Ima izdavača koji su sveprisutni, skoro pa izlete iz paštete! Čuje se za njih u radijskom eteru gotovo na dnevnoj bazi, dobivaju udarne termine u televizijskim emisijama koje se navodno bave kulturom, a imaju i svoj stalni prostor u vodećim tiskovinama koje bilježe veću čitanost.

Uvijek se ista izdavačka imena i isti naslovi bjesomučno vrte. Kako to? Pitanje prisutnosti često je pitanje marketinga i novaca koji netko može utući u promociju svojih proizvoda.

Izdavačka kuća Sipar ne ubraja se u sveprisutne izdavače, ali Siparova izdavačka djelatnost poznata je onima koji vole pročitati kvalitetnu knjigu.

Siparov katalog sastoji se od nekoliko biblioteka, od kojih su neke namijenjene odrasloj populaciji, a neke čitateljima dječje dobi. Osobno s najviše zanimanja pratim biblioteku Čudovišta koja se sastoji od brojnih kvalitetnih slikovnica koje su namijenjene djeci (ali i odraslima!). 

Debelo se varaju oni koji misle da su slikovnice jednostavno štivo namijenjeno djeci jer, pregršt kreativnosti i korisnih pouka za svaku životnu dob krije se upravo u slikovnicama, ilustriranim pričama koje su djeci najčešće prvo štivo pomoću kojega ulaze u svijet književnosti.

Tko želi naučiti nešto novo (ili staro) o sebi i drugima, životnim mijenama i hijenama, radostima i žalostima, trebao bi s vremena na vrijeme pročitati pokoju slikovnicu.

Brojne su slikovnica koje čitateljima pružaju utješne retke u teškim trenucima, a ima i onih koje primoravaju na donošenje važnih odluka. Onaj tko se nije okušao u pisanju za djecu i mlade, ne zna kakvo je umijeće pisanja za te dobne skupine zaista talent jer, tekstopisac mora dobro razumjeti kako djeca i mladi funkcioniraju te se spustiti na njihovu razinu. 

Poput stripova, položaj knjiga za djecu (ili dječjih knjiga) bilježi pomake nabolje, o tim se knjigama više piše u pozitivnom smislu. Raste broj izdavača koji objavljuju knjige za djecu i mlade, a raste i broj financijskih potpora pomoću koji izdavači ostvaruju zadane ciljeve. 

Gavran Mata

Dubravko Marijanović većini je vjerojatno najpoznatiji kao urednik Sipara, ali valja napomenuti kako se Marijanović okušao i dokazao i kao autor – ljubitelji bećaraca trebali bi posuditi zbirku Bećaruša u kalendar piše (Sipar, 2017.), a za nešto mlađe (pa i starije) čitatelje napisao je priču Gavran Mata (Sipar, 2013.) koju je bogato oslikala Ana Jakić Divković. Priča je smještena u suvremen kontekst i nama poznatu lokaciju, točnije, u Slavoniju. Još točnije, u Baranju… 

U toj priči govori se o gavrančiću Mati koji je ime dobio po gazdi Matiji. Matija ga je spasio od pogibelji. Naime, gavrančić Mata tijekom lova ostao je bez oba roditelja jer su lovci vježbali gađanje. Umalo ga je zgrabio vučjak Vujo, no Matija ga je zaustavio i spasio od Vujinih naopakih nakana.

Kako vrijeme ide, tako se gavrančić privikava na novi ambijent – prihvati Matijinu brigu, a uspostavi i prijateljske odnose s Vujom. Ide, dakle, vrijeme svojim tijekom, a gavrančić postupno postaje gavran. Raste i fino napreduje u razvoju, u čemu mu pomaže gostoljubiva okolina koja ga hrani raznim povrćem, ribama i mesnim prerađevinama (ljute kobasice, kulen).

Dobar apetit ima Mato, po čemu me automatski podsjeća na osječkog gavrana koji je jednom prilikom ljubavnom paru ugrabio čitav kulen sa prozora studentskog doma i halapljivo ga pojeo na obližnjem travnjaku. Vlasnici kulena bili su, blago rečeno, ludi zbog gavranove krađe. Nekoliko je dana jedan gavran glasno vrištao pored studentskog doma kao da ga muče probavne smetnje, mora da mu je naškodio poveći kulen domaće radinosti. 

