Nerazumno razmetanje riječima redovno rezultira svađama i privatnim tužbama. 

Snaga pisane i izrečene riječi sve više dolazi do izražaja pa su sve češće sudske parnice koje se vode zbog nanijetih duševnih boli.

Bez razmišljanja ljudi u javnosti bubnu nešto o nekome, ne misleći pritom na posljedice, i ostanu živi.

Nije im problem etiketirati nekoga kao monstruma ili čudovište jer je učinio nešto što se kosi s njihovim poimanjem života. 

Ispada da su odjednom svi postali poznavatelji čudovišta. Imamo amaterskih teratologa za izvoz, njih nipošto ne moramo uvoziti!

Broj teratologa mogao bi se barem malčice smanjiti nakon što se pročita knjiga Enciklopedija čovjeka (Sipar, 2009.) Stanislava Marijanovića.

Knjiga se tematski naslanja na Enciklopediju čudovišta u kojoj se opisuje svijet čudovišta, a pripovjedač je isti, Kakbulznadar Besprijekorni, stalni član Velikog vijeća čudovišta. Kakbulznadar Besprijekorni u predgovoru pojašnjava kakav je efekt postigao svojoj prethodnom knjigom i zašto je odlučio napisati enciklopediju o ljudima:

„Zahvaljujući Enciklopediji čudovišta, neka su malobrojna ljudska bića prihvatila naše postojanje, saznala kakvi smo, upoznala naše i vaše sličnosti i razlike. Ta knjiga daje baš mogućnost usporedbe, potrebnu da bolje vidite kakvi zapravo jeste, da shvatite kako većinom niste nježno, drago i dobrodušno cvijeće, već zubati pohlepni paraziti na ovom, već napola oglodanom planetu.“ (17.)

Već je u predgovoru Kakbulznadar izrazito kritičan, daje valjan prigovor o umjetnim podjelama što ljude čini slabima i nesložnima. Čitava Enciklopedija čovjeka kritika je društva, određenih skupina i naopakih razmišljanja što se promiču kao normalnost. Kritički tonovi redovno su prisutni u knjizi, s razlogom. 

Kakbulznadar opisuje građu čovječjeg tijela i čovjekov odnos prema vlastitom tijelu. Opisuje ljudske vanjske i unutarnje karakteristike, no veći je dio posvećen nutrini, analizira i predočava (riječju i ilustracijom) karakterne mane kojih mnogi nisu dovoljno svjesni, a posjeduju ih (sebičnost, pohlepa, taština, zavist, dvoličnost, lažljivost…).

Čak i o načinu odijevanja ima štošta za reći, nije mu drago što su ljudi nesvjesni agresivnih trendova koje bespogovorno slijede:

„Zloduh mode napada ljude koji ne znaju što hoće i što neće – one koji nemaju svoj osoban stav pa im se lako uvali nečiji tuđi. Taj nečiji tuđi utuvljuje se u vaše glave neprestanim kljucanjem reklama na televiziji, na radiju, na kilometrima četvornim reklamnih panoa od kojih više ne znate u kojemu gradu živite ili kroz kakav krajolik prolazite.“ (134.)

Nerijetko Kakbulznadar bude zgrožen ljudskim navikama koje svakodnevno prakticiraju, nezdravim načinom prehrane, bolesnim ambicijama i strahovima što se ne mogu samo tako suzbiti, a šire se poput ambrozije. Primjećuje znatne promjene u načinu razmišljanja i funkcioniranja između različitih naraštaja, ali i neke sličnosti koje dijele unatoč dobi. Svjestan je Kakbulznadar da ljudi oduvijek pridaju veliku važnosti ljubavi i nadi, ali da često puta imaju posve krive predodžbe o tim pojmovima. Iznosi neke suvremene ljudske definicije života, sreće i uspjeha, kako ljudi naopako poimaju život. 

Nije Kakbulznadaru drago što dolazi do drastičnoga porasta razvoda, zamjećuje kako razvodi (naročito oni zakašnjeli) djeluju na djecu. Spominje greške iz prošlosti od koje nismo previše naučili, a ono što ljudi u pravilu zovu napretkom on bi prije nazvao nazadovanjem. Napredak, ako se Kakbulznadara pita, postoji samo kao mrtvo slovo na papiru:

„Zapisana su lijepo i prava djece koja ne vrijede u nervoznim roditeljskim kućama, ni u većini siromašnih zemalja u kojima svatko mora raditi da bi preživio, ni u svim kompetitivnim sustavima u kojima se djeca pripremaju za rat s drugom djecom i od rođenja robijaju za sutrašnju karijeru.“ (211.)

Štošta je Kakbulznadar zamijetio i zabilježio u svojoj Enciklopediji čovjeka što je štivo za naprednu djecu i jednako napredne odrasle čitatelje koji nerado bježe od stvarnosti. Kako je čovjek viđen očima čudovišta? Marijanovićev pripovjedač Kakbulznadar vidi kakvi zaista jesmo – prepredeni i egoistični, prevrtljivi i podli, nepouzdani i tašti, nesigurni i nagli u ponašanju. Jednom riječju, čudovišni. Netko je takav više, netko manje, netko previše, a gotovo nitko premalo. 

Netko bi mogao zamjeriti tekstopiscu Kakbulznadaru što većinom navodi loše karakterne osobine, propuste i felere, a nije naveo plemenite značajke ljudskih bića. Zašto se bazirao na loše ljudske osobine? I to je Kakbulznadar pojasnio. Nažalost, nije Kakbulznadar pogriješio u svojem obimnom prikazu čovjeka (Enciklopedija čovjeka broji malo više od 240 stranica), njegovo viđenje ljudskih značajki podosta drži vodu. Kakbulznadarove procjene oštre su i kritički nastrojene, ali pisane su s dobrim namjerama

Na kraju ćete se vjerojatno zapitati tko je tu čudovište, Kakbulznadar ili svi mi pomalo? Pročitajte ovu dojmljivu knjigu, odgovori su nedvosmisleni. Ništa čudno ako se prepoznate u nekim opisima. I nije to ništa loše, naročito ako će vas to prepoznavanje motivirati na razmišljanje te donošenje konkretnih, dobrohotnih odluka.