Ivanka Ferenčić Martinčić: Pripovjedač djeci doslovno može promijeniti život

Prije nekoliko godina Ivanka me zvala na druženje s djecom u knjižnicu Virje…

Sjećam se kao da je bilo danas, dolazim u mjestašce koje ni po čemu ne odaje dojam da je zanimljivo, sve do ulaska u knjižnicu u kojoj me dočekuje ona. Zaigrana, čudesna, okretna i energična u visokoj trudnoći i uvodi me u svoj prekrasan svijet priča.

Knjižnica u Virju pravo je mjesto susreta, igre i čarolije zahvaljujući predanom radu, volji i kreativnosti ravnateljice Ivanke Ferenčić Martinčić koja važnost i ljepotu knjižnice promovira u svojim programima, radionicama, u priručnicima te u knjigama i slikovnicama koje piše za djecu. Ivanka je interpretatorica baštine, a odnedavno i majstorica pripovjedačica.

„Pripovijedanje je način da susrete s djecom učinim moćnijima“

Pripovijedanje je, objašnjava Ivanka, izvedbena umjetnost, a razlika između pričaonice i pripovijedanja ovisi o našoj interpretaciji. Knjižničari, odgajatelji i učitelji najčešće organiziraju pričaonice na kojima se čitaju slikovnice ili pričaju priče kako bi se djecu educiralo o nekoj temi.

Pričaonica podrazumijeva odabir kvalitetne edukativne ili prigodne slikovnice nakon koje slijede kreativne igre i aktivnosti koje prate temu priče. Cilj je ovakvih radionica podržati cjelokupni razvoj djeteta.

Pripovijedanje je, kaže Ivanka, drugačije. Čin pripovijedanja odnosno kulturno-socijalna razmjena koja se odvija između pripovjedača i slušatelja je puno intenzivnija nego na pričaonici. Pripovijedanje ne stavlja knjigu ni slikovnicu u središte aktivnosti. U fokusu je živa riječ onoga koji govori i onoga koji sluša. Pripovijedanje je umjetnost sadržaja, umjetnost izvedbe i umjetnost povezivanja.

Pripovijedanje je za mene staza na koju sam krenula iz potrebe. Naime, nakon prvih par knjiga za djecu često su me zvali na „susrete s piscem“. I u tim situacijama kada se otvore vrata vrtića ili škole, osjećala sam ogromnu odgovornost dati djeci susret – dan – riječi koje će im koristiti. U generaciji koja kad odraste želi biti youtuber, pisac nije zvijezda koja će ih impresionirati.
Pripovijedanje je tako za mene jedan od načina da učinim te susrete s djecom moćnijima. Tek kad sam ga počela prakticirati sam mogla u potpunosti shvatiti u kojim prigodama mi odgovara a u kojima se ipak trebam držati klasičnih pričaonica i radioničkih oblika rada.

Ivanka Ferenčić Martinčić

Crvenkapica i originalna škola za život

Pripovijedanje postoji otkad postoje ljudske zajednice i društva. Svaka je zajednica, priča mi Ivanka, imala svoju zbirku priča koje su predstavljale identitet i baštinu te zajednice. Zajednice su imale i svoje pripovjedače koji su priče prenosili na nove generacije. Kad bismo izgubili pripovjedače, izgubili bismo ljudskost, naglašava Ivanka te podsjeća kako je pripovijedanje bilo originalna „škola za život“ i to zgodnim primjerom:

Kako su nekad učili djecu da ne razgovaraju sa strancima i ne skreću s poznatog puta? Crvenkapicom!

Ivanka smatra da je pripovijedanje ponovno postalo aktualno u radu s djecom jer su nam dosadašnji alati postali nedovoljni.

Moj osobni stav je da roditeljima lažemo. Umanjujemo im dubinu problema rečenicama poput: „Ekrani su štetni za djecu“. Stvarnost je puno dramatičnija.
Nove generacije djece odrastaju potpuno izmijenjene kemije i funkcija mozga od nas. Ovo što se nama koji radimo s djecom čini kao epidemija teškoća s učenjem, govorom, čitanjem i koncentracijom zapravo je još gore. Djeca slabije razvijaju svoje intelektualne kapacitete. I baš u najgorem trenutku dolazi epidemija i prisiljeni smo više nego ikad biti on-line. Jedan odgajatelj koji u svoju sobu ulazi i kao pripovjedač, doslovno može promijeniti život djeci, tvrdi Ivanka.

