Od prošloga tjedna moguće je skinuti besplatno GTA: San Andreas. Tom prilikom odlučili smo se zapitati – zašto i kako je San Andreas postao kultnim dijelom GTA franšize. I kulture 21. stoljeća.
Fenomenologija GTA: San Andreasa teško je objašnjiva. Trebao je biti uspješan, ali ne i preuspješan. Trebao je biti popularan, ali ne prepopularan. Trebao je vratiti uloženo, ali ne i više. Trebao je biti hit mjeseca, ali ne godine. Njegovu kreaciju pratile su sumnje jer svi njegovi prethodnici bili su promašaji. Doba ulice, američke osamdesete i devedesete godine, potpadale su prečesto u romantičarska kola gdje se razglabalo kako je nekad bilo (zvuči poznato?). Ujedno, prethodnici su se prečesto služili otrcanim stereotipima koje bi stavljali u (kao) realistična okruženju što je rezultiralo podsmijehom od strane kritičara. I svijeta. I ulice/hooda.
Kreativni timovi nisu se mogli poslužiti (nije ih spriječilo) prijašnjim receptima. Primjerice, nisu se mogli poslužiti receptom za ratne igre. One su početkom dvijetisućitih igrale na patriotsku kartu gdje je svaka igra izgleda kao nastavak Spašavanja vojnika Ryana. Takozvani „realizam“ bio je zasnovan na crno-bijelim karakterizacijama koje su se redom igrale idejom velikog neprijatelja i Supermena. Jednostavno su se nastavile na američki herojski/ratni film druge polovice pedesetih godina. Cheap feelings, easy money.
Primjena velikih naracija na malu ulicu je gotovo nemoguća. Problemom se pokazao i nedostatak filmskog predloška, nešto o čemu su prijašnji Rockstarovi naslovi izuzetno ovisili, naslanjujući se redom na Goodfellas, Scarface, Miami Vice…. Sam GTA: Vice City (2002) jahao je na uspjehu gangsterskih filmova u sedamdesetim i osamdesetim godinama te bi bio daleko manje uspješan bez istih.
Kreativni tim GTA: San Andreasa nije imao tu prednost. Istina, nekoliko uspješnica na temu „života na ulici“ bilo je snimljeno (primjerice Boys n the Hood), ali daleko je to bilo od razrađenih paralelnih svijetova iz kojih su bez grižnje savjesti timovi mogli posuđivati za prijašnje ili igre drugoga tipa. Početku točku predstavljali su im neuspjesi – Saint’s Row, 187 Ride or Die te 25 to Life eklatantni su primjeri igri koje su, narodski, „fulale ceo fudbal“.
I osmoga dana Bog stvori C i J
„Cijela ekipa otišla je u zadane gradove naoružana kamerama. Imali smo nezaboravni road trip kroz cijelu Ameriku. Stajali smo u svakome gradu te bismo izašli tek u trenutku kada bi imali i zadnji centimetar grada snimljen. Najhrabrije smo slali u opasnije dijelove, ravno u srce ulice. Bilo je zastrašujuće, ali potrebno. Bez toga nikada ne bismo mogli stvoriti atmosferu. Jednostavno smo to trebali doživjeti“ kazao je prije desetak godina Dan Houser koji je bio na čelu vizualnog tima. Za razliku od drugih pokušaja, Rockstar je u cijelu priču ušao s idejom. Kao nukleus budućeg hita prepoznata je rasna netrepeljivost osamdesetih i devedetih godina, kao i ratovi bandi (Crips/Bloods). Redom su odabrani San Francisco, Las Vegas te Los Angeles na kojem je bio najveći fokus zbog ratova bandi.
Rockstar nije stao samo na knjigama na tu temu; literatura je sezala od novinskih članaka do intervjua uživo pa sve do samih odlazaka u „zabranjena“ područja. Sjetimo se – većina sudionika tih događaja bila je još uvijek živa (i u zatvoru). Svijet dosada ostavljen montažama TV kuća sada je bio prikazan kroz kreativnu viziju Rockstarova tima. Tri grada, deseci okoliša, stotine prostorija, tisuće persona, milijuni situacija – San Andreas bio je hiperralističan svijet. S više od 250 modela vozila, desetak tisuća likova kojima glasove daju 861 glumaca, ugrađenim ratovima bandi, 11 radijskih stanica te vlastitom ekosustavom na površini od 36 km2 , GTA: San Andreas nije imao previše opcija.
Rockstarov tim nije samo stao na realizmu koji se očituje kroz gotovo fanatično ispravljanje nepravilnosti. Ne, Rockstar je napravio korak naprijed te je u duhu postmodernizma odlučio ubaciti suptilnu kritiku američkoga društva koja se najbolje očituje kroz satirizirajući ton koji prožima GTA: San Andreas. Geneza CJ-a je slika i prilika Amerike, parodična slika koja svoj vrhunac doživljava kroz način na koji se vraćamo u život – policija, metak, bolnica. Ponovi.
Ujedno, u tančinu je pogođena individualizacija koja se igra današnjom pomamom za svojim ja. Promijenim frizuru, promijenim curu, promijenim auto – i svi me zavole. O jednoj stvari na meni sve ovisi. Samo da mi je netko prije rekao, ne bi čekao studentski popust u svojoj brijačnici. Uozbiljimo se – ako je u prvih sedam dana stvoren svijet i život, onda je logično da je osmoga dana taj isti okrenut naopako jer više nije imao smisla. Nema ni ovako, ali mnogo stvari se vidi bolje. A upravo je CJ na vrhu toga svijeta.
Kako se izlazi iz grada?
“Ah shit, here we go again.” Savršeni sažetak igre koja zadnjih 15 godina samo raste i raste i raste kroz modove koji su od nekadašnje perjanice Rockstara stvorile paralelni svijet koji diše kao i naš. Samo što u njemu ne čitate ovaj tekst nego haračite ulicama te igrate golf u slobodno vrijeme. GTA: San Andreas postao je savršena parodija društva koju svi volimo igrati unatoč tome što su brojni aspekti nedorađeni te nisu na razini drugih sandboxova.
No, kao da je to važno – San Andreas postao je kultnim jer se spustio u četiri oka s nama, sklopio ugovor s našom drugom polovicom (đavlom!) te razrušio sve društvene norme tako što vam je dao vaš svijet iz kojeg nikada ne želite izaći.
A kada odlučite izaći, zaboravit ćete kako. I gdje se točno izlazi iz svijeta koji je okrenut naopačke?
