Mary i Max (Mary and Max, 2009), dugometražni crtani film realiziran u tehnici stop animacije, u mom je slučaju bio jedan od onih koje sami ne tražimo, ali takvi kao da s razlogom nađu nas, virnemo u njih sasvim slučajno i bez velikih očekivanja, a otad ih volimo, bezrezervno i zauvijek. Takve bar jednom godišnje pogledamo iznova, a u međuvremenu svojim otkrićem gnjavimo prijatelje, uz upozorenje da je crtić apsolutno divan, ali nećemo se lagati, tužan i težak. Pa kad ovi rezignirano otpuhnu da im nije do takvih tema, inzistiramo da će između dviju težina i tuga, prve s kojom se priča otvara i druge s kojom se okončava, naći čitav svijet, a onda i pametnu, toplu, iznad svega duhovitu poruku.

Okej, priznat ćemo, priča je ta ipak za odrasle i njihove odraslije klince, jer unatoč humornosti i humanizmu, inkluzivnosti i beskrajnoj dobrohotnosti za mlađe je suviše pomaknuta, ironična, mračna, eksplicitna. I prepunjena sjajnim, ali djeci vjerojatno neshvatljivim štosevima, kao i njima neizgovorivim, apstraktnim riječima, pa im radije sačuvajmo ovu poslasticu za kasnije. Jedno je sigurno: storija o Mary i Maxu od onih je koje svakako valja imati na oku, o razlozima detaljnije u nastavku.

Gledatelj ovdje svjedoči koliziji usamljeničkih putanja dvoje osebenjaka, oštećenih, samoizoliranih, marginaliziranih, preciznije, međukontinentalnoj prepisci jedne osmogodišnje Mary i jednog četrdesetogodišnjeg Maxa. Kombinacija djeluje sumnjivo, čak pomalo zazorno, ali mjesta skepsi nema, taj odnos ne može biti bezopasniji ni ljekovitiji. Crtić u koji vas ovdje nastojim zaljubiti, obilježava baš u našoj godini okrugli rođendan, premijerno je prikazan na Sundanceu, napisao ga je i režirao australski oskarovac Adam Elliot (nagrađen Akademijinim kipićem šest godina ranije za animirani kratkiš Harvie Krumpet), a glasove malim i velikim glinenim ljudima posudili su Toni Colette, Philip Seymour Hoffman i Eric Bana. 

Dobivaju li Amerikanci djecu iz limenki Cole?

U filmskoj kronici nesvakidašnjeg dopisivanja zbližavaju se, dakle, dvije individue jedva spojivih generacija i svojim lijepim i stabilnim prijateljstvom premošćuju oceane i desetljeća, sve do Maryne odraslosti, a Maxove starosti. U devedesetak animiranih minuta pratimo dvadesetogodišnje epistolarno drugovanje usamljene curice iz predgrađa Melbournea i sredovječnog njujorčana s poremećajem autističnog spektra.

Mary Daisy Dinkle nesretno je i odbačeno dijete, u školi joj se rugaju zbog flekice na čelu koju ima od rođenja, kod kuće je zanemaruju distancirani otac, radnik u tvornici čaja, štovatelj Baileysa i preparator stradalih ptica te majka, domaćica-alkoholičarka-kleptomanka, obožavateljica sherryja, ‘čaja za odrasle’, i cricketa. Malena se, promatrajući život uglavnom kroz zatvoreni prozor svoje sobe, tješi šećerom, zaslađenim kondenziranim mlijekom, crtićima i djetinjim sanjarijama. Maštari o vjenčanju s brkatim dostojanstvenikom koji bi se zvao Earl Grey i posjedovao dvorac u Škotskoj, a zajedno bi imali devetoro djece, dvije patke i psa s ljudskim imenom. 

Najviše ipak snatri o drugu za igru, no uz nju je samo kućni ljubimac, vjerni pijetao Ethel. Kad se jednog dana zatekne u pošti, Mary iz dosade razjapi telefonski imenik New Yorka i, znatiželjna kakvi su ljudi ti Amerikanci čudnih prezimena, poželi to provjeriti na živom primjerku. Nasumičnim odabirom u Maryno suburbno djetinjstvo aterirat će Max Jerry Horowitz koji, primivši pošiljku iz Australije, doživljava strašan napad panike.

