Finska, Finska, Finska… Koliko puta slušamo o toj uzoritoj i bogatoj zemlji kao primjeru kvalitetnih pristupa odgoju i obrazovanju. A neke tajne su tako jednostavne. Priču nam iz prve ruke donosi naša Maja O.
Prije nekoliko mjeseci imala sam priliku otići na konferenciju vezanu za predškolski odgoj u Finsku, točnije Helsinki i Turku. Boravak je bio kratak, svega nekoliko dana, ali je na mene ostavio snažan dojam koji i par mjeseci kasnije ne blijedi pa zato želim s vama podijeliti neka iskustva i razmišljanja.
Nisam imala velika očekivanja jer idem u hladnu sjevernu zemlju početkom listopada kada je već počelo jesenje kišno, vjetrovito i prohladno vrijeme, ali u zemlju koja je prema UN-ovim istraživanjima najsretnija zemlja na svijetu. Zanimljiva mi je ta činjenica, ali sam ipak mrvicu sumnjičava…
Trči baka s čarapama…
U sklopu konferencije posjetili smo finski vrtić. Za početak želim napomenuti da je tog jutra bilo poprilično hladno, rominjala je lagana kiša i puhao hladan vjetar, ljudi su bili već obučeni u zimsku odjeću, obuću i potrebne dodatke. Na samom ulasku u vrtić, pored nas prolazi skupina djece na čelu s odgojiteljicom koji idu vježbati u dvoranu. Djeca su hodala bez papuča i čarapica, kasnije sam vidjela da su djeca u cijelom vrtiću bosa. Imaju podno grijanje koje omogućuje slobodu njihovim stopalima. Pomislim kako bi mnoge hrvatske bake jurišale prema toj djeci noseći im čarape jer postoji ozbiljna opasnost upale mjehura i kojekakvih bolesti prouzrokovanih bosonogim hodanjem.
Finski obrazovni sustav je poznat kao jedan od boljih sustava u svijetu pa sukladno tome očekivala sam mnogobrojne zanimljive igračke i didaktiku, strojeve, robote… Ono što sam vidjela je minimalistički uređen prostor s malo igračaka i didaktičkih sredstava, puno kauča, jastuka i veliko, prostrano, prirodno dvorište s drvećem za penjanje i nekoliko lokvi od blata raspoređenih po dvorištu, koje su sudeći po broju djece na tim područjima najatraktivnije.
Vratimo se na unutrašnji prostor u kojem nije bilo mnogobrojnih materijala i igračaka. Bez obzira na to niti jednom djetetu nije bilo dosadno, svi su bili zadubljeni u ono što rade, svatko je odabrao kutak sobe koji mu odgovara te se igrao sam ili u društvu prijatelja. Atmosfera je bila umirujuća i opuštena. Usmjereni su na vanjski prostor gdje često borave što određuje unutrašnju opremljenost, ali činjenica je da manji broj didaktike i igračaka utječe na atmosferu i ponašanje djece.
Blato kao parkić
Za razliku od unutarnjeg prostora, na vanjskom prostoru je bučno, čuje se dječja vika. Primjereno obučeni uživaju u blatu, a hladnoća nimalo ne ometa dječju igru. Nema posebnih sprava specifičnih za dječja igrališta, nekoliko ih se nalazi u kutku. Igralište je većim dijelom prirodno, a zahvaljujući kiši i blatnjavo.
Redovito se ide van dva puta dnevno bez obzira na vremenske uvjete, samo u najekstremnijim uvjetima se skraćuje boravak, ali izlazak se ne odgađa. U našim gradovima događa se da igrališta prekrivamo raznim spravama, antistres podlogama, a ono malo prirodnih površina koje su preživjele u gradskoj sredini ne iskorištavamo dovoljno. Postoje istraživanja koja potvrđuju da će djeca radije odabrati dijelove parkova i igrališta koji su prirodni, neravnog terena. Dječja igra na prirodnim i umjetnim igralištima se razlikuje, u prirodnom okruženju ona je kreativnija, složenija i dugotrajnija. Ove činjenice vjerojatno objašnjavaju razloge zbog čega ponajbolji obrazovni sustav ima prirodna igrališta s pregršt blata.
Primjećujem paradoks. Na hladnome sjeveru, iz naše perspektive ne tako naklonjenoj klimi, djeca i odrasli redovito borave vani i svjesni su važnosti toga, a postoje i šumski vrtići gdje djeca u svim vremenskim uvjetima cjelodnevno borave vani (ručaju, spavaju, provode aktivnosti…). S druge strane, u našim toplim krajevima i „blagonaklonoj“ klimi, tomu ne pridajemo toliku važnost. Sve se svodi na entuzijastične pojedince; stručnjake i roditelje koji rade u smjeru smanjivanja jaza između prirode i djeteta.
Finci prepoznaju vrijednost i važnost povezanosti djece s prirodom. Orijentirani su prema prirodi, gradovi su eco friendly, provode dosta vremena u prirodi, to prenose na djecu i omogućuju im učenje u prirodi putem svih osjetila i putem doživljaja. Stručnjaci za odgoj slažu se da je osjetilno i doživljajno učenje najvažnije i trebalo bi predstavljati temelj, pa što onda čekamo? Krenimo na planinarenje, u šume, prirodu…
Ne moraš biti znanstvenik…
Ne morate daleko da biste omogućili djetetu povezivanje s prirodom; u dvorištu postavite šator i promatrajte nebo, na balkonu napravite mali urbani vrt o kojem ćete brinuti, ptičicama napravite kućice na obližnjim stablima, napravite hotel za kukce… U sklopu Zelenog vala u Rijeci se na različitim lokacijama pokušalo ozeleniti grad i stvoriti kvartovska zelena područja, raspitajte se, uključite i uživajte u zelenim oazama. Lijepo je vidjeti da se nešto događa, da prepoznajemo važnost vraćanja zelenila u gradove.
Nije potrebno biti znanstvenik da biste primijetili kako boravak u šumi, na plaži utječe na vaše raspoloženje i emocije, a onda možete i zaključiti kolike dobrobiti ima redoviti boravak u prirodi na cjelokupno zdravlje čovjeka. Stoga neka vam boravak u prirodi ili zelenoj oazi u vašem kvartu postane rutina i važna potreba, a ne samo želja koju ispunjavate kada ulovite dovoljno vremena.
S obzirom na kratki boravak u Finskoj, nisam imala vremena dublje istražiti njihovu kulturu, ali sam prestala biti sumnjičava prema činjenici da su najsretniji narod. Povezanost s prirodom i jednostavnost života koju sam tamo osjetila potaknula me na razmišljanje…
