Nekad stvarno ima pametnijih stvari od čitanja, a o čitanju naglas – i to još mlađem bratu ili sestri – da i ne govorimo. Ali zamisli da imaš slikovnicu od koje možeš graditi kulu, poput one od karata. Ili igrati memory? Ili napraviti vlastitu izložbu! Ili je podijeliti pola-pola s nekim tko ti nije mrzak, kao što podijeliš loš dan u školi, sendvič ili čokoladu.
E pa takva slikovnica postoji, premda to malo tko zna. Do mene je, na svu sreću, došla tajnim putevima i to je bila tajna koju sad s veseljem dijelim s vama – u nadi da ćete je proširiti svijetom. Jer tajne su tu da se o njima govori na sav glas (samo što je i to tajna).
Naša se multipraktična slikovnica skriva u oslikanom fasciklu od papira. Na njoj je kamenomorska ilustracija, s obrisima i otiscima mjehurića i zvijezda i piše ovako: Koto u urom – Otok u moru. Jesu li to sad dvije priče ili jedna, odluku prepuštam vama. A sigurna sam da ni autorice – Mirjana Mrkela koja je pisala i Silvijana Dražović, koja je slikala – također ne bi imale ništa protiv. Zaboravite brojke 1, 2, 3 pa tako sve do 32 i više – ove stranice nemaju redoslijeda pa svatko može smisliti vlastiti.
I, ako mogu možda predložiti, prije nego bratu ili sestri otkriješ da ona postoji, zaputi se sam/a na izlet u tu čudnočarobnu priču koja izgleda kao da je sva od pogrešaka. Dobro pročitaj te riječi – koje u sastavku iz hrvatskoga vjerojatno ne bi prošle – i udubi se malo u pastelne, lijepe i naopake slike: janje bleji na morskim valovima i jedri uz pomoć balona; ježinac pokazuje što se sve dade s mrljom od tinte; kuća ima ribe na krovu i još i srce, i oči, a hrast crnika raste naopačke.
Naša slikomapovnica ima tanke listiće i od njih ne možeš graditi stvarne kule, nego samo one u zraku – po tome znaš da su priče. Koliko je priča, toliko je i onih debljih listića sa slikama s kojima možeš što hoćeš – čak ih i staviti u okvir i objesiti na zid, što mi se čini posebno divnim. Nije lako spojiti slike s tekstom, ali zabavno se truditi. I kakva je to slikovnica iz koje možeš vaditi tekstove i crteže? reći će netko. Najbolja, kažem ja – jer u slikovnici su uvijek dvije priče, a ti imaš pravo čitati – ili nekamo sa sobom ponijeti – samo jednu.
Puna je čudnih riječi koje su kao hologrami – jedan smisao imaju kad im se primakneš s lijeva, a nikakva smisla nemaju kad ih zaskočiš s desna. Jer zašto bi u moru bio samo otok, kad može biti i koto? I taj je koto ovdje glavni lik, i oko njega se skupljaju začudna bića, stvari i pojave, npr. avaga, canižej, aljusalv, a lartseam da i ne spominjem.
I doznat ćeš još nešto što je za ljeto strašno važno, a to je da školjke imaju oklop da bi se pod njim malo osamile, i da more može biti i izvana i iznutra. I još da kad vjetar puše, valovi oblače čipkaste pidžame.
Neka od tih znanja možeš zadržati za sebe, a neka svakako prenesi dalje. Jer svi moraju znati: „Priroda se čuva tako što se malo troši.“ ili: „Ako si zvijezda, ne moraš štedjeti struju. Uostalom, na nebu uopće nema žica.“
Ova slikomapovnica stalno nešto kao griješi, ali nema šanse da ćeš ti s njom pogriješiti.