Možda trigger njegove anksiozne krize treba tražiti u Marynu pitanju dobivaju li Amerikanci djecu iz limenki Cole, no kako bilo, Max njezino pismo neće ostaviti bez odgovora, moguće i zato što je u omotnicu priložila čokoladicu. On će nju zauzvrat pitati je li, poput njega, nekoć bila komunistkinja i je li ju, kao njega, ikad napala neka velika ptica. I tako će nestrpljiva Mary Daisy Dinkle u svom poštanskom sandučiću dočekati svojevrstan autobiografski esej, opsežan, inteligentan i do kosti iskren. Jer i Max za promjenu priželjkuje prijetelja koji neće biti samo plod njegova zbrkanog uma. Upravo u takvim okolnostima, te 1976., otpočinje jedno cjeloživotno prijateljstvo temeljeno na uzajamnim povjeravanjima i savjetodavnim razmjenama.

Maryna nefunkcionalna mama u tom je trenutku još dovoljno prisebna da je uznemiri činjenica što joj se dijete vezalo za peterostruko starijeg pretilog i tjeskobnog ovisnika o slatkišima, simetriji i strukturi/ vlasnika snopa dijagnoza neuroloških i prehrambenih poremećaja s drugog kraja svijeta; također serijskog udomitelja zlatnih ribica i puževa s imenima slavnih znanstvenika, vlasnika mačka s halitozom i papagaja, gospodina Biskvita.

Roditeljski pokušaji osujećivanja riskantnih dopisničkih aktivnosti propadaju, Mary i Max čvrsto su združeni zajedničkim interesima, primjerice crtićem koji oboje opsesivno prate, ali još i više svojim traumama i manjkovima, tugama i strahovima. Treba reći i ovo: neće ta gusta, dugogodišnja korespondencija proći bez lomova, ali tako valjda i mora biti u svakom intenzivnom i dubinskom odnosu. Dok je protok godina kod Maxa teško prepričljiv, Mary će rasti, studirati psihologiju, a onda raditi na doktoratu o Aspergerovom sindromu, udati se pa ostati sama, u međuvremenu dobiti bebu i naposljetku se otputiti u Ameriku kako bi napokon upoznala osobu s kojom je ostvarila najkompleksniji i najljudskiji odnos u životu. 

Žanrovsko određenje Elliotova filma kao drame/komedije, a kojem dodatnu emocionalnu vrijednost pridaje napomena ‘based on a true story’, očituje se u uspjeloj crnoj komici i oštroumnim, čak zaumnim dosjetkama, zaigrano filozofskoj razradi egzistencijalnih tema i izostanku konvencionalno očekivanog happy enda. Ovaj crtić, sav u omiljenoj Marynoj smeđoj boji (ili prije nijansama sive koju ja, valjda zbog mekoće slike, percipiram kao čokoladnu), ima i obilježja socijalnog realizma jer njezin otac radi u tvornici gdje mu je zaduženje repetitivno dodavanje končića na vrećice čaja, od čega je u slobodno vrijeme posve iznuren pa se zatvara u drvarnicu s alkoholom i ondje se zabavlja svojim bizarnim hobijem umjesto da se druži s kćeri.

Usamljenost

No da njega takvog nekom nesrećom nema, djevojčica bi ovisila o majci, što bi tek značilo potpunu propast; i ovako žive na rubu siromaštva pa ona svoje igračke izrađuje sama i to od otpadaka. Istodobno, i Maryin prijatelj Max čovjek je s društvenog ruba, okružen pojedincima sa sličnim problemima. Razmatrani film na simpatično drzak način, naizgled ležerno, ali itekako angažirano, razlaže problematiku neimaštine, usamljenosti, zanemarivanja djece, vršnjačkog nasilja, jednoroditeljskih obitelji, bezdomnosti, religije, nesigurnosti identiteta, depresije i suicidalnosti, psihičkih, mentalnih i socijalnih poteškoća itd., a vremenski protok, uvjerila sam se još jednom, nimalo ga ne okljaštruje, ne umanjuje njegovu originalnost.

Tu stajem. Ionako sam se previše zanijela prepričavanjem, a neprolaznu zavodljivost ove priče treba ustvari tražiti u međuprostorima, negdje između slika, likova, zbivanja. Osim toga, sve što čovjek pokuša napisati o ovom živopisnom ostvarenju čini se nedovoljno, izgleda da je njegova briljantnost teško iskaziva, zato mi naprosto morate vjerovati, odvojite sat i pol i priuštite si to izvanserijsko gledateljsko iskustvo.

Ako netko još ima laptop s ladicom, rado ću mu posuditi crtić u tonovima zemlje, dima i crnog čaja ili pak ‘kakice i blatnih lokvica’ (posljednje u nizu koloritnih poredbi kradem od sugestivnog pripovjedača iz filma), s čije kutije intrigira usporedba s Haroldom i Maude. A tko su oni, taj čudnovat i poodavno kultni filmski par koji međutim prerijetko viđamo i spominjemo – na Magazinu, uskoro.