Kad knjiga postane film: “Uzbuna na Zelenom Vrhu” i Zoomovanje s Kokom u Dječjoj

Jeste gledali Uzbunu na Zelenom Vrhu?

Ovog ponedjeljka put me odveo u Dječju kuću (obožavam kad me put vodi tamo!), na projekciju filma Uzbuna na Zelenom vrhu (2017) popraćenu razgovorom s glumcima, što je ujedno predstavljalo kraj programa Adaptacija. Čitanje filma. Baš šećer na kraju!

Inače, programom Adaptacija. Čitanje filma u organizaciji Art-kina promovirala su se vrijedna domaća književna ostvarenja i njihove, jednako znamenite, zanimljive i redom odlične filmske adaptacije, a kao što vam je sigurno poznato, film Uzbuna na Zelenom Vrhu u režiji Čejen Černić adaptacija je istoimenog kriminalističkog romana za mlade Ivana Kušana.
Do sad su četiri Kušanova djela dobila i svoje filmske inačice, a to su romani Koko i duhovi, Zagonetni dječak, Ljubav ili smrt te zvijezda današnjeg članka, Uzbuna na Zelenom Vrhu!

Razmišljala sam što da vam sve ispričam o filmu, i zaključila sam kako doista nema potrebe da vam prepričavam film jer ću biti „ona koja spoila“ (pogotovo onima koji nisu još pročitali knjigu ili žele iskustvo filma bez prethodnog čitanja o radnji), a to ne želim u životu jer sam sigurna kako ćete ga poželjeti pogledati, tako da svečano izjavljujem kako će daljnji tekst biti bez spoilera!

No reći ću vam par osnovnih crtica kako bih vas zaintrigirala: radnja filma je smještena na periferiji velikog grada, te priča prati ekipu petorice dječaka (Crni, Božo, Koko, Žohar i Tomo) koji uživaju u svojim ljetnim praznicima u kupanju i igranju. Sve je divno i krasno do trenutka kada se u ovom mirnom mjestašcu počnu događati jako neobične stvari: mještanima počinju nestajati vrijedne stvari, čak i životinje. Policija nije tim događajima pridala veliku važnost, tako da naša vrla ekipa odluči uzeti stvari u svoje ruke i stati na kraj lopovima!

Nakon filma ostali smo sjediti u udobnim žutim stolicama kinodvorane u Dječjoj, a na velikom platnu pojavio se Zoom prozor s četiri prozorčića u kojima su bili Zoran Krušvar, voditelj razgovora, redateljica filma Čejen Černić te glumci Alex Rakoš (Tomo) i Marko Tocilj (Koko)! Moram priznati da mi je ovo bio prvi put da gledam Zoom razgovor na velikom platnu i reći ću vam da je skroz fora i puno bolje od malog ekrana!

Razgovor je krenuo pohvalama – ako niste znali, film Uzbuna na Zelenom Vrhu primio je brojne nagrade (Nagrada Breza za najboljeg debitanta (Čejen Černić) na Pulskom filmskom festivalu 2017., nagradu Motovun Film Festivala 2017., Brač Fil Festivala 2017., Star Film Festa 2017. i brojne druge), a kako smo saznali od redateljice Čejen, cijela priča o filmskim adaptacijama Kušanovih romana krenula je s idejom Kušanovog sina Daniela i njegovom prvom adaptacijom Koka: Koko i duhovi (2011). Jako smo sretni radi toga jer sada, osim knjiga, možemo uživati i u divnim filmskim ostvarenjima!

No, hajdemo mi o tome kako je bilo na razgovoru!

Jedno od prvih interesantnih pitanja koje je postavio naš moderator Zoran ticalo se vremena u koje je smještena radnja filma, a to su bile ’80.-e godine prošlog stoljeća. Zamislite visoke strukove, kratke hlačice, krpene tenisice i čarape… Baš nas je bacilo u neku nostalgiju, pa je Zoran upitao redateljicu je li ta nostalgija dodatno pogodovala popularnosti filma.

Čejen je odgovorila kako je zasigurno pogodovala, jer kao što i samo znate, nostalgija je postala ultra popularizirana. Moram vam reći da mi se to jako svidjelo, jer je u meni pobudilo neki topao osjećaj u srcu i kao da sam se na tren vratila u eru kad sam ja bila njihovih godina, majici zamazanih od lubenice, i bez brige na pameti uživala u vrućim ljetnim danima!

Uz Čejen, u razgovoru su bili i dvoje glumaca; Alex koji je glumio ulogu Tome i Marko koji je uprizorio Koka. Zorana su zanimala njihova iskustva sa snimanja, jer su oni tada imali tek 10 godina, pa smo iz njihovih priča saznali kako je to snimati dugometražni film dok si još uvijek dijete!

Tako je Marko ispričao kako mu je atmosfera na setu uvijek bila odlična, i da skoro nikada nije imao tremu (dobro, osim prvog dana na setu)! Alex dijeli više manje isto iskustvo, te je dodao kako su se kroz brojne probe upoznali i postali prava mala ekipa!

Našeg je Zorana dalje zanimalo jesu li se, s obzirom na to da je radnja filma bila smještena u ’80.-im godinama, posebno pripremali za njihove uloge, na što su nam Marko i Alex rekli da nisu. „Djeca su uvijek slična, avanturistička“, rekao je Marko, tako da se za uloge nisu morali posebno pripremati. Alex je dodao kako se morao naviknuti na jako uske hlače koje su tada bile u modi!

