“Irena” je priča koja ne ostavlja ravnodušnom, posebno u ovako dobrom vizualnom ruhu.
Povijest se stalno ponavlja, stare prijetnje vise nam nad glavom. Ispada da ljudi malo nauče na greškama svojih prethodnika. Iz dana u dan slušamo kako su nekome ugrožena osnovna prava, o stigmatizaciji, grupiranju i klasificiranju. Množe se klasne i ideološke podjele.
Da se ružna strana povijesti ne bi ponavljala, potrebni su nam podsjetnici. Film kao masovni medij prigodno je sredstvo za širenje korisnih informacija. Ono što se pažljivo pogleda, ostane u dužem sjećanju, naročito ako ste vizualni tip osobe. Većina nas dobro reagira na slike, a potreba za slikom zapravo je potreba za pričom. Kada gledamo u ekran, tražimo priču koja bi nas zaokupila.
Za njemačkog industrijalca Oscara Schindlera (1908-1974.), koji je tijekom Drugog svjetskog rata spašavao Židove od nacista, šira javnost zna zbog film Schinlderova lista (Schindler’s List, Steven Spielberg, 1993.). O Diani Budisavljević (1891-1978.), koja je spašavala srpsku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, napravljen je igrano-dokumentarni film Dnevnik Diane Budisavljević (Dana Budisavljević, 2019.). O Ireni Sendler (1910-2008.), koja je u Poljskoj također organizirano radila na spašavanju židovske djece, isto je snimljen igrani film Hrabro srce Irene Sendler (The Courageus Heart of Irena Sendler, John Kent Harrison, 2009.). Irena nije dočekala film o svojim postignućima, preminula je godinu dana prije.
O njezinoj je borbi protiv zla napravljen i strip Irena (Fibra, 2020.). Integralno izdanje sastoji se od pet albuma koji su objavljeni od 2017. do 2020. godine[1] – scenarij napisali Jean-David Morvan i Séverine Tréfouël, dok je za crtež bio zadužen David Evrard.
Tko je Irena Sendler? Socijalna radnica koja je u Poljskoj imala istaknutu ulogu u borbi protiv nacizma. Radnja stripa počinje u varšavskom getu, gdje Irena nosi namirnice, lijekove i odjeću za potrebite, ali vidi da to nije dovoljno. Vidjela je kakve strahote proživljavaju ljudi u getu, nije okretala glavu od nepravdi i zločina, već je odlučila reagirati i učiniti nešto. Izložila je vlastiti život smrtnoj opasnosti kako bi uz pomoć suradnika spasila židovsku djecu. Velika joj je podrška u svemu bila majka, a i otac bi ju podupirao da je bio živ. Irenin je otac bio liječnik i nije mu bilo mrsko brinuti se o bolesnicima u židovskim četvrtima, a umro je 10. veljače 1917. od tifusa.
I prije Drugog svjetskog rata Irena je bila na strani potlačenih, zbog čega je imala problema s vlastima. Nastojala je dati doprinos u borbi protiv zla, pružiti otpor nehumanostima koje su mogle ovladati svijetom. Tijekom rata je pod imenom Jolanta djelovala u grupi Zegota. Spasila je oko 2 500 židovske djece tako što bi ih dala poljskim obiteljima na čuvanje, ali bi na papirić zapisala pravo i novo ime djeteta, kako bi jednog dana djeca mogla saznati svoje pravo podrijetlo, a papiriće bi čuvala u skrivenim staklenkama.
Na razne su načine djeca bila spašavana u mračnim i mučnim vremenima, zbog doušnika su akcije morale biti pomno isplanirane jer su izdajice vrebale na svakom koraku, vladalo je nepovjerenje među ljudima, plemenitost je izostajala, a strah je činio svoje – zbog potencijalnih opasnosti ljudi su većinom bili pokorni i obeshrabreni, bez volje za borbu i otpor. Poteškoće tijekom spašavanja bile su mnogobrojne, ali Irena se nije dala slomiti.
I kada su ju uhvatili, omalovažavali, brutalno mučili i prijetili joj smrću, nije odala sudionike, trpjela je i odoljela iskušenjima, pokazala nevjerojatnu snagu duha upravo onda kada bi mnogi pokleknuli. Zahvaljujući Ireni, brojna su djeca izbjegla tragičnu sudbinu svojih roditelja. Kada je rat završio, skrivene staklenke s imenima djece Irena je dala Židovskom vijeću. 1965. godine Irena Sendler uvrštena je, posve zasluženo, u Pravednike među narodima.
Autori nisu obradili samo Ireninu borbu tijekom rata, već su radnja često vraća i unatrag, kako bi čitatelji dobili što puniju sliku o Ireni. Saznajemo detalje iz djetinjstva i kakav joj je bio otac bez kojega je prerano ostala. Osim ratnih godina, opisuju se i poratne godine u kojima Ireni također nije bilo nimalo lako, u novom je režimu isto imala poteškoća. Mučio ju je osjećaj krivnje, smatrala je da nije dovoljno ljudi spasila, predbacivala bi samoj sebi poput bolesnika koji uspiju preživjeti bolest pa se pitaju zašto su baš oni uspjeli pobijediti u borbi, a zašto je druge bolest pokosila. Isto je pitanje mučilo dijete koje je uspjelo preživjeti boravak u logoru: „Zašto smo mi živi kad su svi u logoru mrtvi?“ (295.)
Crtež je karikaturalan i nije spektakularan, nema poigravanja s tehnikom, naglasak je stavljen na priču. Ovaj tip crteža olakšao je priču koja bi bila još teža da je predočena realističnim crtežom, a ovako je prihvatljivija za širi krug čitatelja, pogodnija za mlađi uzrast. Ovim je stripom odana počast izvanrednoj osobi koja zaslužuje samo riječi divljenja, izuzetna osoba koja nije bila sama sebi na prvom mjestu, buntovnica koja je izložila svoj život za spas drugih. U zlim vremenima najbolje se vidi se tko je uistinu kakav, tada padaju maske i ljudi pokazuju pravo lice – istinski plemenite osobe postaju još plemenitije, a gadovi napreduju u zloći i ne skrivaju čudovišne nakane, uvjereni da im nitko ne može stati na kraj.
Mada Irena pruža tešku i nimalo zabavnu temu, ujedno nudi čitatelju i optimizam, pokazuje da u najgorim vremenima uvijek ima dobrih, hrabrih i požrtvovnih ljudi koji nisu izgubili moralni kompas. U jednom dijelu priče spominje se i Janusz Korczak (1878-1942.), izuzetan čovjek koji je djelovao kao pedagog, liječnik i pisac, a ubijen je sa svojim štićenicima u logoru Treblinka. Irena je izuzetno snažna i potresna životna pripovijest koje vas neće ostaviti ravnodušnima, u rangu Spiegelmanovog Mausa (Fibra, 2009.). Najkraće rečeno, obavezno štivo! Čim budete u prilici, pomno pročitajte Irenu i promišljajte o pročitanome.
[1] Geto (2017.); Pravednici (2017.); Varšava (2018.); Ponosim se tobom (2019.) i Život poslije (2020.).
