Dobro došli u Janoschev svijet koji čini preko 300 slikovnica! A rekli su mu da ne zna slikati…
Ne sjećam se kako se zvala prva predstava koju sam u svom odraslom životu pogledala u kazalištu lutaka, ali sjećam se žaruljice koja mi se upalila dok sam gledala glumce na sceni. U predstavi su nastupali cvrčak i mrav koji se u svojim replikama nisu referirali na stanje u šumi i međuživotinjske odnose, već su sipali obilne aluzije na specifično ljudsko-hrvatski društveni i politički kontekst. Mislila sam, čemu to, što to djeci znači? Ali to je bila potpuno pogrešna logika. Pa oni se zabavljaju! Stvar je u osjećaju koji se prenosi – strujanjem molekula zraka, i osmozom mjestimice. Osjećaj djeci znači. I kad se glumac na sceni ludo zabavlja, ne može da ih ne zarazi. A onda oni – jer znate već kako to s vrtićkim virusima ide – zaraze i vas.
Ta mi se spoznaja vraća dok po rukama prevrćem Janoscheve slikovnice. Tople su izvana – narančaste i žute, s tigrastim prugama mjestimice – a iznutra su poput napolitanki s neodredivim punjenjem. Hrana za dušu, ali samo ako prije prvog griza napustite sve unaprijed definirane predodžbe – o ilustracijama, tekstu, i o slatkišima.
Janosch je kult, institucija, istinski klasik u svijetu literature i likovne umjetnosti. Klasik je zato što je čvrsto ukorijenjen u vrijeme u kojem je živio i radio – angažirano ga kritizirao i komentirao, društvo, kulturu i međuljudske odnose podjednako – ali sve što je spoznao i izrazio u svojoj preko 60 godina dugoj karijeri vrijedi i danas. Iskoračio je i u masovne medije serijom animiranih filmova napravljenih po slikovnicama koji su bili gledani i omiljeni krajem osamdesetih, da bi dosta kasnije, oko 2013. g. počeo surađivati s njemačkim Die Zeitom u seriji tjednih kolumna u slici i kratkom tekstu, u kojemu si njegov junak Wondrak svaki tjedan postavlja mala i velika životna pitanja. Bogati opus koji je iza sebe ostavio – i koji na neki način možda još i danas nadograđuje, na osamljenom otoku na kojem živi – analizirati se dade iz svih ozbiljnih književnoznanstvenih aspekata. Ali ostavit ću sad sve to po strani i ispričati vam, u svom prvom – ali zacijelo ne i posljednjem tekstu o njemu – kakav je to zanimljiv lik, i u koje sam se ja to njegove slikovnice nepovratno zaljubila.
“Vi ne znate, slikati!?
Rođen je kao Horst Eckert u Gornjoj Šleskoj, na području današnje Poljske, između dva svjetska rata. Često je lovio ptice pa ih puštao, da im pokaže što sloboda znači. Upisao je akademiju likovne umjetnosti u Münchenu, ali izbacivali su ga nekoliko puta, i na kraju je odustao. Razlog: nedostatak talenta. Gospodine Janosch, rekli su mu, vi ne znate slikati. A on je slikati jako htio da pobjegne od fizičkog rada u tvornici. Poslije će više puta reći da je strašno pogriješio misleći da umjetnost nije i fizički posao.
Prvu slikovnicu objavio je 1960. g., i bila je to tužna priča o konju Valeku koji putuje sa svojim gospodarom. Kad Jarosch svira violinu, Valek plače od ganuća. Ali gospodar ne cijeni svoga vjernog konja, već na njegovim suzama zarađuje i tjera ga da teško radi.
Nije iznenađenje što ta slikovnica nije naišla na oduševljenje širih masa – a nije bilo ništa bolje ni s onima koje su uslijedile. Tragično-fantastični tekstovi, i titrave, drhtave ilustracije koje nekad čak niti nisu bile u boji – nipošto sinonim za bestseler. Išlo je tako – tj. nije išlo godinama, i onda se Janosch odlučio osvetiti. Bilo mu je dosta knjiga za djecu koje nitko ne čita i ne kupuje, i odlučio je ciljano napraviti potpuni kič.
