Sjećanja su krhka i slabašna, ne sjećam se prvoga stripa. Među prvim stripovima kojih se donekle sjećam bili su Kapetan Miki, Mark, Blek i, naravno, Zagor. Četvorki bi se pridružili Kit Teller i Tex, a tek me kasnije počeo zanimati osobenjak Jerry Drake koji je poznatiji kao Mister No. Nemam pojma kada sam počeo pratiti pustolovine Amerikanca koji živi u Brazilu i poznaje džunglu kao vlastiti džep, ne boji se divljih mačaka i zmija, umije izaći načistac s Indiosima i uvijek izvuče živu glavu.

Jedna od najboljih naslovnica bila mi je (i ostala) ona koja se nalazi na 10. knjizi Velika pljačka (Libellus, 2007.). Nije samo naslovnica bila sjajna, već i priča! Naslovnice stripova su, kada si klinac, veoma važne. One te privlače i(li) odbijaju kao čitatelja. Ne znam kada sam shvatio da je brojne naslovnice za serijal Mister No crtao Gallieno Ferri (1929-2016.), jedan od Zagorovih očeva. Nacrtao je Ferri i prvu epizodu Mister No, dok je drugu epizodu u serijalu, Amazonija (Libellus, 2007.), nacrtao Franco Donatelli (1924-1995.), još jedan crtač koji je dugo radio na serijalu Zagor. I drugi Zagorov otac, Guido Nolitta (1932-2011.), zaslužan je za nastanak serijala Mister No. On je, naime, osmislio lik i napisao velik broj priča o simpatičnom osobenjaku koji je spoj realista i idealista[1].

Kada si klinac od sedam ili osam godina, nisu ti sasvim jasne situacije kroz koje prolazi Mister No, životni lik koji je odrastao u New Yorku, sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, razočarao se u moderan način života i civilizaciju pa pokušao pronaći duševni mir na drugom kraju svijeta, u brazilskom gradiću Manaus, daleko od prošlosti. U ratu se pokazao kao vješt pilot, sposoban pilot i dobar prijatelj, a potreba za istjerivanjem pravde često puta mu se i onda obila o glavu. Unatoč svemu i svima, inatljivost i buntovnost zadržao je i nakon rata, dok je živio u Manausu kao turistički vodič, prevozeći znatiželjnike Piperom, malim avionom koji redovno iskazuje neposlušnost pa ga Mister No mora udariti nogom, nakon čega letjelica odmah dođe k sebi.

Naravno, ni u Brazilu Mister No ne miruje, svako malo upada u nove nevolje. Recimo, bezbrižno šeta ulicom, pjevuši skladbu When The Saints Go Marching In, vidi nesretnika kako ga mlate ili žele opljačkati pa mu odluči pomoći, umiješa se i priča počne. Nije jednom prevozio obične turiste koji imaju, pokaže se kasnije, nečasne ciljeve i skrivene namjere. Prave se da su turisti, a zapravo traže zlato ili kakve druge dragocjenosti, na čelu su zločinačke organizacije ili bježe pred rukom zakona, što se otkrije tek kasnije.

S kojekakvim profiterima se Mister No morao sukobljavati – i nacistima koji su utočište našli u džungli, i pustolovima koji ga pokušaju (i uspiju zeznuti) te uvale u probleme. Razni su mu tipovi obećavali zaradu pa bi se planovi izjalovili u zadnjem trenu, nikada Mister No ne zgrne bogatstvo (niti mu je do njega stalo!). Probleme mu ne zadaju toliko Indiosi koji mnogima ulijevaju strah u kosti, koliko bijelci koji imaju velike oči i budu nezasitni kada su financije u pitanju. Pridošlice često misle da su Indiosi divljaci, ne mare za njih i njihove običaje, niti im je stalo do prirodnih staništa i biološke raznolikosti, već im je na pameti profit i pritom ne biraju sredstva kako bi ostvarili ciljeve.

