Industrija videoigara trebala bi do 2023. probiti tržišni plafon u vrijednosti od 230 bilijuna američkih dolara. Iz godine u godinu svjedočimo novim širenjima, probijanjima i razmicanjima granica medija. Fortnite dugi niz sezona gradi virtualni univerzum unutar kojeg je moguće prisustvovati festivalima ili filmovima. Vaše tipične trkaće ili ratne franšize laktare se u želji da ostvare što je moguće stvarniji svijet. Indie magovi pokazuju kako videoigre zahvaljujući preuzimanju starih i udaranju novih temelja mogu stati uz bok osvajačima, bilo Bookera, bilo Zlatne palme.
Ipak, podno tih obasjavajućih naslovnica i podnaslova, događaju se tiši, važniji procesi u kojima videoigre imaju presudnu važnost. U slučaju ovog teksta, riječ je o procesu interpretacije baštine, javne povijesti i edukacije. Muzeji i interpretacijski centri u sve većoj mjeri počinju uviđati da im u postupnoj reinvenciji odveć može pomoći specifičnost novog medija koji korisniku omogućuje da ostvari svojevrsnu suradnju, interakciju i u konačnicu vezu s danim likovima ili sredinom. Povjesničaru umjetnosti je zbog rimskih stupova vrijedio dolazak u muzej, ali njegova djeca (ili prijatelji) to će reći u trenutku kada im se pruži prilika da iste izgrade u Minecraftu kao što je omogućio British Museum. Samim time videoigre šire radne okvire interpretacijskog playgrounda koji tako postaje inkluzivniji, kako za različite uzraste, tako i za različite generacije koje zahtijevaju različite pristupe.
Ovoga mjeseca u taj svijet ulazi i Zavičajni muzej Drenova u čijim prostorima, zahvaljujući Zoranu Krušvaru i Ivani Babić te projektu Društveni centar Drenova, odsada rezidiraju tri videoigre namijenjene najmlađim uzrastima (6-10): Pršut pod karetićen, Vrag, drenjule i … Škurinje! i Nonićeva tiramola. Iza svake igre stoji autohtoni uvid u drenovsku mikrohistoriju koja se ispisavala na granicama ondašnjih područja. Više o njima popričali smo s jednim od autora, Zoranom Krušvarom, te predsjednikom udruge Bez granica, Damirom Medvedom.
Za sve oni koji nisu upoznati s Društvenim centrom Drenova, riječ je o projektu koji za cilj ima dati ruku mnogobrojnim društvenim, kulturnim i građanskim inicijativama s ciljem daljnjeg lokalnog razvoja. Okej, to zvuči komplicirano, ali kada bacite oko na njihove tekuće inicijative kao što je npr. Energetska zadruga, vjerujemo da će vam se ubrzo svidjeti zamisao iza siline idejnih riječi. Više o mnoštvu drugih projekata možete pročitati na njihovim službenim stranicama.
Iako je široj javnosti ponajviše poznat po svojem književnom radu, Krušvar od malenih nogu zna svoje tastature i gamepade koji ga neumoljivo prate od osamdesetih . Iako se kreiranjem igara krenuo baviti relativno kasno (2013.), njegov prvi uradak brzo se probio do šire javnosti zahvaljujući referendumskoj tematici. Poslije prvog naslova je uslijedila gotovo sedmogodišnja pauza, a onda je došla pandemija i prilika da se uhvati ukoštac s Unityem. Sama sprega muzeja i videoigara piscu nije strana materija:
„U muzejima videoigre postaju sve prisutnije. Prva videoigra koju sam vidio bila je u muzeju Vasa (Stockholm). U potonulom brodu (*tema muzeja je potonuli brod iz 17. stoljeća) imali su videoigru u kojoj je igrač trebao raspoređivati teret kako bi bio stabilan. Na tom tragu, igrice vezane za sadržaj postaju sve prisutnije u muzejima i interpretacijskim centrima. Npr. u Svetvinčentu igrači mogu igrati nekoliko igrica kao što su utrka na prstenac, kovanje mačeva ili obrana od Uskoka. To su primjeri igrica koje su vezane za samo mjesto u povijest. U taj rang spadaju i igrice koje smo radili. Njihova svrha nije da budu kao sve ostale igrice namijenjene isključivo zabavi, već su one vezane uz narativ koji spada u muzej.“
Rečenim se vodio i u izradi triju igara čije ilustracije potpisuje Ivana Babić, dizajnerica s kojom je nedavno imao prilike surađivati i na slikovnici Grickonja užasa. Svaka igra traje između 30 i 60 sekundi te posjeduje minimum mehanika koje djeca mogu pohvatati u tren oka:
„Treba imati na umu da kada govorimo o videoigricama, ljudi obično u glavi imaju igrice koju su igrali doma kao što je Super Mario. Ovo su igrice od jednog nivoa gdje gameplay traje minutu ili manje jer je koncept da one budu dio posjete muzeju gdje bi trebao i poslušati priču i odigrati igricu.