Za kič-slikovnicu postoji recept – znao je iz iskustva. Kao prvo, unutra mora biti neki slatki medo. Taj se medo mora otisnuti u svijet, i mora imati prijatelja. Rečeno, učinjeno – nastali su Mali Medo i Mali Tigar, i krenuli su na svoje prvo putovanje.
„Ako se ne zna put, treba, kao prvo, imati putokaz.“
Oh kako je lijepa Panama (Kako Mali Medo i Mali Tigar putuju u Panamu) izvorno je objavljena 1978. g. i donijela je autoru brojne nagrade i svjetsku slavu. To njihovo prvo putovanje bilo je i moje prvo putovanje s Janoschem. Pa kud baš u Panamu? Bilo je to neizbježno, jer to je zemlja snova koja miriše po bananama – i to mi uopće nije bilo teško zamisliti, jer odrastala sam u osamdesetima, dok su banane još mirisale i bile najslađe i dragocjene, puno više nalik obećanoj zemlji nego današnja konfekcijska odmrznuta tvar plastičnoga sjaja.
Prije negoli su se zaputili u Panamu, Medo i Tigar živjeli su složno i sretno, na rijeci, u udobnoj kućici s dimnjakom i potpuno u skladu s prirodom. Mali Medo svaki je dan lovio ribu i kuhao, a Mali Tigar tražio gljive. Šuma u kojoj žive nije izmišljena, kao ni kućica – sve je to Janosch naslikao prema vjernom sjećanju na svoj oldenburški dom i njegovu okolicu.
Piši – i crtaj – ono što znaš! Jednoga dana, dakle, kad je do njih doplivala kutija na kojoj je pisalo Panama (i koja je mirisala po bananama), odlučili su da se treba zaputiti tamo. I tu pustolovina kreće, puna dogodovština, novih poznanstava, učenja o velikim životnim istinama koje su zapravo samorazumljivosti koje su nam cijelo vrijeme pred nosom, ali nekad trebamo napraviti par krugova oko svoje osi da bismo ih pronašli. Kao što su to napravili Medo i Tigar: prošli su dug put i vratili se do svoje kućice na rijeci. A da to nisu ni skužili.
Ispadanje iz okvira
Janosch je napisao i naslikao mnogo – preko 300 slikovnica, dramske tekstove, romane. Djeca u Njemačkoj obožavaju njegov svijet. Kod nas Janoscheve slikovnice dosta stidljivo proviruju s uglavnom knjižničkih polica, ali oni koji ih otkriju, uglavnom se zakače zauvijek i ne mogu ih se zasititi.
Toliko ih – nas – uvuku u svoj svijet da smo spremni na trenutak smetnuti s uma činjenicu da su hrvatski prijevodi najboljih Janoschevih slikovnica prepuni pogrešaka i potpuno nedorasli kvaliteti i slojevitosti originala. Znaju se čuti pohvale tih „predivnih priča i fantastičnih ilustracija“, ali predivno i fantastično definitivno nisu atributi koji opisuju njegovu umjetnost.
Priče su pomaknute, čudne, počesto bizarne: apsurdne samorazumljivosti i samorazumljivi apsurdi, s naizgled naivnim, ali nikad nevažnim zaključcima. Ilustracije su procesualne – zrcale vlastiti nastanak, mjestimično su sirove i trpe, čak i slave nesavršenosti. Poput protagonista Tisje Kljaković Braić koji susreću Kasparavičiusa, katkad na podlozi od megaplatna Mirne Sišul. Kod Janoscha vlada preobilje detalja i komentara koji zapravo grade svoje paralelne priče. A nekad se i emancipiraju – u maniri pravoga spin-offa čiji je uspjeh višestruko nadmašio djelo iz kojega je potekao.
Upravo to se dogodilo s likom tigraste patkice, poznate Tigerente, koja je nezaobilazna pratiteljica, a onda i najvažniji sporedni lik u svim knjigama o Medi i Tigru.
