“Kiosk” Anete Melece: dobrohotna pojava čija nam nenametljiva, a pouzdana prisutnost svakodnevicu čini ugodnijom

Anete Melece autorica je zapaženog crtića Kiosk (švicarska filmska nagrada za najbolji animirani film 2014.), a potom i istoimene slikovnice, kojom se, odmah ću vam reći, namjeravam i ovdje, baš kao ranije listajući je, oduševljavati bez rezerve.

Hrvatsko izdanje ovog ponajprije oslikanog, a tek popratno ispisanog knjižuljka od trideset i osam stranica, dimenzija 20×30 objavila je prošlog proljeća izdavačka kuća Ibis grafika u prijevodu Pavla Krmpotića.

Evo čega ima u toj priči za djecu u kojoj će štošta – pa i sebe same – pronaći i odrasli, a izmaštala ju je grafička dizajnerica, animatorica i ilustratorica rođena 1983. u Latviji, darovita vizualna umjetnica koju, vidjet ćete, itekako ima smisla pratiti dalje.

Anete Melece djecu usrećuje pastelnim akvarelom, slepstikovskom komikom i pomno odabranim detaljima, a za nas velike tu je domišljata metaforika pa neću odoljeti da nešto od toga pokušam otključati u ovoj preporuci.

Zavirimo napokon u taj kiosk, no ulasku teško da se možemo nadati, mjesta unutra naprosto nema. Debeljuškasta teta neodredive dobi u svijetlo zelenoj haljini s tamnozelenim točkama danonoćno i praktički nepomično stoluje u skučenom prostoru ispunjenom instant šarenilom; stiješnjena među časopisima, grickalicama i slatkišima Olga, jer tako joj je ime, sanjari nad katalozima putničkih agencija i zaštićena, sa sigurne distance, upoznaje svijet.

Nešto ipak izravniji kontakt s tim svijetom njeni su kupci, točnije pult preko kojeg im iz unutrašnjosti prekrcane kućice pruža što je već zamole. Tako na mahove taj svijet dolazi k Olgi, a to što ona ne mora nikamo, za nju je praktično, ali s vremenom postaje i problematično, jer, znamo i sami, lako se u slatkoj izvjesnosti rutine prepustiti gorkastoj letargiji i završiti u zamci bezdogađajnosti i bezizlaznosti.

Upravo to se tu i dogodilo, predvidljivost bez nervoze i neugodnosti, ali i bez mogućnosti lijepih iznenađenja; zato Olga i djeluje kao žena bez godina, kao djevojčica-starica konzervirana na pola puta između starmalosti i sredovječnosti.

Melankolična trafikantica, kako nam se čini, nije posve svjesna svoje nesreće tj. činjenice da je zaglavila u malenom montažnom zdanju, u kolotečini gdje je u raskoraku s okolinom i još gore, sa samom sobom, istodobno skrivena i izložena, statična usred nezaustavljivosti grada, samotna, a opet u neprestanoj komunikaciji, doduše brzinskoj, sa susjedima iz kvarta koje sve redom barem površinski poznaje kroz njihove potrebe, ukuse, navike.

Olga tako svakodnevno mazi zaigrane psiće, lizalicama umiruje živahne djevojčice, prema gradskim zanimljivostima usmjerava zalutale turiste, potrebitima nudi horoskope i srećke, saslušava intimne ispovijesti brbljavih usamljenika u prolazu. U tom intenzitetu blic susreta ona ne izgrađuje prijateljstva s ljudima koji je okružuju, ne upoznaje grad u čijem je središtu usidrena niti se usuđuje otisnuti u predjele koji je osupnjuju na slikama. Olga, ustvari, ne živi.

Jednom prilikom sve se mijenja. Dostavljači Olgi novine ostave dalje nego inače, izvan kioska, a to naoko banalno odstupanje dramatično remeti njezinu rutinu, štoviše najavljuje ozbiljne komplikacije. Dok Olga ne izlazeći iz svog radnog prostora koji joj je u međuvremenu postao dom, pokušava unijeti robu, jer zbog svoje korpulentnosti tu kutiju ni ne može napustiti, neki obijesni dečkići ukradu joj slatkiše: odjednom mila i strpljiva Olga, uvijek na raspolaganju svima, postaje žrtvom svijeta, kaotičnog i površnog, lakrdijaškog i očito ne uvijek dobronamjernog.

U općoj strci s klincima, bombonima i šokiranom Olgom, kiosk se prevrće, ma – izvrće se, budimo realni, čitav njezin svemir. Uslijed takvih nesretnih okolnosti Olgi konačno sine: zbog debljine svoj kiosk možda nije u stanju napustiti, ali može ga zato povesti u šetnju. Pa tako Olga i njezina kućica kreću u istinsko upoznavanje svijeta.

Priče međutim ne bi bilo da se Olgina situacija ne usložnjava i dalje. Čudotvorno oslobođena šetačica zapet će za uzicu psića dok pozdravlja njegova vlasnika, pa s kioskom nes(p)retno pljusnuti u rijeku. Kako rijeke za razliku od prodavačica novina nisu sklone mirovati, šanse za povratak na obalu, na staro, neće biti, pa ih struja odnosi sve do mora.

Puna tri dana Olga i njen kiosk brode kao pravi moreplovci dok ih more nenadano ne izbaci na kopno, i to neko nepoznato i bezimeno kojeg se Olga preventivno ne uplaši, naprotiv, odvažno objavljuje – ostajemo! I tako se u kiosku više ne prodaje sve i svašta užurbanim prolaznicima, nego isključivo sladoled vedrim kupačima. Nakon te ključne i sudeći po Olginom osmijehu pozitivne promjene, naša junakinja više nema potrebe za listanjem turističkih prospekata jer najednom i sama živi u jednom takvom.

Olga je jedna od onih samorazumljivih, uvijek dostupnih i dobrohotnih pojava čija nam nenametljiva, a pouzdana prisutnost na očekivanom mjestu svakodnevicu čini ugodnijom. Svatko od nas ima svoju Olgu, dobrog duha naših dana, u kvartovskom kiosku ili pekari, na nekoj blagajni, koje ma koliko nam dragi bili, u svakodnevnoj žurbi podrazumijevamo, a kad tog nekoga nestane, nije jednostavno ispuniti prazninu.

Poruka je ova: plusevima mogu rezultirati i neugodni događaji, baš kao što i najbolje namjere ponekad vode u nezgodacije; ne možemo uvijek znati otkud prijeti opasnost, ali ni odakle se smiješe nove prilike. Bilješkama jedne odrasle osobe o jednoj dječjoj knjizi tu je kraj, ako vam se čine pretjerane, pročitano zanemarite, ali k Olgi svakako navratite, i vi ćete kod nje pronaći čudesa. A za produljeno guštanje u maštaonici Anete Melece prošvrljajte ovuda: http://www.anetemelece.lv.