Jedna sjajna priča o digitalnoj detoksikaciji. Doduše, slučajnoj jer netko nije dobro zatvorio bocu vode, ali svejedno uspješnoj i poučnoj.
Dobila sam mail iz internetske trgovine, kaže, dostava vašeg paketa je danas, u popodnevnim satima. Znam što je u paketu, sama sam ga uputila na ljetnu adresu: prozirna silikonska navlaka i novi smartphone. Inače se paketima veselim – i kad znam i kad ne znam što je unutra, ali prema ovoj nadolazećoj kutiji imam a priori dosta podvojen odnos.
Danas je 15. dan moga neožičenja.
Drugi dan ljetovanja na pustom poluotoku – gdje me dočeka samo stijena, sunce i slana voda, a sve ostalo moram ponijeti sa sobom – preuzeo me vodeni element. Vjerojatno bi sve bilo dobro da nisam odlučila biti uredna i čuvati svoje stvari, što mi nije prirodno raspoloženje ni stanje.
Umjesto da nonšalantno ubacim mobitel u plažnu torbu punu kamenja, školjki, pištolja na vodu, polusuhih kupaćih kostima, ostataka smokija i suhih brusnica, i s jednom (ali ključnom) bocom vode za piće, ja sam ga odlučila zatvoriti u vrećicu da ga ne takne okolni kaos.
E ta vrećica za organizaciju, budući da nije nudila niti isporučila hermetičko odvajanje, odigrala je glavnu ulogu. Ja sam dodala, moj je sin asistirao otvorivši bocu, otpivši i ne zatvorivši je dobro, a nisam sto posto sigurna tko je od nas troje izveo pobjednički koš poluzatvorenom bocom nazad u torbu. Dok sam ja otkrila da je metoda vrećice očigledno šuplja koliko i vrećica sama, mobitel se već fino namočio u priručnom bazenčiću. Izvadila sam utopljenika na suho, pribrano i precizno, riješila ga viškova vode i odmah krenula na masažu srcišta. Notifikacijske lampice počele su blinkati, iz unutrašnjosti se začulo izvjesno zujanje… I onda je EKG postao ravna crta.
I što sad?
Nije mi prvi put da bez najave i backupa ostanem bez krucijalnih i trivijalnih digitalnih tragova zadnje dvije godine života. Zapravo, sad kad gledam u retrovizor, događa se to svakih dvadesetak mjeseci. Ukleo me lupež iz metroa u Rimu koji mi je iz zatvorene torbe odnio novi ajfon peticu. Od tada sam na vječni počinak otpratila jednog sonija, dva samsunga, eldži i motorolu.
Znate kako kažu da svi dolaskom u život nose i svoju smrt sa sobom? Pitam se s kakvom mi klicom uništenja u paketu stiže huawei.
Kad su mi ukrali ajfon tog ludog ljeta u Rimu, bila sam očajna. Kad je prvi samsung riknuo, isto. Kad se eldži napunio na 100% i samo isključio da se nikad više ne uključi – prošlo mi je kroz glavu, kad sam zadnji put radila backup fotki i videa?! – sigurno ne zadnjih 6 mjeseci – a onda sam osjetila olakšanje što neću morati svih tih 4568 fajlova raznih formata sortirati u foldere ili uploadati po društvenim mrežama. Sad kad se utopio moto, već imam iskustva, i najveća je frustracija što sad moram preusmjeriti tijek novca prema nabavi novoga.
Ali koncentrirajmo se radije na benefite nego na propale planove: nedugo nakon početnog šoka, uslijedio je divan tabula rasa moment, nalik onomu kakvog sam sanjala sredinom srpnja, dok su mi pregarale žaruljice i curile baterije, i kad sam jedva čekala dići sidro i otploviti tamo gdje je stalno ljeto, a ljudi rade i misle ništa.
Ovo je dakle drugi ozbiljni put – u povećem komadu – da sam bez pametnog telefona: ja – ovisnica o društvenim mrežama, blogerica, instagramuša, kontrolfrikuša, osoba s nekoliko poslova koji ne poznaju kategoriju godišnjeg odmora. Prvi put je trajalo cca tjedan dana, sad traje malo više od dva tjedna i ne veselim se dolasku poštara s novim paketićem. Puno sam razmišljala za to vrijeme – što bih drugo radila svih onih tridesetak sati u tjednu koliko ih, statistike kažu, svaki pripadnik moje generacije provede na mobitelu? I sad, dok se još nisam iznova ožičila i spojila na hobotnicu kolektivnog, ne nužno i inteligentnog uma, probat ću sistematizirati svoje zaključke.
