Što bi htio biti kad odrasteš?” bilo je jedno od pitanja na koje dugo nisam imao pripremljen odgovor za odrasle. I imao sam pritom osjećaj kako sam jedini u razredu, ako ne na čitavome svijetu, koji nije znao što želi raditi kada odraste i počne brijati brkove. Svi znaju osim mene. Dečki su govorili da žele biti vojnici i policajci, a djevojčice su pretežno govorile da bi htjele biti frizerke ili učiteljice.

Dugo sam bio bez vizije, ne znajući što bih htio biti u odrasloj dobi. Tek kasnije, malo prije studija, pomislio sam da bi bilo dobro živjeti od pisanja, kao novinar ili književnik.

Nešto kasnije, kada sam studij privodio kraju, shvatio sam kako tek rijetki sretnici i privilegirani, kojima se skoro pa sve fino poklopilo u životu, mogu živjeti od pisanja, odnosno bavljenja književnošću. I eto, sada živim od posuđivanja knjiga koje su drugi napisali i tek ponekad pišem, ali daleko od toga da živim samo od pisanja.

O mogućem budućem poslu i neobičnim željama vezanim uz budućnost i odrastanje govori se o knjizi Dječak koji je želio biti tigar (Sipar, 2018.). Za ovu inteligentnu priču zaslužna su dva Tomislava – Tomislav Zajec napisao je tekst motiviran istinitim događajem iz svoje svakodnevice (inspirirao ga je mali nećak), a Tomislav Zlatić zaslužan je za ilustracije.

Priča započne tako da petogodišnji Dječak sa svojim Bratom i svojim plišanim tigrom kroz prozor promatra vatrogasce kako gase noćni požar.

Brat, koji je dvije godine stariji od Dječaka i već ide u prvi razred, kaže kako je prije dvije godine htio biti vatrogasac, ali da se sve to može promijeniti u dvije godine.

Brat je upitao Dječaka što bi on htio biti kada odraste, na što je Dječak slegnuo ramenima.

Vatrogasci su nakon obavljenoga posla spazili dječake i mahnuli im, a Brat je predložio Dječaku da bude vatrogasac. Idućega jutra Dječaka je Tata vozio automobilom u vrtić. Dječak je bio tih, a Tata je primijetio da Dječaka nešto muči. Dječak je ustvrdio da ne želi biti vatrogasac, na što mu je Tata rekao da „može odabrati što god poželi. Tu su policajci i dimnjačari, pekari i učitelji, kuhari i astronomi, pa onda još i…“

Međutim, Dječak je poželio biti, ni manje ni više, tigar.

Primijetio je Dječak da Tata ne razumije njegovu želju i to ga je ražalostilo. Želju je ponovio i u vrtiću, među prijateljima kojima je njegova želja bila, u najmanju ruku, jako glupa. Želju da postane tigar Dječak je ponovio nekoliko puta – spomenuo je svoju želju pred Bakom, Bratom i Mamom i svatko je imao drugačije viđenje njegove želje. Baki je njegova želja bila slatka i nije na nju obratila pretjeranu pažnju, Brat mu je predložio da bude astronom (što on želi biti pa stoga promatra nebo), a Mama je shvatila da je Dječaku njegova želja veoma bitna te mu napomenula kako je dobro imati snove.

Svatko će imati drugačiji pristup prema želji koja je prisutna u Dječaku. Kako će vrijeme prolaziti, tako će Dječaka sve više mučiti zašto nitko osim njega ne želi biti tigar pa će se zbog toga osjećati usamljeno.

Hoće li se dječaku zbog želje da postane tigar kasnije rugati ili će mu se možda početi diviti? Hoće li mu se želja ispuniti na neki čaroban način ili će na nju zaboraviti tako što će ju zamijeniti za manje zahtjevnu želju? Mogu samo reći da je tekstopisac Zajec sjajnu priču o velikoj i neobičnoj Dječakovoj želji odlično priveo kraju!

Priča Dječak koji je želio biti tigar poduža je, ima deset poglavlja i jasno prikazuje kako je to kada želiš biti ono što nitko drugi ne želi biti pa se osjećaš osamljeno i tužno. Kako doskočiti tom problemu i pomoći dječaku? Kako adekvatno pojasniti djetetu što je ostvarivo, a što neostvarivo i pritom ga ne rastužiti?

Zajecova priča pokazuje kako je katkad teško biti dobar pedagog i uspješan metodičar u radu s djecom, odnosno da su i najbolji roditelji katkad nemoćni te da postoje naizgled jednostavna pitanja na koja nije uvijek lako naći primjeren odgovor.

U Zajecovoj toploj priči krije se veoma jednostavno rješenje problema koji Dječaka očigledno muči i rastužuje. Odlično je prikazana dječja percepcija odraslih, kako djeca unatoč malom broju godina dobro zapažaju i donose zaključke na temelju tuđih lica što kriju neizrečene riječi.

Pomoću ove priče, koja je bogata razigranim ilustracijama, odrasli bi mogli steći dodatnu dozu razumijevanja za nesvakidašnje dječje želje, imati više tolerancije i znanja o dječjoj percepciji svijeta. Mnoga bi se djeca mogla poistovjetiti s Dječakom jer, tko od nas nije barem jednom u djetinjstvu imao veliku želju za koju se nadao da će jednom ostvariti, pa makar i u odrasloj dobi, kada nahrupe prištići i brkovi?