Kad istu priču čitam dulje vremena, neki mi dijelovi postanu dosadni pa ih, za promjenu, otpjevam. Ponekad kao operna pjevačica, a ponekad kao reperica. Djeca to vole i uvijek se rado pridruže.

Specifičan ritam ili pjesma često otvaraju pričaonice dajući djeci do znanja da je vrijeme da se stišaju, opuste i prepuste priči. Muzika i priča se vole i tako predivno nadopunjuju.

Imala sam sreću i priliku upoznati ljude koji su povezali ove dvije umjetnosti i stvorili jedinstvene radionice koje djeca obožavaju.

U Knjiguljici djeca priče pretvaraju u predstave, glazbene i plesne točke

Glazbokazi su književno-kreativne radionice koje spajaju knjigu i pisanu riječ s raznim oblicima umjetnosti – glazbenom, likovnom, literarnom, scenskom i dramskom. Namijenjeni su djeci osnovnoškolske dobi, a osmislila ih je kreativna ekipa koja stoji iza jedinstvene dječje knjižare Knjiguljica u Karlovcu.

  • Uglazbili smo mnogo priča, a to su Mačak i vrag Jamesa Joycea, Hrkalo Jelene Pervan, Ježica Vici u šumskoj češljaonici Sonje Zubović, Maca Papučarica Ele Peroci, Duboko u šumi Christophera Corra, Riba duginih boja Marcusa Pfistera, Juha od bundeve Helen Cooper, Stanari u slonu Dubravka Horvatića, Neposlušni kameleon Firuza i Eroda, mogli bismo snimiti i cd, kaže Nevena Zuber iz Knjiguljice.

Djeca odlično prihvaćaju Glazbokaze i nekoliko dana za redom dolaze u Knjiguljicu kako bi pripremili točku za završnu izvedbu. Na radionicama su upoznali različita kazališta kao što su kamišibaj, kazalište sjena, indonezijsko tradicionalno kazalište Wayang beber koje je posebno po tome što publici dočarava priču odmatanjem šarenih, bogato oslikanih svitaka te afričku priču na platnu koja je ispričana slikama načinjenim od tkanina jarkih boja.

  • Cilj nam je spojiti knjigu s kreativnom izvedbom samog djela i tako djeci pokazati da knjiga može biti zabavna aktivnost, zaključuje Nevena.

„Priča djeci pomaže da glazbu koja je apstraktna pretvore u nešto konkretno“

Zika Zika Muzika je naziv za interaktivne priče i radionice koje vodi diplomirana violinistica Lucija Stanojević. Na radionicama Zika Zika Muzika djeca se igraju, plešu, pjevaju, sviraju, skakuću, izrađuju, crtaju, pišu i čitaju.

  • Glazba je sama po sebi apstraktna, glazbeni pojmovi su apstraktni i zato je imaginacija važna, priča je važna. Pri slušanju glazbe svako dijete imat će svoju priču, a pri pričanju priče svako će dijete čuti svoju glazbu. Recimo, pri čitanju priče djeci se daje na odabir nekoliko instrumenata kojima prate priču i ovisno o emocijama koje doživljavaju biraju instrumente. Osim instrumenata na radionici se koristi i vlastito tijelo kojemu sam dala ime kao da je instrument-Tijelofon, objašnjava Lucija

Ono što se postiže kombinacijom priče i glazbe je bolje razumijevanje slova i nota. Razvija se govor, samopouzdanje, smisao za estetiku i zajedništvo budući da djeca na radionici priče kreiraju u grupi.

  • Kao glazbenom pedagogu, profesorici violine, važno mi je da djeca razumiju što sviraju, da apstraktno pretvore u konkretno, a u tome im pomaže priča, napominje Lucija koja se na radionici koristi i svojom slikovnicom Ritam Zvukolik.

Koncertno pričanje priča koje se ne propušta

Još nisam upoznala dijete vrtićke dobi koje živi u Zagrebu i koje barem jednom nije prisustvovalo koncertnim pričaonicama Priča mi se priča, Teatra Poco loco jer za njihove se izvedbe uvijek traži mjesto više.

Riječ je o konceptu u kojem glumci čitaju i interpretiraju, glazbenici sviraju, a likovnjaci vizualno oplemenjuju priču.

  • Prva izvedba bila je u proljeće prije šest godina i bila je to Šuma Striborova. Potpuno neopterećeni rokovima, očekivanjima i financijama, pozvali smo prijatelje da pogledaju i kažu nam što misle. Izvirili smo kroz prozor Centra mladih Ribnjak i shvatili da su prijatelji pozvali prijatelje, a oni svoje prijatelje i dvorana je uskoro bila krcata. Pričaonica im se očito svidjela jer smo nastavili biti krcati i rasprodani godinama. Svi smo uživali gužvajući se na tepihu, kašljucajući i šmrcajući zimi, kišući u proljeće. Sad je takva gužvancija teško zamisliva, ali vidjet ćemo što nam budućnost nosi. S obzirom na sve što se zbiva, trenutno smišljamo nove načine kako dovesti Crvenkapicu, Trnoružicu, prasce, i ostalu ekipu pred publiku, kaže Maja Katić iz Poco loco teatra.