Živčane žice
Neimanje pametnog telefona zanimljivo je fizičko iskustvo. Veliki filozof i vizionar Marshall McLuhan još je šezdesetih godina prošlog stoljeća medije opisao kao ekstenzije našeg tijela: svi oni produžuju ili proširuju neku ljudsku sposobnost, mentalnu ili fizičku. Kotač je produžetak naših nogu, knjiga nam širi i produbljuje pogled, tj. oči, odjeća nam je pojačana koža, dok su novi mediji, u McLuhanovom ondašnjem shvaćanju, ekstenzija našeg središnjeg živčanog sustava. Mada je za sebe često govorio da zapravo sondira teren i istražuje procese umjesto da donosi gotove zaključke, McLuhan je ipak poentirao jasno: kad produžimo jedno čulo, ono preuzme primat nad ostalima. I ne samo to, već ta naša umjetna nadogradnja mijenja način na koji mislimo, i na koji doživljavamo vlastito tijelo, a da smo toga potpuno nesvjesni.
Ja svoje elektroničke produžetke ne osjećam kao bioničke dijelove organizma. Moj doživljaj više ide u smjeru magnetolikog polja koje me okružuje, i ispunjava prostor između mene i neke kupolaste centrale. Imam žice koje šikljaju iz tijela – mada nas uvjeravaju da je sve wireless (ali isto tako kažu za neke stvari da su besplatne, a sve se plaća, samo ne uvijek novcem).
Kad ti umre pametna elektronika koju držiš fizički najbliže tijelu, a zna ti se naseliti i pod kožu, cvikcange presjeku sve veze odjedanput, i žice ostanu stršeće i neizolirane. Gumasto je izvana, dobro provodljiv metal iznutra, ali osjetljivo je kao da su to živo tkivo i živci. Osjećaš trenje statusa, fotografija i videa koji te zaobilaze, mailova koje nisi pročitala u sekundi kad su aterirali u inboks. Žice se uznervoze, FOMO postane opipljiv, i hitno trebaš dozu. Ali dozu čega?
Internet radi i bez smartphonea
Kao i 97,9 % vas koji ovo čitate, i ja mogu reći: moj pametni telefon jednako je moj posao. Kontakti, društvene mreže koje koristim u poslovne svrhe, čitanje, slušanje, gledanje videa, istraživanje. Sad je možda malo lakše zanemariti tu komponentu jer sam ionako na godišnjem, i većina ljudi je na godišnjem, ali imala sam to iskustvo i prije dvije godine kad je bio zakuhtavajući siječanj. I moglo se i bez mobitela raditi – čak i puno bolje. Vlada to neko popularno mišljenje da je multitasking fenomenalna stvar, i posebno se žene njime hvale, ali zapravo mozak nije stvoren da obavlja više radnji u isto vrijeme. Svakako ne kvalitetno.
Multitasking je u digitalnom okruženju dosta opasna stvar: drukčije povezuje sinapse i mijenja arhitekturu mozga. O tome dosta piše njemački psiholog, psihijatar i neuroznanstvenik Manfred Spitzer u svojoj podjednako i hvaljenoj i kritiziranoj, ali znanstveno i zdravorazumski potkrijepljenoj studiji Digitalna demencija. Kako mi i naša djeca silazimo s uma.
Kad multitaskamo, ostajemo na površini, plitko – ne ulazimo u srž materije, pa onda sve brzo zaboravimo, ili uopće ne upamtimo. U tom procesu ne dolazi do učenja, već isključivo do razmjene kratkih obavijesti i zabave – slabi i propada kognitivna učinkovitost, a jača poremećaj pozornosti. Jer multitasking jest poremećena pozornost: kako to Spitzer ističe, citirajući konkretnu američku studiju, moderni čovjek svoj posao prekida u prosjeku svakih 11 minuta.
Biti bez smartphonea ne znači biti bez interneta – imamo laptope i stolna računala – već samo biti bez interneta u ruci. I bez prigode da svatko u svakom trenu zna gdje ste i što radite – i prekida vas u tome što radite, u praksi i puno češće od tih statistički prosječnih 11 minuta. Provjereno: biti bez interneta u ruci znači biti produktivniji i fokusiraniji – nema raspršenosti koju posvemašnja dostupnost donosi, nema prilike da vam se pomiču i otkazuju dogovori i tako vam remete ono što ste već zacrtali. Ako znaju da vas ne mogu dobiti – a vrlo brzo ljudi doznaju, i imate kanale da ih obavijestite – oni sami moraju učiniti onaj dodatni napor da se, recimo, nađu s vama i ispoštuju neki dogovor koji bi inače otkazali iz manje ili više neopravdanih razloga.
