Pick of the Litter na papiru je imao odličan koncept praćenja treninga pasa vodiča koji se u praksi razvodni pretjeranim uplitanjem ljudi i društva.
Dijelim stan s dva zlatna retrivera što automatski znači da s vremena na vrijeme moje oko (i pažnja i vrijeme i život) pobjegne na jedan od psećih dokumentaraca. Svi vlasnici pasa to znaju – nikad dosta pasa, makar bili u obliku magneta za frižider. Stoga je bilo za očekivati kako ću u jednom trenutku morati pogledati dokumentarac za kojim se digla graja prije nekoliko tjedana – Pick of the Litter. Kada kažem to, ne mislim da je autor bio protjeran ili da je policija morala čuvati kina, već mislim na činjenicu kako su internet preplavili naslovi poput primjerice “Slatkiči na telki: Doggosi još jednom osvojili gledatelje” ili komentari poput primjerice “Zašto ja nisam slijep pa da me kroz život vodi jedan ovakav!!!!“
Naravno, nisu me privukli naslovi žutoga tiska niti komentari žutih mreža već činjenica kako se pred kraj tih tekstova slagao niz nagrada i odabira na raznim festivalima. U prijevodu – film ima neku kvalitetu.
Pick of the Litter dokumentarac je koji prati pet pasa kroz rigorozan trening za psa vodiča. Redom su to Patriot, Potomac, Phil, Poppet i Primrose koje upoznajemo kao upravo rođene štence koje sada čeka dug put. Kroz narednih 80 minuta mi tako pratimo faze dresiranja pasa za ulogu vodiča koja nije svima suđena. Tako će nas, pomalno komorni, intertekst podsjećati kako od 800 odabranih pasa na samome početku trening završi njih 300 u prosjeku. Ne brinite, neću vam reći koji od ovih pasa osvaja pseći Supertalent.
Dokumentarac je odličan dok se drži pasa (tko bi rekao to za pseći dokumentarac). Upoznavanje različitih faza dresura kroz koje pas mora prolaziti, kao i niz testova potrebnih za postajanjem vodičom je odlično sažeto i zanimljivo svakome. Ako mislimo da je puno dresure potrebno za komandu “Sjedni!”, onda smo se samo mogli zamisliti koliko je bilo potrebno dresure za naučiti psa da ne posluša svojeg vlasnika u slučaju opasnost.
I dok mi tako uživamo u divnom kadriranju psećih treninga – uletimo mi. Ljudi. Dosta nezgodno. Redatelj prečesto poseže za emocijama kako bi zakovao (otjerao?) gledatelja kojem se tako na samome početku redaju ljudi kojima su psi vodiči spasili živote. Kada pomislimo da je to to od ljudi, upoznajemo ljude koji dresiraju pse prvih desetak mjeseci. I njihove male drame i njihove suze kada im se uzimaju psi za nastavak treninga. Što stvarno nije bilo moguće pouzdati se samo u pse već je bilo potrebno dodati (prosuti) patetiku po cijelom dokumentarcu? Naravno da je redatelj morao dati Patriota vojnom invalidu (patriotu).
Pick of the Litter neočekivano prikazuje jednu zabrinjavajuću crtu u današnjem društvu koja se oslikava kroz činjenicu da je danas sve natjecanje. Vlasnici koji dobivaju pse kroz prvih nekoliko mjeseci govore redom o rezultatima njihovih prijašnjih pasa, kako vjeruju u ovoga da neće biti career-changed te time baciti ljagu na ime vlasnika. Gotovo i da nema emocija kod istih osim kada im oduzmu psa ili kada im pas ne uspije ili kada im pas uspije.
Ujedno, redatelj neuspješno pokušava voditi na uzici dvije paralelne radnje gdje usporedno s psima pratimo dvoje invalida koji iščekuju psa vodiča. Pokušava nam se predočiti život slijepe osobe istim montažnim skokovima kao i trening pasa, što u prijevodu znači kako nam ti kratki dijelovi izgledaju kao PP između psećih treninga.
Gotovo se čini kako su kritičari i festivali nagrađivali potencijal finalnog proizvoda, a ne sam finalni proizvod koji su imali prilike vidjeti. Nepotrebno miješanje društvenih tema u pseći dokumentarac učinilo je od istoga ispodprosječan film koji je za sve oni koji vole pse, a imaju dovoljno želje i volje za istrpjeti dijelove u kojima se kamera natapa patetikom.