Pjesmice o gladnom vuku koji obožava janjetinu ili rep verzija Ružnog pačeta koje su zaštitni znak njihovih pričaonica, odnedavno se mogu slušati i na cd albumu Orkestra Pocoloca.

  • Roditelji naših malih gledatelja stalno su se raspitivali kad će biti neki zvučni zapis tih, uhu dragih pjesmica koje ne izlaze iz glave. Skupile smo hrabrost i bacile se u snimanje albuma i u sve popratne radosti kao što su ilustracija, dizajn, tiskanje, izdavanje, promidžba. I sad imamo taj divni dokument jedne cijele epohe pripovijedanja, šest godina stvaranja, kreative, divnih suradnika, pjevanja, sviranja, učenja s publikom i od publike, objašnjava Maja koja ističe

kako djeca pričaonice prihvaćaju jako dobro.

  • Taj koncept u kojem su glazba, gluma i likovnost podjednako zastupljene i međusobno se izmjenjuju i nadopunjuju, stvara neku dobru dinamiku u kojoj svaka mala glavica pronađe nešto zanimljivo za sebe. Taman kad odlutaju od priče, zabavi ih pjesma ili zaokupi neki vizualni efekt. S vremenom smo i shvatile što ih u načinu interpretacije privlači, i kakvu vrstu interakcije djeca vole a tempo priče podnosi, zaključuje Maja.

„Izmjenom ritma pobuđujem, zadržavam i pojačavam pažnju slušatelja“

Ima jedno nepisano pravilo u tom našem raspričanom krugu pisaca, knjižničara, knjižara i pričoljubaca, a to je da se, na spomen književnice Željke Horvat-Vukelje svi nekako ozarimo slatkoćom i velikom radošću. Tko je imao priliku prisustvovati Željkinim susretima s djecom, zna o čemu pričam. Željka je zaista pozvana na ovaj svijet da priča priče. Njezina toplina, zaigranost i razumijevanje dječjih duša velika je inspiracija, a glazba je, uz riječi, njezina najbolja prijateljica i zato su nerijetko Željkine pričaonice raspjevane, rasplesane i pune života.

S glazbenicom i voditeljicom glazbene škole Glazbaonica Ljubav, Petrom Heisinger, osmislila je program Glazbenih animacija u kojem djecu uvode u svijet glazbe stvarajući priče o osnovnim glazbenim pojmovima, kao i o skladateljskim velikanima.

-Svako dobro umjetničko djelo ima svoju priču: primjerice, slika Otona Ivekovića „Dolazak Hrvata na Jadran“ uzbudljiva je i napeta priča. Ili pak jedna od Murtićevih slika Dubrovnika, koja nam priča o gradu kamena, sunca, mora i mediteranskog zelenila. A tek glazbena djela! Ona nam pričaju priče prepune mašte. „Valcer cvijeća“ iz baleta „Orašar“ prikazuje vrhunac bala priređenog u čast djevojčice Klare, ali može biti polazište za bilo koju priču s junacima cvjetovima: uznositom ružom, opojnim jorgovanom, nježnim đurđicama, raskošnim ljiljanom, skromnom tratinčicom. Priča je sama po sebi vrlo moćna i može na slušatelja odnosno čitatelja ostaviti snažan dojam. S druge strane glazba je toliko moćna da govori sve jezike svijeta. I sada zamislite kako je to moćan dvojac kad se udruže priča i glazba! Ta kombinacija može pobuditi doživljaje koji se pamte cijeloga života, priča Željka.

Polaznicima radionica, kaže Željka, najzanimljivija je priča, bilo da uče glazbenu teoriju (npr. Imena nota, trajanje nota ili oznake tempa), bilo da pričaju o životu slavnih skladatelja ili da se upoznaju s nekim instrumentom. Djeca, ističe, vole pjevanje, a još više ples i pokret (tu ubraja i „sviranje na tijelu“). Gotovo sva djeca jako vole kad uz slušanje glazbe rade neku likovnu aktivnost, a svi, baš svi, naglašava, vole glazbovanje: kad svatko u ruke uzme neki instrumentić (zvečku, štapiće, triangl, tamburin i sl.) i prati pjesmu koju im ona svira na glasoviru.

Ritam je dah svake dobre priče

  • Kao pripovjedačici ritam mi je jako važan jer izmjenom ritma pobuđujem, zadržavam i pojačavam pažnju slušatelja. I kao učiteljica ritmu pridajem velik značaj. Kao što su skladatelji u mnogim klasičnim razdobljima glazbe komponirali svoja djela na principu izmjene stavaka s brzim i polaganim ritmom, tako i ja već prilikom planiranja sata predvidim različit ritam rada: najprije lagano „zagrijavanje“, pa privremeno smirenje, nakon toga najdinamičniji dio sata i na kraju smirivanje uz neku likovnu aktivnost i paralelno slušanje određene klasične skladbe, objašnjava Željka te dodaje kako na kraju svakog sata pusti da tempo naraste pa glazbujući malo i „polude“.

Na klaviru tada zasvira neki vedri, temperamentni slijed obrada klasičnih pjesama ili evergrina, a djeca prate ritam na raznim udaraljkama. Priznaje Željka da su joj to najdraži trenuci u druženju s djecom.