Posao, dakle, ne pati u ovim mojim neožičenim danima: mailove rješavam jedanput dnevno, obično navečer, kao u dobra stara vremena dial-up interneta – da što prije oslobodim liniju i da ne iscuri previše impulsa kroz žicu. A to mi ostavlja više vremena za stvarni posao, ljude oko mene da i ne spominjem.
Kiseli krastavci i sušene rajčice
Znači, kad maknemo tu poslovnu komponentu ne-mogu-bez-mobitela-jer-non-stop-radim, koja se riješila sama, dijelom sezonom kiselih krastavaca u zemlji, a dijelom sezonom do zasićenja presahlih rajčica u mojoj glavi, razgovarajmo o daljnjim, mahom pozitivnim psihofizičkim efektima neimanja smartphonea na osobu koja nije spojena na individualne i kolektivne mreže 24 sata dnevno.
Osim što osjetite čist prostor oko sebe, otvori vam se prostor u glavi, i umjesto informacija i poluinformacija popune ga doživljaji svijeta. Znate već, svi automatski posežemo za mobitelom čim nastupi bilo kakvo zatišje. Svi smo tripofobi – bojimo se da ne nakupimo previše rupa u prostoru ili vremenu, a zaboravljamo da su upravo takve praznine naša kreativna mjesta. Ako smo slučajno dovoljno osviješteni – i pristojni – da ne držimo mobitel na stolu dok razgovaramo s ljudima, čim na trenutak ostanemo sami, odmah se prikopčavamo. U takvom stanju konstantnog horror vacui umiru sve vrste koncentracije i kreativnosti.
Ovo su znanstvene činjenice: pametni telefoni, tj. interaktivni sadržaji koje na njima konzumiramo izazivaju ovisnost. Mozak luči dopamin, a to je isti hormon koji prati ovisnosti poput cigareta, kocke i alkohola (usput, sve su to ovisnosti koje su u opadanju, napominje Spitzer, dok ovisnost o internetu dramatično raste). Zbog dopamina se stalno vraćamo po dozu, mada znamo da možda ne bismo trebali.
Sva istraživanja kažu da se u rješavanju ovisnosti nikako ne može pouzdati u snagu volje, i zato mjere trebaju biti drakonske: alkoholičare na liječenju obično ne smještaju u sobu s minibarom, čak ni kad ovi decidirano tvrde da sigurno nemaju namjeru piti. Tu vrijedi ona na seminarima digitalne detoksikacije više puta ponovljena maksima: ne mijenjate stav da promijenite ponašanje, već obratno.
Jedna od stvari koju svojoj djeci često ponavljam jest da trebaju uživati u onome u čemu jesu, a ne stalno ispitivati što ćemo poslije. Govorim im to, doduše, u nadi da će mi dati minutu do dvije mira, ali stvarno tako i mislim. Pokušavam im primjerom to i pokazati, ali stvarno mi uspije tek svakih 20-ak mjeseci, kad mi, kao sad, pogine mobitel. Ne dopisujem se s prijateljima i prijateljicama koje volim, jer sudjelujem isključivo u onome što mi je u bliskoj blizini.
Potreba da organiziram dodatne aktivnosti i druženja riješila se sama od sebe, ukidanjem komunikacijskih kanala. Jer sve što radimo košta, i ako usmjerimo resurse na jedno mjesto, neće ih ostati dovoljno za drugo. Osim toga, kad imate dovoljno vremena razmišljati o načinu na koji živite i priči koju drugima pričate o svom životu, shvatite da je moguće uživati čak i ako to niste ovjerili na internetu.
A što ako…
Sve što se ispočetka činilo negativnim u ovom svijetu bez žica vrlo brzo je pokazalo svoju pozitivnu stranu. Život je ljepši kad ga maksimalno pojednostavnimo: to je popularni self-help klišej i prodaju ga ljudi koji ne prakticiraju to što propovijedaju. Ali istinit je to klišej, vidite kad ste ga prisiljeni testirati u praksi.