Vratimo se gavranu Mati iz istoimene priče koji nije imao veselo djetinjstvo jer, ipak je rano ostao bez roditelja. On je također bio sklon nestašlucima, ni mladosti mu nije bila prošarana idilom. Dječak Pero jednom mu je prilikom praćkom izbio pero, ranivši ga u rep. Isti je dječak pomoću mobitela zabilježio Matine vratolomije:

„Zbrka je nastala kada su seljani ustanovili kako im je upravo on usmrtio dvije kokoši, tri patke, gusku i sedam pitomih golubova. Nitko ne bi posumnjao u njega, ali Pero Praćkaš ga je snimio mobitelom baš kad je u pandže uhvatio krčmareva goluba pismonošu. Možda Mata nije bio odgovoran baš za sve te žrtve, ali njemu su pripisane.“ 

I gazda Matija i gavran Mato (kojemu društvo pravi vjerni vučjak Vujo) morat će snositi posljedice za svoja nedjela, odužiti se oštećenima kako gnjev ne bi poprimio biblijske razmjere.

Nevoljama unatoč, gavran Mato neće biti ni prognan ni omražen u zajednici, nije da će ljudi neprestance spočitavati na učinjenim nezgodama i vraćati im se unedogled. Kao ljudima, i gavranu Mati omakne se pogreška.

Marijanović ovom pričom, u kojoj se može iščitati veseli slavonski mentalitet, govori kako je skladan suživot ljudi i životinja moguć, baš kao i suživot između životinja koje se međusobno navodno ne trpe. Pouke koje nudi priča Gavran Mata nisu nametljive i lako se primijene u svakodnevici. 

Nažalost, poput mnogih Siparovih ostvarenja, i o slikovnici Gavranu Mati malo se pisalo u kulturnim sferama, nije da je nastalo obilje prikaza i recenzija o tom djelu. Nažalost, o onome o čemu se manje piše, po nepisanome se pravilu i manje raspravlja.

Brojna su vrijedna djela zanemarena i nepravedno pozicionirana na kulturne margine jer udarna mjesta u rubrikama namijenjenim kulturi zauzimaju isti, obimom veliki izdavači, što veoma šteti manjim izdavačima koji su iznimno radišni i kvalitetni u svojoj radinosti, ali su manje prisutni u raspravama što se usko tiču kulture. 

Potrajalo bi kada bih krenuo nabrajati nepravilnosti koje idu na ruku velikim izdavačima, radije ću to isto vrijeme i trud potrošiti na čitanje i pisanje o nekim drugim slikovnicama o kojima se malo govori, a još manje piše. 

Korjenčica

Osvrte o dječjoj književnosti redovitije pišem tek od 2015. godine, stoga se katkad moram vratiti dosta godina unatrag jer su mi mnoga djela promakla ili su objavljena u vremenima kada dječju književnost nisam toliko pratio.

Poželim pisati o djelima koja su objavljena prije deset i više godina, a za koja smatram da im nije podareno dovoljno prostora, već su reakcije neopravdano izostale. Opet, ako se o nekim djelima i pisalo prije, zašto se ne bi pisalo ponovno i tako približilo novim generacijama čitatelja, tim više ako sadržaj određenih slikovnica ni po čemu nije izgubio na težini i svježini?

Potrebno je revitalizirati određena djela, osvrnuti se na njih i preporučiti ih novim čitateljima koji tek upoznaju kojekakve životne priče u papirnatoj formi. Jedna od priča koju sam s debelim zakašnjenjem nedavno prvi put pročitao je Korjenčica (Sipar, 2008.) koju je napisala knjižničarka Tatjana Rozalija Ovčar, a ilustrirala Ana Kadoić. U toj priči pratimo nepomućeno prijateljstvo između dječaka Vedrana i vjeverice Crvenrepke. Vedran živi na rubu šume, a vjeverica u duplji velikog rasta koje raste pored Vedranove kuće. 

Čitavu idilu i prirodnu ravnotežu pokvari Gramzivac, lokalni bogataš koji živi u selu nadomak šume i prepozna financijski potencijal što se krije u velikom hrastu. Želi srušiti drvo i zaraditi na njemu, zna koja je njegova materijalna vrijednost. U priči se pojavljuje i Šumar koji živi u istom selu. On brine o ravnomjernom rušenju, nije da ruši drveće iz obijesti ili zbog zarade:

„Njegov je posao bio brinuti se o drveću i kad bi se koje stablo razboljelo, on bi ga njegovao. Ponekad se dogodilo da je, zbog bolesti ili opasnosti, neko stablo trebalo i posjeći. Tada bi ga Šumar označio, a vlasnik toga dijela šume morao ga je srušiti. To se rijetko događalo, ali Gramzivcu je itekako odgovaralo.“

Šumar nije na strani Gramzivca, ali lukavi Gramzivac ima opaki plan kako ostvariti svoje naopake namjere. Ne mari Gramzivac za Vedrana, ni za njegovu prijateljicu Crvenrepku i ostatak životinjskoga svijeta kojemu će se sve poremetiti ako hrast bude oboren. Njemu je na pameti profit, nije povezan s prirodom i ne pita se koje će dalekosežne posljedice ostati ako uspije srušiti hrast. 

