Moderna povijest tijekom našeg školovanja uvijek (p)ostaje nedostižnim ciljem. Vremena nikad dosta – najvažnije stoljeće ostaje nedorečeno, s okvirom koji se raspada nakon nekoliko pitanja. Primjerice, moje srednjoškolsko obrazovanje stalo je poslije Drugog Svjetskog rata. I sada studiram povijest (oj sustave, koliko te ja volim).

Profesori koji uspijevaju doći do kraja stoljeća primorani su igrati se kolaža te rezati događaje, osobe, godine, a kada shvati da ga nitko ne razumije, i definicije. S obzirom na to kako govorimo o vremenu koje je na nas imalo reperkusije neopisivih razmjera, možemo odokativno reći kako se izvode opasne akrobacije. Povijest postane polarna. Imamo užasne stvari (progoni), imamo odlične stvari (društveni pokreti). Nema između. Nema onoga što se provlači kroz povijest. Ili su to činjenice (opća kultura!) ili su to sočni detalji (visina, debljina, ljubimac, fetiš…). U zrakopraznom prostoru ostaje život, čovjek, oni. Ljudi. Svakodnevni životi. Utjecaji. Povod, uzrok, posljedica koji nisu našli svoja mjesta u kolažu. Mikrohistorija. Društvena povijest.

Bez toga 20 stoljeće izgubi na oštrini. Nije strašno. Nimalo nije iako bi nas trebalo strašiti iz dana u dan. Ali nas ne straši jer ne možemo se povezati s epopejama koje nam pričaju udžbenici.

Međutim, ono s čime se možemo povezati je pokušaj simulacije uvjeta koji su vladali na nekim prostorima. Primjer – željezna zavjesa. Ako mi kažemo tko je to rekao, što je to i povučemo crtu na karti, nitko neće mariti. Međutim, ako mi predočimo i uvučemo učenika u priču o tome što je željezna zavjesa na nekim područjima značila te simbolički činila – imamo šanse nekoga naučiti zašto se povijest uči (jer sustav nam baš i ne pokušava objasniti zašto).

Papers, Please jedan je od neočekivano zastrašujućih načina kako nekoga upoznati s užasima izvan bojnog polja datuma i osoba.

Čovjek ili službenik? Pitanje je sad

Papers, Please je indie naslov koji vas smješta u izmišljenu totalitarnu državu Arstotzka koja je zadnjih šest godina ratovala sa susjednom Kolechiom (još jednom totalitarnom državom). Vi ste sretnik koji je na državnoj lutriji dobio posao carinika na novouspostavljenoj granici na kojoj svi željno čekaju prelazak u “najsjajniju, najbolju. najdivniju državu na svijetu“. Igra se temelji na distopijskim romanima te političkoj situaciji u Istočnoj Europi u drugoj polovici 20. stoljeća što je predočeno odabirom imena i naziva država. Naoko se čini se kako se parodira podjela Njemačke nakon Drugoga svjetskoga rata ili pak poljska situacija tijekom cijelokupnog 20. stoljeća.

U skladu s distopijskom temom unutar koje je kreativni studio orwellovski izmjenio Tolstoja (“Svaka je totalitarna država različita na svoj način“), odabran je i siromašan 8-bitni stil koji krasi blijedi repertoar boja koji doprinosi distopijskom ugođaju koji zaokružuje diktatorska glazba – svaki vaš pokret, pečat, pitanje prati netko tko će reagirati ovisno o vašem odabiru.

Cjelokupni gameplay je kafkaesque (zvuči bolje nego kafkijanski. Kafanski. Brr.). Pred vas dolaze stranci koji vam daju dokumente koje vi pregledavate te pečatirate. Jednostavno – samo što nije. Dokumenti su često falsificirani što vi otkrivate uspoređivanjem različitih dokumenata koje vlasti traži od istih da imaju. Putovnice, osobne, radne dozvole, vize, iskaznice od knjižnice – ubrzo će se na vašem stolu naći svi dokumenti iz strančeva novčanika. Ta birokratizacija sama po sebi ne bi imala toliki utisak na vas kada ne bi bilo spojena s dva momenta – pričama stranaca te vašim životom.

Naime, vi morate uzdržavati obitelj. Što više putovnica ovjerite ili odbacite, to više zaradite. U prijevodu – ubrzo ćete tražiti najefikasnije načine kako pregledavati strance, udarci pečata ubrzo će zamijeniti otkucaje srca i – ugasit ćete igru. To je trenutak kada igra postane prestvarnom jer vi nemilosrdno pečatirate, automatski ne mareći više za ničime osim za pukim preživljavanjem koje iz dana u dan postaje skuplje. Birokratska država iz dana u dan pred vas stavlja sve više regulacija, pravila, uvjeta od kojih više ni sami ne znate koga trebate pustiti. Pogotovo zanimljivom se čini mogućnost spuštanja roleta kako ne biste vidjeli osobu koja vam predaje putovnicu. Tako sitan detalj, a tako moćan.

Priče stranaca ovdje se upleću time što cijeloj distopijskoj priči daju ljudski okvir. One vas tjeraju da razmislite o osobama pred vama, o tome kako vi jednom pečatom uništavate živote. I onda se dogodi da pustite jednu. Dvije. Tri osobe. U tom trenutku počinjete žonglirati s državom koja vas opominje i strancima koji ne prežu od podmićivanja novcem ili nekim eksplicitnijim sadržajem. Na vama je da odlučite hoćete li pustiti osobu, zatvoriti ju ili ju jednostavno poslati nazad. Mogućnosti je pregršt te odabir svake od njih kroje vašu sudbinu. Točnije, njih dvadesetak koje variraju od izuzetno tragičnih do tragičnih ili tu i tamo sretnih.

Kada završite otprilike četverosatnu kampanju (kojoj ćete se zasigurno vraćati), imate opciju i beskonačnog pečatiranja na granici. Međutim, taj model gubi na svježini jer izostaju narativne niti koje vežu kampanju, a i vaša empatija nije beskonačna.

Dodir s prošlošću

Papers, Please ukazuje na jedan od mnogobrojnih represivnih aparata kojim je raspolagala (te još uvijek raspolaže) totalitarna država. Sama ukazuje na niz etičkih dilema koji današnji svijet otvara ukidanjem privatnosti te traženjem što je više moguće načina identifikacije jedne osobe. I na sve to još u tančinu pogađa i prikazuje jedan dio hladnoratovske povijesti koji je obilježio prostore istočne Europe.

Uzimanjem distopijskog okvira iz književnost koji je tijekom 20. stoljeća eksplodirao te kombiniranjem istoga s povijesnim okolnostima koje su dale poticaja toj eksploziji, Papers, Please je na savršeni način utanačio poruku mlađim naraštajima kojima su događaji i ličnosti 20. stoljeća tako daleko, a tako još dalje.