Čuješ zvuk, a vidiš boju. Ili vidiš boju, a čuješ zvuk. Neki od nas su upravo takvi, a upravo iza takvih fenomena kriju se vjerojatno i vještine mnogih kreativaca.
Svi mi doživljavamo svijet oko sebe osjetilima i osjetilnim podražajima. Kroz osjetilne podražaje kao što su dodir, miris ili vid učimo, opažamo, brinemo o sebi i upozoravamo se o svijetu izvan i u nama. Primarnih osjeta koji se u nama razvijaju od rođenja ima pet. U primarne osjete ubrajamo osjet vida, osjet okusa, osjet mirisa, osjet sluha i osjet dodira. Svaki od osjetilnih organa povezan je s određenim osjetilom i šalje našem mozgu informacije kako bismo znali što se događa oko nas. Osim pet primarnih osjeta, ljudsko tijelo posjeduje i ostale vrste osjeta kao što su osjet temperature, osjet boli ili osjet za ravnotežu. No pitanje je, osjećamo li i doživljavamo li osjete na isti način?
Kojeg je zvuka crvena? Koje boje je tvoja visina? Kojeg okusa je pjesma
Iako se na prvi dojam čine kao zaista nesvakidašnja pitanja, neki nam ljudi na baš ovakva pitanja mogu odgovoriti iz vlastitog iskustva.
Sinestezija je znanstveni fenomen koji predstavlja ujedinjene osjetila. Kod osoba koje doživljavaju pojave na takav način, sinesteta, javlja se povezivanje osjetila različitih vrsta. Sinesteti tako primjerice uz zvukove mogu osjetiti vizualna iskustva poput boja ili oblika, uz riječi i brojeve mogu povezivati okuse, a neki vide i bol u boji. Jedna od najčešćih sinestezija jest čuti ili vidjeti slova, brojeve ili riječi u boji. Sinestezija se javlja kod vrlo malenog broja ljudi i kao fenomen postala je vrlo popularna za istraživanje.
Zanimljivo nam je da su svi ljudi zapravo rođeni kao sinesteti, no međutim, do prve godine života većini ljudi nestaje ta sposobnost. Sinestezija kod djece se u jednoj mjeri razlikuje od sinestezije kod odraslih ljudi. Odrasli ljudi, za razliku od djece u potpunosti su svjesni svojih osjetila i doživljavaju njihovo ujedinjenje drugačije. Svjesno odvajaju i razlučuju svoja osjetila, dok se kod djece više podražaja može doživjeti kao jedno. Iako su svi sinesteti odmalena svjesni ispoljavanja svojih osjetilnih podražaja, većina misli da svi vide i spoznaju svijet kao i oni.
Kako testiramo sinesteziju?
Jedan od problema proučavanja ovog fenomena, koji je navodno genetski naslijediv, jest što se dokazi temelje na prepričavanjima osoba koje takve pojave doživljavaju. Postoje stoga, razni psihološki testovi kojima se podliježu ispitani. Primjerice, ako osoba tvrdi da vidi slovo A u određenom obliku ili boji, ponudit će im se prikaz niza različitih slova i brojeva. Oko sinesteta uočit će tako slovo A puno brže upravo zbog isticanja u boji ili znaku.
Takvi tipovi testova nude široki spektar varijacija boja i znakova, ovisno o kakvoj se sinesteziji radi. Također sinestezija se može ispitati i kroz zvukove, odnosno da ispitani podijeli vizualna iskustva koja u njemu bude zvukovi koje u najvećem broju slučaja do sada nije čuo/la.
Oko sinesteta kod djece
Istraživanja su pokazala da se kod djece sinestezija može pojaviti ako se ona nađu u situaciji učenja novih informacija i nemogućnosti povezivanja tih novih informacija sa već postojećim znanjem. Ukoliko primjerice, dijete nije upoznato sa germanskim jezicima, utoliko će učenje nove riječi samo na bazi značenja uzrokovati prilagodbu u učenju na način da će se razviti metoda spajanja senzornih iskustava koja odgovaraju novim učenim apstraktnim konceptima. No, kada dolazimo do teme odgoja i sinestezije, valja naglasiti da ovaj fenomen otvara veliku mogućnost kognitivnog razvoja.