Hoće li Gramzivac uspjeti ostvariti svoje sebične nakane ili će mu se netko poremetiti planove? Lijepa je i skladna priča o prijateljstvu i pohlepi Korjenčica, već je naslov pomalo zagonetan, nagovara na čitanje. Mene je Korjenčica podsjetila na ogromnu trešnju koja je tijekom djetinjstva stvarala duboki hlad preko čitave obiteljske kuće. Drvo kojemu nitko nije znao točan broj godina nalazilo se sa zapadne strane, zbog njega se ljetna vrućina lakše podnosila i kuća ne bi bila na usijanome suncu. Nekoć su se hrabriji mladići verali po trešnji i tako se dokazivali u društvu; bili su to smioniji pojedinci željni pažnje, lišeni straha od visine i mogućih nezgoda. 

Trešnja impozantnih dimenzija rušena je čitav dan, do kasno u noć. Pamtim strah koji me tada obuzeo i kako smo čitav proces rušenja pratili kroz prozor te kako sam mislio da će trešnja pasti upravo na moju kuću, ali to se, srećom, nije dogodilo. Nakon višesatnoga rušenja, deblo nisu odmah odvezli, već je jedno vrijeme ležalo uz cestu i služila djeci za igru. Na oborenoj trešnji netko je sigurno dobro zaradio, tko zna koliko je komada namještaja od nje izrađeno. 

Na mjestu gdje je bila trešnja još uvijek zjapi poveća rupa koja me isprva podsjećala na bunkere iz ratnih filmova. Od onda manje životinja boravi na tom području, smanjio se jutarnji pjev ptica. I jedna se vjeverica vrzmala oko trešnje i okolnih borova, no ona je nestala zajedno s trešnjom, kao da su bile u kompletu. 

Gospodin Otto i stari naslonjači 

Korjenčica je, eto, pobudila neka davna sjećanja na djetinjstvo i drvo u kojemu su boravile raspjevane ptice. Prisjetio sam se starih vremena, razdoblja djetinjstva kada sam rado upijao priče o tome kako se odrastalo prije. 

Stari su mi ljudi bili zanimljivi. O mnogima sam imao sasvim krive predodžbe, ispočetka sam ih se bezrazložno bojao jer ih nisam poznavao. Najbolje su priče imali oni koji su bili škrti na riječima, a kada bi krenuli iznositi svoje životne avanture, ne bi znali zastati zbog zanosa.

Kudikamo zanimljivije i sočnije priče kazivali su oni koji su izbjegavali otvoreno pričati o sebi, naročito oni koji su po nečemu bili drugačiji, posjedovali rijetku osobinu, a samim time i ponešto drugačiju osobnost kojom su se isticali od prosječnosti. 

U priči Gospodin Otto i stari naslonjači (2010.), koju je napisala knjižničarka Dubravka Pađen-Farkaš, a ilustrirao Dražen Jerabek, priču priča djevojčica kojoj ne saznajemo ime. Ime je, zapravo, najmanje važno jer, njezina je priča univerzalna, mnogi bi se mogli prepoznati u toj priči. 

Bezimenoj djevojčici interesantna je kuća gospodina Otta koju je mogla promatrati kroz prozor svoje kuće. Živio je Otto u žutoj kući s plavim vratima, a vrt mu je bio prepun naslonjača i mačaka iz susjedstva. Njezina znatiželja bila je jaka pa se djevojčica upoznala s gospodinom Ottom, saznala što radi u slobodno vrijeme i zašto je okružen naslonjačima.

Gospodin Otto, kojega je krasila razbarušena kosa i dječački pogled, postat će djevojčičin novi prijatelj, a to joj je baš potrebno jer joj roditelji ne posvećuju dovoljno vremena:

„S vremenom sam otkrila da zna pričati zanimljive priče i tako sam uživala sjediti s njim, zavaljena u dubokim naslonjačima, i slušati ga kako priča. Osim toga, učio me popravljati naslonjače ili, kako bi on to znao reći, osluškivati ih. Za njega su naslonjači bili poput njihovih vlasnika – posebni.“

Svaka osobi u sebi krije priča, važno joj je dati priliku da govori i saslušati ju. Ljudi najčešće nemaju visoko mišljenje o sebi, misle da im je život dosadan i da se od njega ne može ispričati priča. A (ispod)prosječne duše, koje imaju preveliko mišljenje o sebi, pričaju naveliko i naširoko. Njihove priče budu i dosadne i napuhane priče, žele da čitav svijet čuje za njih. Pa koliko puta možemo čuti ambiciozne i umišljene koji tvrde „da bi mogao napisati knjigu o svom životu“.

