Detektiv Nick Raider rješava jedan osoban slučaj.
Slab sam na stripove u kojima se otkrivaju detalji iz prošlosti junaka, tim pričama često se i rado vraćam kao čitatelj. Godi mi kada priča krene unatrag pa saznam kako je izgledalo junakovo djetinjstvo ili što ga je primoralo da se počne baviti provođenjem pravde, koji je okidač bio zaslužan za donošenje ključnih odluka.
Slab sam i na jubilarne brojeve (100., 200. i tako redom) koji su, kada je u pitanju izdavačka kuća Sergio Bonelli Editore, redovno u boji. Jubilarne brojeve ne crta bilo tko, već tu laskavu funkciju dobije renomirani crtač, a i kolorist se potrudi pa rezultat u pravilu bude impresivan. Još ako je i priča kvalitetno sročena, pa gdje ćeš bolje?
Nedavno sam imao priliku pročitati jubilarnu priču Duhovi prošlosti[1] (Libellus, 2020.) iz biblioteke Nick Raider, kriminalističkog serijala kojega nastojim redovno pratiti. Nick Raider korijene vuče iz Italije i njegovi su se preci nekoć prezivali Raidero, ali njegovom su ocu jednom pogrešno napisali pa ga preimenovali (preprezimenovali?) u Raider. Detektivu Nicku Raideru nije palo na pamet da oko toga pravi halabuku i mijenja prezime nanovo u Raidero jer, ima on preča posla.
U priči Duhovi prošlosti Nick dolazi u Italiju, točnije, u mjestašce gdje mu je nekoć živio djed. Ali nije u pitanju tipičan odmor i turističko razgledavanje lokacija gdje su živjeli njegovi preci. Nickov prastric, Giovanni Raidero, umro je. Nije umro prirodnom smrću, već je vjerojatno ubijen tijekom pljačke. Putem se pita Nick što su mu mogli ukrasti jer nije bio bogat i živio je povučeno od skromne mirovine. Dolazi Nick u malo mjesto i svi ga odmah zamjećuju jer je stranac. Stanovništvo, koje je pretežno srdačno nastrojeno, dobro zna tko je Nick i zašto je došao jer je ovaj obaviješten o smrti rođaka. Uskoro uslijedi osobna istraga stričeve smrti, Nick nema mira i mora sebi samome razjasniti što se zaista dogodilo i pod kojim je okolnostima njegov prastric izgubio život, koristi svoje detektivsko umijeće da bi došao do odgovora i saznao prave motive zbog kojih je Giovanni ubijen. Neće biti lako, ali Nick je uporan i iskusan istražitelj…
Istraga će ubrzo krenuti u sasvim drugom smjeru – glavni osumnjičenik, pokazat će se, vjerojatno nije krivac. Naravno, postupno će Nick otkrivati brojne detalje koji se ne slažu sa službenom verzijom priče, što će nekoga s pravom uzrujati – naći će se oni koji bi Nickovu istragu rado prekinuli. Kako to inače biva u malom mjestu, tako se i ovdje mnoge stvari skrivaju pa stari kosturi (koji su se godinama i desetljećima brižno skrivali) napokon izlaze na vidjelo, otvorit će se neke rane koje nikada nisu posve zacijelile, ali se o njima šutjelo kao da ne postoje.
Radnja priče nije smještena u daleku Ameriku i ubrzani New York gdje zločinci nikada ne spavaju, već u Italiju, točnije, u malo pitoreskno selo gdje svatko svakoga zna i gdje je zločin poput ubojstva veoma rijetka pojava. Crtaču zasigurno nije bio problem zorno predočiti lokaciju, odnosno talijanske krajolike – ipak je Bruno Ramella iskusan talijanski autor. Duhovi prošlosti 100. je epizoda u serijalu, a napisao ju je Claudio Nizzi, tvorac i idejni začetnik serijala. Bilo je zanimljivo pročitati priču koja se ne odvija u Americi, već na sasvim drugoj lokaciji, daleko od njujorške vreve, a da usto priča djelomično govori o junakovim precima.
Moram primijetiti kako priča Duhovi prošlosti u boji odlično izgleda pa se pitam kako bi tek bilo dobro da je čitav serijal koloriran, bi li efekt bio pozitivan ili negativan? Opet, ne odgovara baš svakom crtežu boja, djela nekih strip crtača izgledaju znatno bolje u crno-bijeloj varijanti.
[1] Priča se nalazi u 34. knjizi – osim priče Duhovi prošlosti, u njoj su još dvije priče – u priči Las Vegas Nick pomaže prijatelju Arta Ryana, kolege detektiva. U priči Tama u kineskoj četvrti radnja se odvija u New Yorku i tu se Nick mora suočiti s moćnim kineskim podzemljem.
