Znate li da su pristupi geografskim kartama vrlo drugačiji i da svijet može izgledati potpuno drugačije? Sara zna i priča vam u ovoj super priči. 🙂
„Gle, Mrva, ti jednostavno ne razumiješ.“
„Daj, Zoki, ne bulazni. Ti ionako nisi nikad bio čovjek od velikih podviga. Znaš kako se kaže – mnogo laješ, ali budimo iskreni, jedino što bi moglo vidjeti tvoje zube jesu one nesretne jabuke koje svako jutro hrustaš da ti se ne poremeti ravnoteža u čakrama.“
Zoki se nadme. „Znaš, Mrva, kad bi se makar potrudio da razumiješ osnove hinduizma, budizma i nutricionizma, možda bi mi tvoje šale na moj račun barem bile smiješne. Ovako me samo nerviraš.“
„I neka. Možda ti izbijem iz glave te tvoje fiks ideje. Da obić’ svijet! Slušaj, Zoki, tvoje je mjesto ovdje, kao i meni. Nisu takve brije za nas.“
„Kakve „brije“? Ja samo volim misliti veliko. Ništa me ne košta.“
„Čuj ti, mislit veliko. Ne košta ga ništa.“ Mrva odmahne glavom pogledajući u zrak. Vrativši pogled zaustavi ga na Zokijevom madežu iznad usnice. Polako je počeo nestajati pod rijetkim dlačicama brkova. „Naravno da te košta. Velika očekivanja znače velika razočaranja. Za početak. Barem bi ti to trebao znati, toliko se družiš sa svojim kompićem Budom zadnje vrijeme u knjižnici da sam se počeo brinuti da ti je draži nego ja. Oslobodi se svih želja, kako ono ide?“
Zoki na to jedino stigne iskolačiti oči, Mrva žustro nastavi i prije nego ovaj udahne s namjerom da istrese koš neodobravajućih argumenata u vezi s Mrvinim temeljnim nerazumijevanjem Zokijevih interesa ili života uopće. „A drugo, frende, kad smo već kod troškova, za takve stvari moraš biti ili nenormalno bogat ili samo nenormalan. A s obzirom na to da si ti totalno dekintiran, jedina je opcija da si baš sišao s pameti. Nemoj me krivo shvatiti, meni si drag kakav god da jesi, čak i tako luckast. Ja ti to govorim zbog tebe, kontaš.“
Zoki se već izmoždeno osloni na hladnu šipku gimnastičke sprave u parku. „Zbog mene, a?“
„Pa nego kako. Šta meni to znači? Neka te tom dalekom, nepoznatom svijetu, dok se moja Vera i ja natrpavamo maminim kolačima i najveća nam je briga koji ćemo film na Netflixu odabrati za gledanje.“
„Eee pa Mrva moj, lijepo da ti je to najveća briga u životu. I da se tako brineš o meni.“ Njegove riječi kao da su se istresle iz kabla sarkazma.
„Daj, slušaj kad ti govorim. Uostalom,“ okrene se oko sebe da provjeri čuje li ga itko, „moram ti priznati da sve manje vjerujem da se naš svijet može obići.“ Kaže to naglasivši posljednju riječ računajući da će Zoki sam razumjeti što je htio reći.
„Molim?“ Zoki se zbunjeno namršti.
„Pa znaš… da Zemlja i nije toliko okrugla kako bi neki voljeli da mislimo. Odnosno, da uopće nije okrugla.“
„Je to opet neka od tvojih teorija zavjera?“
„Oh, da sam se barem ja toga prvi sjetio. Pa obogatio bih se! YouTube je pun videa koji ti objašnjavaju kako je okrugla Zemlja samo prevara. Letovi, navigacija… ma sve je, prijatelju, tu da nas zavede, a oni stavljaju pare u svoj džep.“
„Ti ne možeš biti ozbiljan. Mislim, svašta sam se naslušao od tebe, čak sam ti i ljude-guštere prežvakao ne znam ni sam zašto. Valjda sam mislio da je toliko apsurdno da ni ne može biti ozbiljno, ali ovaj put si me dobrano iznenadio. Gle,“ nastavi Zoki spremajući svoje stvari u ruksak „nemam baš više vremena za nastavljanje ovog satirične komedije, odo’ do knjižnice, čeka me zadaća. Možda se sutra probudiš razumniji.“
„Samo da znaš da si me uvrijedio,“ vikne Mrva za njim dok se ovaj hitrim korakom udaljavao s igrališta, „neću ti to samo tako zaboraviti! Frende.“ Doda si potiho i uvrijeđeno u bradu.
Zoki zapuhano bane u gradsku knjižicu, naletjevši tako na Marijanu. Marijana je djevojka iz njegovog razreda, 2.b, i jedna je od onih ljudi za koje mu se čini da ih zna cijelu vječnost, a druže se tek koju godinu.