Često puta bijelci budu ti koji okolini nameću svoje mišljenje, krče šume da bi gradili ceste i nova naselja, uvjereni da donose blagostanje svijetu. Kao što mu nadimak poručuje, Mister No dobro zna kada mora kazati NE! Ima svoje moralne principe kojih se drži, nema cijenu i ne može ga se potkupiti. Ima jasno izražene stavove i uporan je u svojim namjerama. Nije imao sretno djetinjstvo i život ga nije previše mazio, što se može vidjeti u priči Bilo jednom u New Yorku (Ludens, 2006.) koju je napisao Maurizio Colombo, a nacrtao Giovanni Bruzzo (obavezno štivo za čitatelje).

Premda je odrastao u velikom gradu, Mister No je u Manausu na glasu kao vrstan turistički vodič, svjestan je ljepota i opasnosti koje džungla krije, odlično se snalazi u tom podneblju i godi mu lagodnost koju Manaus pruža. Društvo mu pravi Otto Kruger, Nijemac koji je isto našao mir u Manausu. On je također sudjelovao u Drugom svjetskom ratu te raskrstio s prošlošću. Obojica su pošteni i smeta ih nepravda pa se svako malo zajedno uvale u rizične situacije koji ih se ne tiču, nastoje stati na kraj nepoštenima koji se služe nemoralnim potezima.

Obojica vole i malo više popiti pa se često žestoko potuku, ali se i odmah pomire. Obojica vole boraviti u ženskom društvu i proveseliti se, plesati uz dobru glazbu. Obojica su samci, nikako da se trajno skrase u bračnoj luci, ali to ne znači da bježe od žena. Doduše, Mister No je jednom bio blizu braka, čak se i zaručio. U priči Let za Rio (Libellus, 2010.) bio je sretno zaljubljen i na korak do vjenčanja. Dinamična je to priča prepuna obrata, svakako jedna od onih koje se ne mogu zaboraviti, poprilično emocionalna. Mister No često je okružen samostalnim, sposobnim i lijepim ženama koje znaju što žele od života, no nijedna njegova ljubavna veza nije okrunjena brakom.

Kako je vrijeme išlo, tako mi je Mister No bio sve intrigantniji lik. Uvidio sam da nije savršen čovjek i da sličnih ljudi ima u mom susjedstvu. Ponašao se kao neki odrasli ljudi u mojoj okolici, ispalo je da Mister No nije samo puki plod mašte. Pio je, psovao, zavodio lijepe žene i katkad nepromišljeno išao iz avanture u avanturu, ne okrećući glavu od tuđih nevolja. Polako bih saznao neke detalje iz njegove prošlosti, a posebno je mjesto zauzimala 68. knjiga Leteći tigrovi (Libellus, 2015.). U toj priči saznajemo kako je Mister No zaradio zvučni nadimak. Ne znam koliko sam puta te brojeve pročitao kao dječak. Bile su mi sjajne priče u kojima se Mister No ponovno vraća u New York, godio mi je afrički ciklus (priče u kojima se radnja odvija u Africi), a bile su mi interesantne i priče u kojima se govori o ratnim danima. Nažalost, kao dječak nisam obraćao pažnju na pjesme koje se spominju u pričama, tek sam znatno kasnije bio u stanju primijetiti brojne reference na filmove i glazbu (hrpu dobrog jazza), shvatiti duh vremena koji su Nolitta i ostali scenaristi zorno predočavali.

Potrajalo bi kada bih krenuo nabrajati priče koje su mi veliki favoriti i objašnjavati razloge zašto volim čitati Pilotove avanture. Oduvijek mi je bila dobra priča Operacija „Posejdon“ (Libellus, 2007.) u kojoj se pojavljuje Krugerov stari poznanik, bivši suborac koji s grupom istomišljenika želi promijeniti čitav svijet, nametnuti drugima svoju zločinačku ideologiju. Strašna mi je i izražajna bila priča Dobrodošli u Meksiko! (Libellus, 2008.), a dramatična mi je bila i priča Hodnik za pakao (Libellus, 2009.) u kojoj Mister No završi u zloglasnom zatvoru. Priču Tuđinac (Libellus, 2011.) obožavao sam zbog sjajne i efektne naslovnice, ali i odlične priče u kojoj se Mister No sprijatelji s ruskim astronautom. U toj priči veoma mi se svidio i crtež koji potpisuje Fabio Civitelli (1955.)[2], a tekst je za nju napisao Tiziano Sclavi (1953.), tata Dylana Doga[3].