Djeca su ipak u mlađoj dobi vrlo otvorena svojim osjetilima i kroz njih razvijaju kako razumno zaključivanje, tako i razvoj kreativnosti. Zato je važno da oko sinesteta već u ranoj dobi bude svjesno svojih mogućnosti i doživljaja. Iako možda danas u svijetu, zbog nedostatka informacija, nije toliko razvijen program pomoći djeci sinestetima u školama ili drugim odgojno obrazovnim ustanovama, ne znači da su ona i njihove obitelji prepuštena sama sebi.
Vrlo je važno da se za djecu koja doživljavaju pojave na taj način, kao i primjerice u slučaju daltonizma, ostvari toplo okruženje koje potiče svjesnost situacije kao potpuno normalne i funkcionalne, no ne i empatične. Sinesteziju jednostavno treba iskoristiti na način da se proučavaju svi njeni aspekti s ciljem što boljeg razvoja djeteta ali i njegovih senzornih mogućnosti. Iskoristite tako priliku i pozabavite se stvaranjem igara za djecu koje će u njima probuditi potpuno oslanjanje na osjetila.
Raspravljajte tako o bojama, zvukovima, okusima i mirisima. Organizirajte potrage za „blagom“ po stanu ili kući tako da je svaki korak zagonetka koja vodi ka drugoj. Pretvorite obroke u zanimljive diskusije o okusima, oblicima i bojama. Ako imate ljubimce zapitajte ih kojeg oblika mačka mijauče ili pas laje. Izrađujte kolaže oslanjajući se na boje koje za dijete oblici nose ili pak naslikajte glazbu. Važno je kroz razvoj razgovarati o načinu na koji se pojave u djetetu ispoljavaju i ohrabrivati ga.
Literatura također može imati veliku ulogu u odgoju djece sa sinestezijom. Čitanje i eventualno poistovjećivanje s omiljenim dječjim super herojima može pomoći pri razvitku samopouzdanja. Važno je klincima stvoriti dobar i moralan uzor koji će im pomoći u bilo kojem trenutku kada se zapitaju što bi taj heroj ili heroina odlučila. Zanimljivo je također istaknuti da postoji nekolicina slikovnica i knjiga napisanih za djecu sinestete poput The Girl Who Heard Colors autorice Marie Harris, A Mango-Shaped Space autorice Wendy Mass.
Informirajte učiteljice i učitelje u školama, kao i tete u vrtićima što je to zapravo sinestezija. Pronađite knjige ili linkove koji će vam pomoći što bolje opisati situaciju. Važno je educirati osobe s kojima djeca imaju doticaj na dnevnoj bazi kako bi se prilagodili njihovim metodama učenja. Uzmimo za primjer učenje povijesnih činjenica, koje čak i mi „nesinesteti“ možemo učiti svjesno kombinirajući osjetila. Brojeve koji predstavljaju godine možemo poistovjetiti s oblicima ili bojama, a ako se recimo radi o spajanju informacija poput vremenskih perioda (datuma) s vizualnim umjetnostima, u skulpturama ili slikama možemo vidjeti oblike, količine ili emotivna stanja koja će nas podsjetiti na period kojem pripadaju.
U zvukovima ili notnim zapisima možemo vidjeti oblike, ili informacije povezujemo najčešće s lokacijama gdje se nalaze. Tako na primjer, ispišite informacije na male papiriće i razbacajte ih po stanu. Zalijepite ih na ogledalo, zid, televiziju, u ormar ili kupaonicu, na mjesta gdje dakle prolazite svaki dan, ne bi li lokacija u vama probudila aha! efekt. Sve u svemu, što je odgajatelj i roditelj informiraniji, metode učenja i prilagodbe će biti detaljnije, funkcionalnije i zabavnije.
Vrlo zanimljiv i vizualno privlačan video na temu iznosi TED-Ed; bacite oko i produbite znanje o nesvakidašnjem fenomenu.
