i vi s njima, možda se budete htjeli prisjetiti što ste radili i tko ste bili u ožujku i travnju 2020.

Posadite nešto zeleno i živo na balkonu. Ili uz prozor, ako nemate balkon. Sklepajte kućicu za ptice, može i od legića. Recite im da se ozonske rupe smanjuju (nije važno što se znanstvenici još spore oko toga kako i zbog čega), i objasnite im da moramo malo mirovati u kućama da se priroda odmori od ljudi.

Mislim da nas ne treba biti strah da će težina ostati i kad nas puste iz kuća. Ljudska je priroda da prebrzo zaboravljamo, i dobro i loše. Što je nekad loše, a nekad – dobro. Sin mi svaku večer piše ista pisma, uglavnom u vrijeme kad je već odavno trebao biti u krevetu. Piše: Mama ja te jako volim i možeš li mi molite kad korona prestane kupiti plejstejšn? A ja kažem, isto kao i prije svega ovoga, uvjerena da će svijet biti i poslije isti: Dogovorit ćemo se.