Pojedine priče upakirane u dobre stripove ne trebaju nekakve dobne granice. One su za svakoga.
Napisati priču o odrastanju živa je muka, posebice ako pisac svjesno i savjesno nastoji sastaviti istinitu priču lišenu izmišljaja. Obnavljanje sjećanja bude tegoban postupak jer godine rade svoje. Kako vrijeme ide, tako sve manje znaš jesu li tvoja sjećanja istinita ili umišljaji. Tako je barem u mom slučaju – mnoge sam zgode iz djetinjstva pogrešno zapamtio.
Koliko se čovjek uopće sjeća i što potiče povratak sjećanja? Meni se sjećanja katkad naglo vrate kada slušam/čitam tuđa sjećanja, obnove se trenuci na dane djetinjstva i mladosti. Nisu me jednom tijekom čitanja tuđih djela preplavile ružne ili ugodne uspomene. Prosječne zgode najmanje pamtim, više su mi se u memoriju urezali šokantni i eufoŕični trenuci.
Čemu ovaj podugačak uvod o sjećanjima i prisjećanju? Nedavno je objavljen strip koji govori o djetinjstvu, ugodi i težini odrastanja, privikavanju na školski sistem i o međuljudskim odnosima, a priča je ispričana iz perspektive djeteta. Naslov Moja mama je u Americi, upoznala je Buffalo Billa (Fibra, 2020.) poslužio je kao okidač, podsjetio me na neke školske dane, ali i bolničke dane koje sam morao provoditi bez roditelja jer sam morao boraviti u bolnici. Nisam se tada pitao kako se tek moja majka morala osjećati kada me morala ostaviti u bolničkoj sobi, već me više mučilo zašto je do rastanka uopće moralo doći i kada ću se vratiti kući, bio sam sebi na prvome mjestu.
Vrlo je vjerojatno da sam zamišljao kako boravak u bolnici neće nikada završiti, nego da će trajati zauvijek. Kada imaš sedam godina, dan ima izgled vječnosti. A kada imaš trideset i sedam godina, tada dan bude bezobrazno kratak, posebice ako si okupiran obavezama.
No, vratimo se stripu koja govori o dječaku Jeanu. Ima pet godina, krenuo je u školu, nije da uživa u tom ambijentu i sve mu je novo. Štosne su te školske scene, netko bi se mogao prisjetiti svoje prve učiteljice ili najboljeg neprijatelja. Jean naročito strahuje kada se mora predstaviti razredu i kazati čime mu se bave roditelji. “Pretjeruje”, pomišljate valjda. Pa baš i ne jer Jean ima povelik problem – ne zna gdje mu je mama i što bi rekao o njoj.
Otac mu je direktor tvrtke i nije često kod kuće preko dana. Opterećen poslom i ozbiljan, ima potrebu ispravljati svoju djecu tijekom razgovora. Djeluje strože nego što zapravo jest. Ima Jean i mlađeg brata, a prepirke sitnih razmjera između njih nisu rijetkost. O Jeanu i njegovom bratu brine guvernanta koja dobro kuha i koja je općenito jako dobra prema njima (za razliku od njezine prethodnice). Dadilja im služi kao zamjenska majka, ali Jeana muči gdje je njegova prava majka i zašto je nema. Boji se postaviti to pitanje drugima, a žarko želi saznati odgovor. Teška pitanja vrzmaju mu se glavom.
Nije Jean jedini koji ne odrasta u standardnoj obitelji, uvidjet će i on s vremenom kako postoje raznolike obiteljske priče i bit će mu lakše živjeti sa spoznajom da život piše svakojake scenarije. Djevojčica Michèle, koja je nešto starija i živi u susjedstvu, čita Jeanu razglednice koje mu šalje majka s raznih lokacija pa opisuje svoje dogodovštine. Jean još ne zna čitati pa mu ona zato dobro dođe. Kada može, Michèle se ipak radije druži s vršnjacima ili starijima od sebe, a takvi smo gotovo svi bili. Osobno bih od starijih nešto naučio, dok sam mlađe od sebe morao čuvati, što bi mi bila samo dodatna dužnost i teret.
Između poglavlja slijedi “međučin”, odnosno jedna tabla. Neke su “međučinke” bez teksta, ali iz crteža se sve može pročitati – rječit crtež, predočava ono što se ne može izreći – fore i štosovi koji ne bi tako dobro zvučali da se ispričaju. Karikaturalan crtež, kojega potpisuje Émile Bravo (1964.), razigran je i Jeanovu priču učinio laganijom. Scenarij potpisuje Jean Regnaud (1968.) koji je uspio stvoriti toplu i nadasve emotivnu priču iz života, predočio dječje poimanje svijeta. Uživio se Regnaud, spustio se na dječju razinu. Ovo “spustio” zvuči kao da su djeca i mladi niža vrsta, a nisu ništa manje vrijedni ili jednostavniji, samo ih odrasli često ne razumiju u potpunosti.
Ovaj bih strip svrstao u kategoriju “štivo za svaki uzrast”, predočeno je kako se dijete nosi s procesom odrastanja bez jednog roditelja, do kakvih obilježenosti može zbog toga doći. Naročito je korisno štivo i za djecu i odrasle, strip primjeren za svaku životnu dob!
Umijeće je napisati priču koja će se djetetu svidjeti, bez podilaženja i pametovanja. Benoît Springer (1973.) isto je uspio predočiti dječji svijet u djelu Lucin pogreb (Fibra, 2008.) u kojemu se govori o brižnoj djevojčici Luce i njezinom vrijednom djedu. I tamo je jedna teška tema odrađena korektno i hrabro.