„Hej, Mare!“ Kaže i baci se na stolac do nje. „Nisam te očekivao ovdje u ovo vrijeme.“
„Bok, Zoki. Nisam znala da imam očekivano vrijeme za biti u knjižnici.“ Na tren utihne, pa nastavi. „A što je s tobom? Nos ti visi do poda.“
„Ma da, Mrva. Nikad s njim na zelenu granu. Opet s onim njegovim zavjerama. Zapeo je u srednjem vijeku ovaj put, on i njegova plosnata Zemlja. I to je bio šlag na kraju njegovog sprdanja s mojom željom da proputujem svijet.“
„Prestrog si prema njemu. Trebao bi malo olabaviti.“
„Olabaviti?! Hoćeš reći da se slažeš s njim?“
„Nipošto, ali znaš njega. Nekad pomalo pomaknuto razmišlja. Pa izađi mu ususret.“
„Misliš da ima išta istine u tome što govori?“ Oprezno upita Zoki.
„Naravno da ne, ne budi ti sad smiješan. Kad bi Zemlja zaista bila ravna…“ Marijana stane i zamisli se. Odjednom joj sine. „Evo, recimo, da živimo na ravnoj ploči,“ kaže pogledavši u otvoren atlas pored njenih knjiga i bilješki, „kartografi bi živjeli svoj život bez pola muke.“
„Kako to misliš?“
„Pa vrlo jednostavno. Sjeti se svih onih kartografskih projekcija koje smo na Geografiji morali znati napamet – Mercatorovu, Lambertovu, Ptolomejevu, Goodeovu, Van der Grintenovu, Gauss Krügerovu… Misliš da bi nam sve one trebale da je Zemlja ravna?“
„Da, vidiš, nisam o tome tako razmišljao.“
„U tom slučaju, imali bismo jednu projekciju i ne bismo se morali brinuti kako vjerno očuvati površine, kutove ili udaljenosti kod preslikavanja zakrivljene površine na onu ravnu. Ta jedna projekcija bila bi ekvivalenta, konformna i ekvidistantna. Iako, „ravnozemljaši“ vole misliti da takvu već imamo, a da su sve ostale lažne. Sjećaš se kako izgleda UN-ov logo?“
„Da.“
„Inače, to je azimutalna ekvidistantna projekcija, pripisuje se perzijskom učenjaku Al-Bīrūnīu. Ekvidistantna jer su udaljenosti na toj projekciji očuvane od središta prema rubovima. Međutim, na UN-ovom logu karta je prikazana do šezdesetog stupnja južne zemljopisne širine. Evo, proguglaj da vidiš kako izgleda cijela, s Antarktikom.“ Kaže Marijana otklizavši svoj smartphone do druge strane stola.
„Uh, pa Antarktika je ovdje prikazana kao obruč koji zatvara ledeni krug oko našeg svijeta. Uostalom, čini se veća od svih kontinenata zajedno. A pouzdano znamo da je najmanji kontinent. Ili barem mislim da znamo.“
„Da, Zoki, pouzdano znamo.“ Nasmije se Marijana. „Ali oni koji vole misliti da su neke stvari pitanje „zavjera“, često se pronađu u klinču između pretjerano doslovnog tumačenja pojava oko nas i neprihvaćanja tumačenja koja im se čine „prejednostavna“ ili „predoslovna“. Jesi li čuo kad za Ockhamovu britvu?“
„Kakve sad britve imaju veze s ovim? Malo me gubiš.“
„Ma to je samo takav izraz. William of Ockham je svojevremeno rekao kako je obično ono rješenje koje je najjednostavnije to koje je i točno. Nije baš primjenjivo stalno i svuda jer mnogo iz toga ostaje nedorečeno, ali ponekad takva misao ima smisla. Ako i barem donekle poznaješ zakone fizike, najviše smisla ima Zemlja koja je okrugla. Tj., sferoid, blago je spljoštena na polovima, odnosno geoid, ali da ne kompliciram. Da je bilo kojeg drugog oblika, naprimjer kvadrat, stvari bi se toliko zakomplicirale da je o tom scenariju izlišno govoriti uglavnom u svakom kontekstu osim onom kad bismo pisali znanstveno-fantastične priče. Stari su Grci to zaključili tisućama godina unatrag i bez da su mogli vidjeti kako naš planet izgleda iz svemira.“
„Ali zašto onda danas ljudi ne vjeruju čak i kad imamo satelitske snimke?“
„Pa… mnogo je razloga. Jedan od njih može biti manjak povjerenja u one koji takoreći vode svijet. Nije se jednom dogodilo da su nas politike i ideologije iznevjerile.“
„Ali ovdje govorimo o znanosti, ne politici. Zašto ne vjerujemo znanosti?“
„Pa, vjerujem iz dva razloga. Politika je kao vegeta, ili margarin, kako bi se to reklo – voli se miješati svuda. Čak i u znanost. I s time ne mislim reći da nam politika ne treba, samo da se ponekad ponaša kao zabadalo.“
„Kao Ivica. Taj uvijek ima svoj nos u svačijim poslima. Ali da nije bilo njega, Verica i Mrva sad vrlo vjerojatno ne bi ni bili zajedno.“
