Nisam zaluđen tehnologijom. I kako stvari stoje, nikada ni neću biti jedan od njih.

Draga su mi tehnološke naprave, ali ne uzdam se posve u njih. Zakažu onda kada su najpotrebnije. Rikne baterija, pukne ekran, poremete se funkcije ili se sve to dogodi u isti mah! Još uvijek se najviše mogu pouzdati u papir i olovku te svoju memoriju koja je, hvala na pitanju, sasvim pristojna. Dobro, memorija katkad zablokira, ali samo nakratko!

Tehnološkim napravama nije bio oduševljen ni Janko, glavni lik knjige Janko i stroj za vrijeme (Semafora, 2013.) Ksenije Kušec. Priča je napisana u formi dnevnika, ali bez datuma i onoga Dragi dnevniče. Dnevnik piše Janko odmalena, još prije nego je krenuo u školu, za vrtićkih dana! Napredan mladac, nema što!

Janko je isprva opisivao svijet viđen dječjim očima. Nisu mu posve jasni odrasli, čudile su ga neke reakcije i postupci osoba koje su starije od njega. Tako ga je redovno zbunjivala starija sestra koja je stalno visjela na internetu jer je, neće vjerovati, pratila prognozu. Nije mu sestra bila amaterski meteorolog, pratila je vremenske prilike zbog opsjednutosti vanjštinom. Mučilo ju je što obući prije nego van pa je pratila prognoze. Dobro, to ne rade samo mladi, već i nešto stariji prijani poput mene. Nije naodmet popratiti vremensku prognozu, čisto da se kišobranom izbjegne najavljeni pljusak i da obuća ne promoči.

Nije samo sestra Janka zbunjivala, općenito mu je bio pomalo ćudljiv svijet odraslih. I roditelji su mu bili opterećeni vremenom, nezadovoljni ako bi preko vikenda bila loša prognoza. Vrijeme je Jankovoj obitelji bila važna stavka. A važna je osoba Janku bila njegova moderna baka koja je bila napredna poput mlađih generacija, živjela ukorak s tehnologijom. Baka je manje komplicirala i više je godila Janku koji je odrastao u bliskoj budućnosti.

U ovom kraćem romanu za djecu i mlade pratimo kako Janko polako odrasta. Uspješno prolazi kroz vrtić, u školi se trudi i nastoji polučiti uspjeh, a omiljeni mu je predmet Tjelesni odgoj i obrazovanje. Eh, po tome je Janko poput dječaka iz moje generacije. Naime, osobno nisam znao nijedno dijete koje bi reklo i slovo, a kamoli riječ protiv toga predmeta! Vježbali su onda svi kao jedan, i punašni i tanki, bez pogovora! To će vam reći i čika Kanoti, jedan velemajstor iz moje generacije, ljubitelj i promotor sporta.

Rekli smo da Janko živi u bližoj budućnosti. Što je tamo drukčije negoli danas? Pa, sve se promijenilo otkako je izumljeno vremence, sprava pomoću koje se mogu mijenjati vremenske prilike. Funkcionira naizgled jednostavno, ali prekobrojne teškoće i neprilike nastaju zbog vremenaca. Neusklađenost nije rijetka pojava jer, nemaju svi jednake vremenske ukuse. Jednima odgovara vrućina, drugima hladnoća. I eto ti sukoba!

Zbog sveprisutnih vremenaca nastaju svađe posvuda, čak i u školi među djecom, a krivac se ne može uvijek razaznati. Te su sprave razlog zašto dolazi do novih peripetija između djece. I inatljivi roditelji, koji misle da su uhvatili Boga za bradu, rado pametuju i aktivno brane svoju djecu koja se rado izmotavaju, praveći usto probleme drugima:

„Pod odmorom su nam stariji učenici rekli da su načuli kako će se sve škole zatvoriti jer su svi stalno bolesni, pa se nastava ne može normalno održavati. Učenici su se veselili, ali ja sam pomislio da to baš i nije najbolje. Hoću li morati ponovno ići u vrtić? A ako ne, s kim ću se družiti? Mislim, volim ja svoju baku koja je sa mnom doma dok tata i mama rade, ali ipak mi je u školi zanimljivije.“ (23.)

Život dobije na zanimljivosti kada dođe do bilo kakvih novosti. Tako i priča dobije na originalnosti kada se ubace nove riječi. Jelena Pervan smislila je u knjizi Tonka će sutra termin sutrići, a Ksenija Kušec osmislila je vremenca do kojih, najvruće se nadam, nikada neće doći u stvarnosti. Već mogu zamisliti sveopći kaos koji bi nastao u ovim netolerantnim vremenima, kada gotovo svatko gleda svoje interese. Posebice se to odnosi na plemenite dušice koje se rado prezentiraju kao humanitarci golema srca. Humani su oni, da parafraziram piskinju Jelenu, malići sutrići!

U kratkom romanu Janko i stroj za vrijeme govori se podosta o svađama i razmiricama, kako izumi imaju dobre i loše osobine, mane i prednosti. Koliko pomažu, toliko i odmažu. Ksenija Kušec ubacila je u priču finu kritiku tehnoloških čuda, ali bez pretjerivanja i moraliziranja.

Ipak, nije da se čitava priča vrti samo oko kritike vremenaca. U knjizi Janko i stroj za vrijeme ne manjka prikladnoga humora, nije priča prožeta ozbiljnošću od koje nastaje pospanost i sumornost. Ništa čudno ako ćete se tijekom čitanja smješkati i ujedno razmišljati. Može se to, bit će to misaoni smiješak, zdravlje za maštoviti um.

Za kraj, jedna molba. Nemojte smisliti vremenca, fino nam je bez toga tehnološkoga čuda.