Ajde dobro, ne moram objaviti svijetu na Instagramu što pijem, jedem, čitam i kako uživam, ali kako ću stvoriti uspomene za sebe?! Kako ću fotkati kćer kako prvi put skače s rive? Kako ću ih sad fotkati zadnje ljeto kad imaju 4 i 6 i umazani su kombinacijom sladoleda, pijeska i soli? Riješila sam to tako što sam ih dugo gledala, trudeći se zapamtiti što više detalja. I napokon sam imala vremena proučiti što sve radi i može Instax kamera, koja mi je već dugo izložak na polici, jer, to vrijeme. I lijepo se posložilo da ću imati analogne uspomene na ljeto kad sam bila bez mobitela.
Dobro, možda i mogu bez podcasta i YouTubea, ali što ću bez Audiblea? I to se riješilo samo od sebe, jer ove godine sam prvi put nakon jedne omanje vječnosti – jer djeca su već dovoljno velika – mogla čitati knjigu na plaži.
Sve se to može i okej je, ali što ću ako nekog hitno trebam? I trebam nešto kupiti, platiti, nemam app za Internet banking? Ne znam put, što ću bez GPS-a? Ne znam raspored trajekata, brodova, cepelina! Poslužila sam se metodom lopatica i kantica – ako ste zaboravili ili niste ponijeli vi, susjed je ponio za svoju djecu i rado će posuditi. Podijeliti. Igračke za plažu, sol, šećer, telefon, informaciju.
Kako sada ići dalje?
Šest metara visoka skulptura od galvanizirane žice, djelo engleske umjetnice Sophie Ryder najprije je postavljena ispred katedrale Salisbury u Wiltshireu, ali morali su je premjestiti jer je previše ljudi udarilo glavom u luk koji tvore dvije goleme sklopljene ruke.
Tih previše ljudi nije gledalo ispred sebe, već u svoje mobitele.
Kad nemate smartphone, puno su manje šanse da se sudarite s umjetničkim djelom. Ili barem da prođete kroz njega, a da ga ne primijetite.
U glavi mi je fotografija na koju sam nabasala negdje u bespućima interneta i zainteresirala me, ne samo zbog flapper djevojke velikih očiju. Sjedila je pred pločom onoga što sam prepoznala kao prvu telefonsku centralu – okrugle utičnice koji čekaju svoje žice-utikače. Djevojka je američka glumica Peggy Shannon, a slika je iz filma The Secret Call (1931) u kojem ona glumi telefonisticu.
Ne zaboravimo, prvi su se telefonski pozivi događali isključivo posredstvom treće osobe.
Osjećam se točno tako. Ne kao Peggy Shannon, već ta ploča u koju svaki dan prodru desetci žica. I ja uopće ne odlučujem što će se na mene prištekati Sad sam otkopčana, tabula s početka priče, sjećam se i znam koje su mi funkcije, ali oklijevam da ih opet upogonim jer čim pokreneš taj vergl, eto ti Peggy, sjeda na radno mjesto, i pika nemilice. I ti onda samo reagiraš, i menadžiraš, i posrednica si koja kanalizira, a ne netko tko stvara originalne sadržaje. Telefonska si centrala.
Maestralni McLuhan podcrtao je davno: medij nikad nije neutralan. Nije bitno što nam se servira, već koji nam medij to servira, i kako mi na njega reagiramo. Poželjna reakcija je sudjelovanje, jer ono aktivira mozak i potiče kreativnost. Kružila je anegdota da je McLuhan čitao samo desnu stranicu svake knjige, jer tako je morao aktivno i kreativno sudjelovati u nadgradnji – povezivati – zamišljati što je bilo napisano na prethodnoj stranice i kako se to nadovezuje na sve one desne stranice što slijede.
McLuhan je medije podijelio na vruće i hladne. Vrući nas ne pozivaju na interakciju jer ćemo se opeći, a hladni nam otvaraju dijaloški prostor.
Utješno je u cijeloj priči što se i mediji mijenjaju. Prolaze razne evolucijske faze, budu vreli pa se s vremenom skuliraju. I osim što mediji utječu na nas, i mi možemo utjecati na njih. Samo trebamo osvijestiti što sve mogu, i što sve mi s njima smijemo, trebamo, možemo. Ako su nam prevrući, možemo ih, primjerice, zaliti vodom.
A sad me ispričajte, poštar je u međuvremenu donio paket. Idem vidjeti je li stigla knjiga koju sam kupila, ili novi mobitel.