„Recimo, da. A drugo, znanošću se bave stručnjaci u svom području koji znaju više nego oni koji se tim područjem ne bave. Ako o pretpostavljenom području ne znaš baš ništa, a u tebi je još i začeta neka klica straha, sve ti može izgledati sumnjivo. Inače, to uopće nije loše mjesto, to mjesto propitivanja. Znanstvenici stalno nešto propituju – da ne, ne bi bilo ni napretka.“
„Znači, sad govoriš da ima nešto dobro u stvaranju teorija zavjere?“
„Ne, samo kažem da ako već mislimo propitivati da bi to trebalo činiti kritički. Iz znatiželje, iz želje za promjenom na bolje. Daj da ti pokažem nešto.“ Marijana se ustane i u času nestane među policama knjižnice. Nakon nekoliko trenutaka izroni na drugoj strani s knjigom u ruci. „Mormonier Mark, How to Lie with Maps, iliti kako obmanjujemo kartama. Preporučujem. Nadam se da si produžio članstvo.“
„Mislio sam da me poznaješ bolje.“
„Da.“ nasmija se. „Nego, što sam ti htjela reći. I karte mogu biti veoma dobar medij manipulacije. Onaj koji izrađuje kartu praktički se bavi i statistikom i planiranjem i poučavanjem i umjetnošću, i još mnogočim, sve u jednoj djelatnosti. Naprimjer, doktor John Snow je u 19. stoljeću kartu iskoristio na ponešto detektivski način. Na karti Londona označio je mjesta prebivališta oboljelih od kolere i vodovodne sustave triju vodoopskrbnih londonskih tvrtki, i tako došao do zaključka da se bolest, za razliku od načina na koji su mislili ranije, zapravo širi onečišćenom vodom.“
„Da, razumijem. Da bi napravio funkcionalnu kartu, trebaš selektirati one podatke koji su bitni i ispunjavaju svrhu izrade karte.“
„Točno tako. U vrijeme informatičke tehnologije izrada karata funkcionira ponešto drugačije. Za početak, baza podataka i grafički model su odvojeni, međutim kod materijalnih karata sve je prisutno na istom mjestu. Zato treba umješno izvesti proces redukcije, generalizacije. Ali – umješno se može i lagati. John Snyder, dvadesetostoljetni američki kartograf, izradio je kartografsku projekciju kao satiru na rad njegovih suvremenika: njegova je projekcija vjerno očuvala odnos površina, međutim oblici su deformirani do te mjere da karta izgleda veoma smiješno i neprikladno. Izradivši kartu koja toliko „bode u oči“ pokazao je da to što je karta „istinita“, ili vjerna stvarnosti na jedan način, može do apsurda promijeniti neki njen drugi aspekt.“
„Uh, da, razumijem.“
„Ali dotaknimo se sad malo praktičnijeg pitanja. Pogledaj ove Newmanove karte koje je napravio povodom predsjedničkih izbora u SAD-u 2012.g. Crvena su ona područja gdje je većina prevagnula za kandidata Republikanske stranke, Mitta Romneya, a plava za kandidata Demokratske, Baracka Obamu.“
„Ali ti prikazi izgledaju veoma različito. Nemoj mi reći da prikazuju istu situaciju? Ova prva dva ostavljaju dojam da je Mitt Romney odnio pobjedu na tim izborima, ali znamo da nije. Sve se crveni! Dok na ostalima stvari izgledaju znatno drugačije.“
„Da, upravo tako. Mark Newman je uočio koliko su karte koje se prikazuju u medijima zavaravajuće. Iz tog je razloga prilagodio dva parametra za oblikovanje karte: prostorne veličine država prilagodio je broju stanovnika koji ondje žive, a boje, plavu i crvenu, tonirao je i pomiješao s obzirom na postotak glasova u određenoj državi. U konačnici, oblik SAD-a je izmijenjen do neprepoznatljivosti, ali upravo je to pridonijelo realističnijem dojmu situacije na terenu.“
„Pa da, ima smisla. Nego, odakle tebi sve te informacije?“
„To je dio majčinog posla, ali znam ju i u slobodno vrijeme zateći kako satima sjedi sa starim švicarskim topografskim kartama. Samo jučer mi je sat vremena pokazivala svaku vrst šrafura na buntu karata koje ima. Opčinjena je. Ne kontam baš sve što mi kaže, ali mislim da mogu razumjeti odakle tolika strast.“ Nakratko zastane pa nastavi „Zoki, ja sad gibam nalijevo, doma me čekaju na večeri. Sutra očekujem neki revanš, pripremi kakvu preporuku meni za čitanje. Znam da silno voliš more i putovanja, evo ti ideje.“ Uzevši torbu, nadoda „I da, Mrva. Popusti malo s njim. Znaš da se samo brine za tebe.“
„Ali, Marijana, ljudi-gušteri!“
„Zvuči inspirirajuće, ne misliš?“ Kaže udaljavajući se. Naposljetku nestane u moru knjiga ispustivši tihi pozdrav „Do sutra, kapetane!“