Janosch kaže da ju je nacrtao jer je, eto, na papiru bilo ostalo mjesta. Nekad je direktno uključena u radnju, kao u slikovnici Oh, kako je lijepa Panama, a negdje se u tekstu uopće ne spominje, ali u slici vozi svoju paralelnu priču – kao što je to slučaj u slikovnici Ja ću te izliječiti, reče Medo. Priča o tome kako je Mali Tigar jednom bio bolestan.
To je topla, ganutljiva, mjestimice potpuno uvrnuta priča na čijem se početku Tigar razboli. Ali kad imaš prijatelja, nije ni to problem, jer prijatelji su najvažniji i brinut će se o tebi kad si bolestan. Nosit će te, previt će te (mada nemaš vidljivih ozljeda), skuhat će ti „bajan bujon“, čak će i spavati s tobom, „jer to pomaže“. Bolesni Tigar ipak se u jednome trenutku seli u bolnicu za životinje – prijatelji mu pomažu da do bolnice dođe, jer sam je za to prebolestan. I tamo uopće nije strašno, jer doktori su tu da nam pomognu. Kao i prijatelji, uz koje je sve lakše, i koji donesu darove i odnesu te doma, sve prema potrebi.
Urnebesno je kad pomno promotrite detaljne ilustracije i ugledate tigrastu patkicu u društvu zelene žabe. Ta dva lika na komičan način oponašaju sve što Tigar i Medo rade i žive vlastiti život na rubu stranice, katkad doslovno ispadajući iz njezinih okvira.
„I upravo takav treba biti život (dragi roditelji!)“
Janosch je sa svojim ocem imao kompliciran odnos, s majkom još kompliciraniji: djetinjstvo je, kako je više puta istaknuo, mjesto na koje se ne želi vratiti. Pri tome misli isključivo na vlastito djetinjstvo – djecu inače voli, samo ne podnosi njihove roditelje. Jer roditelji sve rade krivo.
Paradigma Janoscheva stava prema autoritarnoj stegi u kakvoj je i sam odrastao prisutna je u priči Tata Lav i njegova sretna djeca. Mali odgojni savjetnik. U njoj susrećemo mamu lavicu, tatu lava i sedmoro djece, „tako malene da ih se jedva moglo vidjeti“. Mama je zaposlena, „šefica broj jedan“, a tata se brine o kućanstvu i uveseljava djecu: kuha sedam različitih obroka i ispunjava najmanje sedam različitih želja, jer svaka odgovara jedinstvenom karakteru svakoga od njegove jedinstvene djece. Tata je dlakav, poderan, neuredan i neočešljan, u kućnom kaosu. Kao ja na porodiljnom, a možda i vi?
Najmlađa kći želi biti kapetanica broda Hongkong-Šangaj, pa dobije ocean u lavoru i ode put Paragvaja. Njezina sestra želi zajahati raketu i otac je spremno lansira (zaprijetivši joj, doduše, da se mora vratiti doma do šest i dvadeset). Njihov brat želi se cijeli dan švercati u tramvaju pa mu otac dozvoli (krišom mu kupivši dnevnu kartu prije toga). I definitivno najpopularnija stvar kod moje djece – a vjerujem da ni kod vaše neće biti drukčije: najmlađi, sedmi lavić želi piškiti kroz prozor. Što mislite je li mu Tata Lav, čija je glavna zadaća bila da usreći svoju djecu, to dozvolio?
Janosch je nedavno proslavio 88 rođendan. Ne znam kako stoji sa zdravljem i crta li još, Google mi ne pomaže puno, ali čak i ako nije, u onomu što je do sad proizveo ima dovoljno materijala za dva čitateljska i dva istraživačka života. Ima i puno velikih, a jednostavnih istina za kojima preporučujem da posegnete poželite li nešto napisati na zid dječje sobe, umjesto onih uokvirenih klišeja iz self-helpa za djecu.
I ne samo za djecu, i ne samo za zid dječje sobe. Ja, recimo, lijepo mogu zamisliti da mi u radnoj sobi, čak i u dnevnom boravku piše Ako stalno ideš ulijevo, stići ćeš tamo odakle si krenuo. Ili da piše samo: Oh, kako je lijepa Panama.