Djeca Kapetana Gaćeše i klasične bajke

Kada pripovijeda, Ivanka najradije bira bajke i to one prave, starinske, narodne. Vjeruje da bajke lakše i jedinstveno dopiru do slušatelja.

Terapeutsko djelovanje bajki je nešto o čemu teoretičari pišu već jako dugo. Od Junga i Bettelheima. Kroz život svi prolazimo kušnje i teške trenutke, a iz bajki učimo od najranije dobi da junak nakon kušnje osvaja nagradu. Dobrota uvijek bude prepoznata, upornost isplaćena, ističe Ivanka.

Bajkama, kaže Ivanka, djeci ulijevamo snagu koja im treba da suoče s vlastitim kušnjama i teškoćama. Upravo zato danas pišemo terapeutske bajke. Prateći strukturu klasične bajke, usađivanjem univerzalnih vrijednosti i arhetipova, suočavanjem junaka s problemima s kojima se suočavaju naša djeca. Tako nastaju uistinu ljekovite priče.

Djeca i mladi, kaže, na bajke reagiraju sjajno, pa čak i ljubitelji Kapetana Gaćeše:

Upravo zbog arhetipova u klasičnim ili takozvanim „pravim“ bajkama, velika većina ljudi uvijek reagira isto na bajke. Tugujemo s junacima i veselimo se s njima. Osjećamo njihove muke. A zatim osjećamo olakšanje i zahvalnost kad stignemo do „živjeli su dugo i sretno“. Gaćešinoj generaciji se dogodi da ne očekuju taj trenutak katarze. Ali baš se s takvom publikom i najviše osjeti neodoljiva moć riječi. Neodoljiva moć priče.

Pripovijedanje traži vrijeme i dobru pripremu

Svatko može biti pripovjedač. Ono je temeljna ljudska vrijednost usađena u temelje ljudske civilizacije, objašnjava Ivanka, no neće baš svatko od nas biti toliko uporan i toliko predan da mu pripovijedanje postane poziv.

Već sada u našoj maloj državi ima pripovjedača koji ne samo da se bave profesionalno pripovijedanjem, nego imaju i svoju publiku koja prati njihov rad. Samim time, kako se razvija pripovjedna scena, rastu i očekivanja od profesionalnih pripovjedača. I to je sjajno, jer upravo to će nas tjerati naprijed. To će nas poticati da usavršavamo svoje vještine i gradimo svoje pripovjedne prakse, napominje.

Njezin proces pripreme za pripovjedni nastup kreće od publike i priče. Ivanka smatra da je važno znati dobro spojiti jedno i drugo, kao i uvažiti godišnje doba i kontekst u kojem će se pripovijedanje dogoditi.

Priče pronalazi i analizira i po nekoliko dana, tražeći u njima posebne prizore, trenutke, motive i osjećaje za koje će se vezati za vrijeme pripovijedanja i za koje misli da će ih publika primijetiti i osjetiti.

Govorne vježbe i vježbe glasa radi gotovo svaki dan, a tekst nikada ne uvježbava napamet iako izvedbu priprema oko dva tjedna kako bi dobro uhvatila ritam, leksik i ugođaj priče. Ako priprema i kreativne vježbe te aktivnosti za djecu nakon pripovijedanja, za to joj treba još tjedan dana kako bi pripreme bile dobro metodički osmišljene.

Ivanka je zvanje majstorice pripovjedačice stekla na Neformalnom studiju pripovijedanja u Varaždinu, a čisti narativni stil njen je omiljeni stil pripovijedanja.

Ne vidim se u dramskoj izvedbi. Mnogi pripovjedači vrlo uspješno plešu po toj liniji između dramske igre i pripovijedanja, ali ja sam privučena izvedbama čisto narativnog pripovijedanja.
Gledajući majstore koji to rade godinama i koji bez i jednog rekvizita ili kostima samo svojim glasom pometu svijet oko tebe i odvedu te u neko drugo vrijeme i prostor, pomislila sam: „i ja to želim raditi“. Želim da moje riječi budu tako moćne, zaključuje Ivanka.