Serijal Mister No premijeru je doživio u lipnju 1975. godine. Redovni serijal, koji se sastoji od 379 brojeva, završen je u prosincu 2006. godine[4]. Na serijalu Mister No sudjelovali su brojni crtači kao što su Franco Bignotti (1930-1991.), Roberto Diso (1932.) i Bruno Maraffa (1935-2015.). Mister No s razlogom je još uvijek popularan na ovim prostorima – bio je i ostao trajni simbol inata i nepotkupljivosti, branitelj ideala i univerzalnih moralnih vrednota, primjerak pravednika stare škole koji nema svoju cijenu.

Već duže vrijeme serijal Mister No nije dostupan na kioscima. Situacije glede stripova na kioscima danas i nekada totalno su različite. Stripovi se manje kupuju na kioscima, što znači da se i manje čitaju. Većinom ih kupuju ljudi koji imaju preko trideset godina, djeca i mladi nemaju baš naviku kupovanja stripova na kioscima. Teško da ćete vidjeti kako djeca žicaju mamu i(li) tatu za strip i prave scene jer nisu dobili ono što žele, a nema više ni toga da djeca ushićeno promatraju naslovnice u izlogu i nestrpljivo čekaju novi broj. Ali zato ima djece i mladih koji stripove posuđuju u knjižnicama – upućeni korisnici znaju da su stripovi, pa i serijal Mister No, dostupni na policama.

Da mi je netko prije dvadeset godina rekao kako će se stripovi moći čitati posuđivati u javnoj (ili školskoj) knjižnici, pomislio bih da je lud, a sada je ta ludost postala stvarnost. Strip više nema etiketu zabavnoga i jeftinoga štiva. Mister No uvijek je bio visokokvalitetan strip serijal, nije bio na (zlu) glasu kao otrcana i slaba literatura. Njega su pretežno čitali stariji čitatelji, oni koji su već znali kako svijet funkcionira i shvaćali kakve probleme Mister No proživljava. Serijal Mister No bio je na dobrom glasu zbog odličnih priča i brojnih likova koji nisu bili klišeizirani, a tu ponajprije mislim na glavnog junaka koji ipak, unatoč usponima i padovima, umije uživati u životu i ne odustaje od svojih životnih ideala. Guido Nolitta zaista je napravio odličan posao, stvorio junaka kakvoga bismo mogli naći u stvarnom životu. Svatko se barem jednom susreo s hrabrom osobom koja ne ustukne pred nevoljama, osobenjakom koji uporno vrti svoj film i ne odustaje od svojih principa.

Šarmantni Jerry Drake, poznatiji kao Mister No, ne može se svrstati u postojeće kalupe niti se može opisati u nekoliko rečenica. Ako do sada niste, onda svakako što prije počnite čitati Pilotove avanture. Naravno, najbolje bi bilo krenuti od samoga početka…


[1] Prvih devet priča iz redovnog serijala – Mister No; Amazonija; Posljednji Cangaceiro; Čovjek iz Gvajane; Riječni pirati; „Tango“ Martinez; Rio Negro; Prljava afera i Operacija „Posejdon“ potpisuje upravo Nolitta! Kasnije na serijalu Mister No počinju raditi drugi scenaristi (Alfredo Castelli, Ennio Missaglia, Claudio Nizzi, Tiziano Sclavi, Luigi Mignacco, Alberto Ongaro, Marco Del Freo…).

[2] Civitelli je nacrtao više Texovih priča (Igre moći; Staza uspomena; Klopka u rudniku…).

[3] Za serijal Mister No napisao je Sclavi više priča (Ananga; Fantom u operi; Džungla; Noć čudovišta; Riječno zlato…), a napisao je i odlične priče za serijal Zagor (Vuk samotnjak; Plamena lubanja; Thunderman; Prokleto blago…).  

[4] U prosincu 2018. godine započet je novi serijal Revolution (šest priča u mjesečnom ritmu) o kojemu će biti više riječi uskoro u novom tekstu, a u srpnju 2019. godine započet je serijal Nove pustolovine u sklopu kojega bi sveukupno trebalo izaći 15 epizoda (i taj bi serijal trebao dobiti svoj tekst) o omiljenom Pilotu.