Nije se samo moda razlikovala – danas su vremena puno drugačija nego prije četrdeset godina. Zoran je upitao glumce – je li se njihovo djetinjstvo razlikovalo od života djece koju su uprizorili.

Marko je najveću razliku uočio u lokaciji. Dok su Koko i Tomo djeca koja su odrastala i živjela u malom mjestašcu i dane provodili igrajući se u prirodi, Marko i Alex su ipak djeca grada i igra je bila bitno drugačija! Alex je istaknuo to da u njihovo vrijeme nisu postojale društvene mreže i razne ekranske zabavljalice, te su Koko i Tomo bili vani po cijele dane – od jutra do mraka! Danas je ipak malo drugačije…

E da, nisam vam spomenula – početak filma je bio dooosta strašan! Ja sam se malo uplašila moram priznati, a čini mi se da nisam jedina. Zoran je također prokomentirao kako početna scena nije za one lakog srca, na što je redateljica Čejen ispričala kako ta scena zapravo nema toliko veze s literarnim predloškom, već je to priča koja se pričala kad je ona bila mala.

Osim što je to svojevrsna uspomena koju je Čejen ovjekovječila u filmu, uz smijeh rekla nam je kako ta scena služi da gledatelje “prikuje” ljude za stolice i skroz im ukrade pažnju! Ovdje je skroz u pravu!

Alex i Marko dodali su smiješne dogodovštine kako su film išli gledati s razredom, ali su samo najboljim prijateljima dali upozorenje! Ali djeca su puno hrabrija, mislim da su se više stariji prestrašili…

Alex i Marko su u vrijeme kada je film izašao imali desetak godina, a budući da je film bio dosta popularan, bili su i oni! Zorana je zanimalo jesu li u školi bili filmske zvijezde.

Iako sam se nadala ludim celebrity pričama, dečki su rekli kako i nije bilo toliko puno zvjezdane slave jer se film snimao pod praznicima. Alex je dodao kako mu je ova uloga ipak donijela nešto .- nije morao pisati kontrolni iz hrvatskog i dobio je 5 iz tehničkog! Isplati se biti dijete glumac!

Iduće pitanje bilo je za Čejen, i to jedno zanimljivo redateljsko pitanje. Ipak smo bili na programu Adaptacije, pa nas je svih jako zanimalo kako izgleda proces adaptacije književnog djela kroz redateljske oči.

Čejen nam je ispričala kako je taj proces jako individualan, i da u pravilu nema pravila. Činjenica je ta da je književno djelo jednostavno pre opsežno da bi se čitavo i u cijelosti prebacilo na filmski ekran, te je mnogo stvari iz književnog djela često neprevedivo u filmski jezik. To znači da se neke stvari moraju „izbaciti“, ali je cilj kod adaptacija ipak ostati što bliže radnji. U tom procesu ne postoji neki univerzalni recept tako da je taj posao na redatelju!

Srodno pitanje, ali za glumce, bilo je jesu li se oni za svoje likove posebno pripremali kako bi ih što vjernije prikazali (na primjer , jesu li čitajući knjigu proučavali likove, jesu li razmišljali kako će njihov lik hodati i slično).

Alex i Marko skoro su u isti dah rekli – ne! Objasnili su da im takvo nešto nije bilo na kraj pameti (realno, kojim 10-godišnjacima jest?!), te da su nastojali biti što prirodniji i svoji!

Zoran je upitao Čejen jeli joj bilo izazovno raditi s djecom kao glumcima i na koji način ih je pripremala za uloge i glumu pred filmskim kamerama, na što je Čejen otkrila kako je glavni recept za njihovu pripremu bile duge probe prije samog početka snimanja. Zašto, pitate se? Iz dva razloga: prvi je bio taj da se upoznaju i postanu prava mala banda (što se i dogodilo), a drugi da imaju vremena sve što izgovaraju prilagoditi sebi kako bi njihov lik prvo njima, pa onda i svim ostalima bio realan.

Nakon ovog djela Zoran je „mikrofon“ i pitanja prepustio publici, koja je imala nekoliko jako zanimljivih pitanja za naše sudionike, od kojih bih izdvojila jedno baš dobro: kako saznati za audicije za film i kako snimati film usporedno s nastavom i školom?

Ufff, jako dobro pitanje, ne čini se baš lagano… Čejen nam je rekla kako se filmovi za djecu većinom snimaju u Zagrebu. Recimo, za ovaj film, Čejen je provodila pozivnu audiciju, odnosno, ona je obilazila različite dramske grupe gdje je spazila našu ekipu, a danas su česti pozivi za snimanja preko društvenih mreža (roditelji, otvorite oči i pažljivo pratite!). Evo na primjer, čuli smo da se uskoro snima Dnevnik Pauline P…

Dečki su rekli kako nisu imali pretjerano puno problema s usklađivanjem nastave i snimanja jer se film snimao tijekom praznika, ali su uvjereni da bi im profesori i profesorice izašli u susret! I da, otkrili su nam da su šanse za to veće što su ocjene bolje ,tako da evo još jednog razloga za učenje!

Nadam se da ste se čitajući ovo osjećali kao da ste bili s nama, a idućeg puta ne propustite iskustvo naših programa uživo – definitivno se isplati i zabava je zagarantirana!