Ovakvi sadržaji su dobrodošli jer su prirodno usmjereni djeci kojoj su uobičajeni često dosadni. Na ovaj ih se način cilja i postaje im interesantno. Tako se automatski dobiju djeca, zajedno s roditeljima. U principu ima puno roditelja koji žele doći s djecom, žele svojoj djeci pokazati nešto što nije isključivo, zabavno već ima i kulturnu, edukativnu dimenziju. Samo što to ne prolazi ako nema nekog zabavnog detalja.“
Same mehanike podređene su odabranim pričama iz drenovske povijesti, zapisanima i snimljenima u sklopu projekta Nonićeva tiramola. Naslovi Pršut pod karetićen i Nonićeva tiramola inspirirani su istinitim pričama o krijumčarskim aktivnostima na području Drenove, dok je Vrag, drenjule i … Škurinje! vezan uz ondašnju priču o vragu kojem su se u mraku prosule drenjule. Pritom je zanimljivo kako mehanike nastoje generirati autentičnost svake od priča. Pršut pod karetićen ustrojen je u pacmanovskoj tradiciji, pažljivo urezujući motive mačaka i vojnika u formu „duhova“ koje treba nadmudriti. Nonićeva tiramola oslanja se na simulacijsku ravan spuštanja niz uže, nastojeći istaknuti činjenicu kako je preznojavanje tijekom tih aktivnosti bila opća činjenica. Težinsku komponentu igra dobiva u vidu vragova koji igrača gađaju s ciljem da izbiju pakete iz njegove vreće. Vrag, drenjule i … Škurinje! inspiriran je klasičnom platformerskom tradicijom, dajući igraču zadatak ubiranja drenjula, pazeći pritom da se ne spotakne te završi na – Škurinjama.
Pomno birajući mehanike i motive, igre lakoćom uliježu u koncept muzeja granica kakvog zamišljaju ljudi iza cijelog projekta Društveni centar Drenova. Predsjednik udruge Bez granica, Damir Medved, u cijeloj priči je podcrtao važnost kohezije muzeoloških priča i samih igara s ciljem otvaranja jednog novog svijeta mladima
„Jedna od naših osnovnih misija je edukacija djece, da im pokušamo stvoriti potrebu za konzumiranjem kulturnih sadržaja. Ako najmlađima približimo muzej kroz igrice, onda ćemo možda zainteresirati nekoga i da pogleda neku ozbiljnu priču. Sve igre imaju direktne poveznice na ozbiljne materijale unutar muzeja. Ovo je primarno digitalni muzej, za razliku od drugih muzeja. Mi nemamo puno artefakata jer donedavno nismo imali ni mjesta. Ovo je digitalizacija od malih nogu te pokušavamo ljude na taj način privući.“
Pritom napravljene igre figuriraju kao prvi korak u planovima centra koji sa svakom svojom aktivnošću nastoji odgovoriti na pitanje kako omogućiti posjetitelju da Drenovu istražuje minimalno dva sata. Da, same igrice možda jesu za djecu, ali ukazuju na budućnost u kojoj se počinju oslikavati konture svojevrsnog muzeja koji bi tematizirao pitanje granice:
„Dugoročni smjer je prema tome da postanemo muzej granica. Pripremamo 3D projektor koji bi trebao prikazivati dinamične promjene granica. Onda bi jedna od središnjih priča bila život ljudi jer nas ne zanimaju granice u teoretskom smislu, već sudbine ljude, priče koje nam naši sumještani mogu reći.“
Naravno, plan nije stati na samo tri igre. Štoviše, plan nije stati samo na igrama u kontekstu stalnog postava, već izaći iz okvira prema Medvedu:
„Ovo nije gejmifikacija u klasičnom smislu, već više u smislu da potaknu nekoga s nečim zanimljivim da uđe u nešto ozbiljnije. To ne znači da se na Drenovi ne bi dalo raditi – kada bi budžeti bili veći – ozbiljnije igrice jer Drenova ima puno ozbiljnih priloga kao što je primjerice Bitka za Rijeku. Ima cijela serija tih narativa koji su zgodni.
Plan je dosta ambiciozan. U narednom razdoblju je razvoj igara jedno od važnijih područja djelovanja, pored profesionalnih stvari koje radimo u kontekstu digitalizacije arhive, umjetne inteligencije itd. Ovo ostaje važan element približavanja sadržaja. U narednih nekoliko godina voljeli bi pokušati i ozbiljnije stvari. Kada bi bio veći funding, dao bi se složiti ozbiljniji narativ. Primjerice, kada bi imali korektno modeliran 3D teren, onda bi on mogao biti podloga za nebrojeno različitih ideja. Jednom kad smo to riješili, onda možemo smišljati od zmajeva do vojnika.“
I dok budući planovi uključuju igre vezane uz čakavsku umjetnu inteligenciju, vezivanje priča za nadolazeće korisnike, sadašnjica priprema predstavljanje igara sljedeći četvrtak u ondašnjem centru. A onda, tko zna, možda nam se igre pod karetićen spuste i u Dječju kuću.
