Prvi dan prosinca obilježile su niske temperature i mraz. Vjetar je doprinio naglom zahlađenju. Da imam devet ili deset godina, bio bi to jedan od onih gadnih dana kada te roditelji ne puste van na igru jer je veoma hladno, kao stvoreno za pokupiti hunjavicu. Taj bih dan morao provesti pred televizorom, nad stripom ili školskim udžbenikom. 

Čim bi vrijeme dopuštalo, moja bi generacija – znaju oni koji su odrastali krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina – slobodno vrijeme provodili vani, u igri, na otvorenome prostoru.

Doma bismo išli samo jesti i spavati.

Što smo radili vani po cijele dane? Lunjali bismo biciklima, imitirali kauboje i Indijance, lopove i žandare ili gusare uz potok. Vrijeme bismo rado skratili igrajući se skrivača ili nogomet.

Igračke su tada bile skupe, ali i po tom pitanju lako bismo se snašli – napravili bismo drvene igračke koje su bile jeftine i izdržljive. Nije nam bila potrebna tehnika da bismo kvalitetno iskoristili dan, tada su rijetki kod kuće imali televizor, a kamoli računalo ili kakvu igraću konzolu. 

Danas su djeca manje prisutna na igralištima, mada im je više toga dostupno – ljuljačke, tobogani, klackalice i još kojekakva čuda smiju koristiti. Djeci je ipak normalnije igranje igara na mobitelu čim se probude, već prije škole. Nije im čudno što i oni, baš kao i odrasli, u društvu stalno pogledavaju na mobitel niti ih umara pričanje o igrama i aplikacijama. Umjesto da pričaju s osobom pored sebe, radije provjeravaju i pišu poruke.

Koliko je tehnologija dobra i što sve djeca propuštaju zbog tehnoloških naprava?

O tome se govori u priči Jedan savršeno običan dan (Znanje, 2019.), knjizi u kojoj je priča ispričana iz perspektive dječaka. 

Dječak je ponovno došao s majkom u kuću za odmor, na lokaciju gdje nema puno ljudi i krikova moderne civilizacije. Otac nije s njima. Ne saznajemo razlog odsustva, je li došlo do svađe između roditelja ili je oca spriječila bolest, posao, razvod ili čak smrt? Dječak misli na oca, iz čega možemo zaključiti da mu nedostaje njegova prisutnost.

Dječak ima okrugle naočale debljega okvira, djeluje pomalo nerazgovorljivo i povučeno. Dječak i majka trebali bi odmarati i uživati, no majka i tamo radi, ima ispred sebe upaljeno računalo. Njoj pak nije drago što njezin sin troši svoje vrijeme na konzolu, gdje tamani Marsovce. Majka, znači, ima dvostruka mjerila. 

Umjesto da koriste vrijeme u zajedničkom druženju, ona mu brani korištenje tehnološke naprave (a i ona konstantno koristi jednu). Dječak potajice uzme konzolu i napusti kuću, krene lunjati okolicom mada vrijeme nije blagonaklono, već kišno. Zbog trenutka dječakove nepažnje nastat će zavrzlama, situacija koja će sasvim običan dan pretvoriti u neobičnu avanturu, prekinuti uobičajenu rutinu. Ono što je nekome obično njemu će biti neobično i zanimljivo. Štošta će otkriti bezimeni dječak nakon što će ostati bez igraće konzole. 

Ovu sjajnu priču napisala je Beatrice Alemagna (1973.), autorica brojnih knjiga za djecu koja je i majstorski ilustrirala priču. Jedan savršeno običan dan krase divni, topli crteži koji su zaista praznik za oči. Autorica divno predočava atmosferu u kući i prirodi, ali i emocije – dječakov ushit i razočaranje. Naročito je upadljiva dječakova jakna narančaste boje koja je suprotnost kišovitom okruženju, neutralnoj smeđoj boji. Kako će se priča razvijati, tako će dječak dolaziti do ugodnih spoznaja, početi gledati svijet oko sebe drugim očima, uživati u boravku u prirodi. 

Što bi čitatelji trebali naučiti čitajući ovu priču?

Mogao bi, poput dječaka, uvidjeti kako nije sve u igrama, da se može ugodno živjeti bez uobičajenih izvora zabave – bez računala, pametnoga telefona i tableta. Ništa čudno ako će čitatelj preispitivati ustaljene vrijednosti i prioritete jer, ono što proživljava dječak neki iskuse na svojoj koži.

Shvate kako nije sve u igrama, već da se brojne prirodne divote nalaze nadomak ruke u obliku mirisa, zvuka i slike iz prirode. Jedan savršeno običan dan priča je koju nikako ne bi smjeli propustiti ni djeca ni roditelji. 

Dječakovo ime, pokazat će se u priči, uopće nije važno jer, ono što dječak proživljava trebalo bi biti itekako poznato mnogim mladima, ali i onima koji su nešto stariji.

Čemu se zamarati imenom? Pouka je univerzalna – valja izaći van, bez mobitela, vidjeti nešto novo, naizgled običnu sitnicu koju redovno ne uočimo jer buljimo u ekran!

Kako izaći van? U društvu roditelja, prijatelja ili samostalno – svetroje je! 

Ako slobodno vrijeme mudro iskoristite sami i doživite neku ugodu poput dječaka iz opisane priče, svakako tu zgodu podijelite s nekim – bila bi šteta kada biste sadržaj svojeg (ne)običnoga dana zadržali samo za sebe