Terapijska moć priče je velika, a kada se tome pridruži i aktiviranje svih osjetila, sreća je najveća…
Kad je snimljen prvi film Priča o igračkama, imala sam 3 godine. Do našeg prvog susreta prošlo je još nekoliko godina, ali sjećam se toga kao da je bilo danas. Sinkronizacije nije bilo, dijaloge nisam razumjela, ali sam gledala i osjećala toplinu u trbuhu. Ugodnu toplinu.
Sinoć sam pogledala četvrti nastavak s nekoliko knedli u grlu. Na kraju sam malo i plakala.
Pixarovi pripovjedači dobro znaju što priču čini pričom. Nisu ni osebujni likovi, ni genijalna animacija ni zapleti ni pouke, već toplina u trbuhu i knedla u grlu. Priča koja u nama uspije izazvati cijeli spektar emocija, ostaje s nama zauvijek.
Snažna emocija je ono što pričom želimo darovati malom slušatelju. Ako ispred sebe imamo dijete s višestrukim oštećenjima u razvoju koje otežano prima i obrađuje osjetilne podražaje, upravo je emocija naša sigurna ulaznica u njegov nevjerojatni svijet.
Što je senzoričko pripovijedanje?
Kada kažemo senzorički mislimo na osjete vida, sluha, okusa, dodira, njuha ili pokreta. Svaka priča postaje senzorička priča u onom trenutku kad iz nje izdvojimo do deset ključnih rečenica i svakoj rečenici pridružimo jedan osjetilni podražaj.
Senzoričke su priče prvenstveno rađene za djecu s višestrukim razvojnim oštećenjima koja klasičnu priču ne uspijevaju doživjeti na temelju teksta i ilustracija, ali ovakve se priče mogu koristiti i u radu s jasličarima i vrtićarcima.
Pripovjedač u senzoričkoj priči nije izdvojen već je dio tima koji zajednički stvara priču. Svako dijete ima svoju ulogu u procesu, čak i djeca koja naizgled ne reagiraju, na određene su načine uključena u stvaranje.
Riječ je o pričama koje možemo namirisati, osjetiti, dotaknuti, a ponekad i okusiti. One utječu na sva naša osjetila i na taj način postaju mnogo snažnije od polazišnog teksta.
Prilika za povezivanje s neverbalnom djecom
Sudjelovanje u senzoričkom stvaranju priče djeci daje priliku da vježbaju vještine slušanja i čekanja na red što je nekoj djeci veliki izazov.
Ovakvo pripovijedanje omogućuje nam da se lakše povežemo s djecom i mladima koji ne komuniciraju verbalno, budući da naglasak nije na tekstu i jeziku već na osjetilnom iskustvu koje nadilazi riječi.
Djeca koje teže obrađuju osjetilne podražaje dobivaju priliku u sigurnom okruženju postepeno iskusiti manje poznate ili sasvim nove podražaje koji bi ih, u svakodnevnom životu uznemirili.
Kako se stvara senzorička priča i na što treba pripaziti?
Izaberite priču koju želite ispričati, a onda iz nje izvucite maksimalno deset ključnih rečenica koje su jednostavne i jasne. Izbjegnite prenesena značenja.
Rečenicama koje odaberete, odnosno onima koje sami napišete po uzoru na priču dodajte po jedno osjetilno odnosno senzoričko iskustvo kojim ćete ih popratiti, imajući u vidu da uključite podražaje za što više osjetila.
Najčešće posežemo za vizualnim podražajima u obliku ilustracija no to često nije najsretniji odabir. Iako se nama ilustracija čini kao odlično vizualno iskustvo, djeca s višestrukim kognitivnim oštećenjima teško povezuju crtež sa stvarnim predmetom pa će im pažnja puno prije odlutati na neki stvari objekt u prostoru.
Uvijek je bolje odabrati pravu mrkvu nego ilustriranu, plastičnu ili plišanu.
Kvalitetno vizualno iskustvo je ono koje zahtjeva pozornost kao npr. iskustvo potpunog mraka ili gledanje kroz obojeni celofan. Djeci s oštećenjima vida odgovarat će svjetliji predmeti jasnih rubova koje ćete postaviti u razinu njihovih očiju i lagano pomicati kako bi ih lakše zamijetili.
Različite tkanine mogu poslužiti priči, ali bolje je tražiti materijale koji nisu toliko svakodnevni. Ljigava masa za igranje nekoj djeci može predstavljati veliki izazov, ali ako je postepeno uvodimo u priču, ona će privući veći interes od obične tkanine koju dijete osjeća svakodnevno na svojoj koži.
S vremenom ćete naučiti kako djeca reagiraju na određene mirise, teksture i zvukove pa ćete se time voditi prilikom odabira rekvizita.
Boja vašeg glasa, ritam pripovijedanja i glasnoća također su dio senzoričkog iskustva koje valja prilagoditi potrebi grupe. Glasom iskazujemo emociju i on je važniji od onoga što izgovaramo.
Ponekad je potrebno napraviti pauzu, posebno onda kada djeca izgube pažnju. Pauzom im šaljemo znak da smo tu i da čekamo kada će ponovno biti spremni za priču.
Dobro senzoričko iskustvo je ono koje uspije privući pažnju i koje djeluje na sva osjetila.
Primjer senzoričke priče:
Dobrobiti senzoričkog pripovijedanja za djecu urednog razvoja
Korištenje senzoričkih priča u radu s djecom jasličke i vrtićke dobi može biti zanimljivo i korisno jer, iako je riječ o djeci urednog razvoja, mlađa se djeca teže fokusiraju na tekst i pažnja im brzo odluta na nešto drugo.
Uključivanjem u senzoričko pripovijedanje, djeca postaju graditelji priče i dobivaju svoju ulogu u tom procesu što im pomaže da dulje ostanu zainteresirani za priču.
Također, senzoričke priče mlađoj djeci olakšavaju usvajanje novih pojmova jer im pružaju stvarno iskustvo. Ako pričate o snijegu koji je bio jako hladan, djetetu možete ponuditi kockicu leda da bi osjetio hladnoću ili ako pričate o slinavom pužu golaću, ponudite mu da stavi prstić u ljigavca i osjeti teksturu te poveže s onim o čemu govorite.
Ovaj način pripovijedanja priču čini dostupnom svima, a to i jest njezina uloga, da dotakne što veći broj ljudi.
Ponekad je sve što vam treba za izradu dobre senzoričke priče skriveno u vašim hladnjacima, na policama, u ormarima. Ostaci ukrasnih papira, suhi grah, mjehuričasti omoti i neobične ambalaže uz dobrog pripovjedača mogu postati oblaci, podmornice ili patuljci.
Potrebno je, još samo, udahnuti im ono nešto. Ono od čega se stvara knedlica u grlu i ono zbog čega osjećamo toplinu u trbuhu. Ne postoji prepreka ni teškoća koja takvoj emociji može stati na put.
Izvori:
Joana Grace: Sensory stories for children and teens with special educational needs
Bag books organisation