Srećom, nekima to ne pođe za rukom. I srećom, uvijek postoje pisci koji umiju napisati kvalitetnu priču o zanimljivim ljudima, prepoznati materijal za dobru priču. Priča Gospodin Otto i stari naslonjači možda će nekoga nagovoriti na traženje novih prijatelja, ništa čudno ako neko dijete tijekom čitanja shvati da se i u njegovoj blizini nalazi zanimljiva osoba koja ima poseban hobi i koju vrijedi pažljivo saslušati. 

Nije bezimena djevojčica iz priče Melite Rundek jedina koja se ponekad osjeća zanemareno od strane vlastitih roditelja. U priči se diskretno govori o roditeljskom nemaru, ali iz perspektive djeteta, što može samo povećati efektnost i stupanj uživljenosti u radnju. Riječ je, naime, o čistokrvnoj obiteljskoj priči koju bi trebali pročitati svi članovi obitelji – i djeca i roditelji, kako bi svi zajedno lakše presložili prioritete i osnažili međusobne odnose. 

Priča o Vilmi Špigl 

O posebnoj osobi i teretu različitosti što su oku vidljive govori se u priči Priča o Vilmi Špigl (2009.) koju je također ilustrirao Dražen Jerabek. No razlika je u tome što je priču napisala Melita Rundek (koja je također knjižničarka i radi, nećete vjerovati, u knjižnici!).

U ovoj priči pripovjedačica nije djevojčica, već oftalmolog:

„Vidio sam malene oči i vrlo velike. Vidio sam oči koje su okrugle, bademaste, koje su na licu smještene malo ukoso, koje su jako razmaknute i koje se nalaze vrlo blizu. Vidio sam oči koje dobro vide, koje vide loše u daljinu i koje griješe u zapažanju stvari i osoba koje se nalaze blizu. Vidio sam oči čija je slika bila mutna ili sasvim čudna i neobična… No, dakle, naučio sam puno o ljudskim očima.“

Oftalmolog jednoga dana upozna sedmogodišnju djevojčicu Vilmu koja ne voli svoje oči, štoviše, ljuta je na njih! Da može, ona bi ih promijenila. Vilma nije najsretnije dijete na svijetu jer joj druga djeca svašta dobacuju, izgovaraju neprilične komentare.

Kako mora slušati razne pogrde koje su joj upućene, Vilma ima iskrivljenu sliku o sebi. Gospodin oftalmolog, koji je stručnjak za vid, u stanju je vidjeti i što nekoga muči. Pokušat će pomoći Vilmi, djevojčici koja ima zanimljivo prezime Špigl i koja se vanjštinom razlikuje od okoline. 

Nažalost, brojna će se djeca barem djelomično pronaći u Priči o Vilmi Špigl jer, rijetka su djeca koja su posve zadovoljna svojim izgledom i pomirena sa svojim nedostacima. Jednako su tako rijetka djeca koja se nikada nisu susrela s vršnjačkim nasiljem, suočila se s grubijanima i sebičnjacima koji ne biraju sredstva kada nekoga žele povrijediti.

Ova bi priča djeci trebala osnažili osjećaj samopouzdanja, dati im dodatnu snagu u svakodnevici, učiniti da se lakše pomire sa svojim izgledom. Knjige za djecu višestruko su korisne – one služe za izgradnju identiteta i pomažu u usvajanju kodeksa ponašanja. Svrha im je stabilizirati, a ne uznemiravati male čitatelje. 

Raznolikost sadržaja i ilustracija 

Promotri li se detaljnije Siparova biblioteka Čudovišta (u kojoj se može naći pokoje čudovište), može se primijetiti raznolika paleta sadržaja po pitanju tekstova u kojima se govori o važnosti prijateljstva (Čarolija zagrljaja; Bjelobrkova limunada…), hrabrosti (Ide Alenka po čarobno jaje; Damjan i štap života…) i drugim unutarnjim osobinama te važnim izazovima što čine živote djece, mladih i odraslih.

Bogatstvo umjetničkog izričaja vidi se i u velikom broju izvrsnih ilustrator(ic)a kao što su Tomislav Tomić, Dubravka Kolanović, Korina Hunjak, Tomislav Zlatić, Ana Kadoić i još mnogi drugi.
Njihovi radovi prate pametne priče uz koje se može lijepo i normalno odrastati.

O vrhunskim ilustratorima, koji tekstualnoj priči daju vizualni oblik i dodatnu čaroliju, premalo se govori (i piše), a oni imaju važnu ulogu u stvaranju slikovnica. U kakvom su odnosu riječi i crtež detaljno je analizirao Jagor Bučan u svojoj knjizi Riječ je o slici (Sandorf, 2019.); njegovo će djelo biti od velike koristi onima koji žele steći dodatna znanja o svezi likovnosti i književnosti. 

Mnoštvo pisaca i ilustratora čini Siparov bogat katalog – ljubitelji maštovitih čudovišta ne bi smjeli propustiti knjige Stanislava Marijanovića kao što su Enciklopedija čovjeka pisana rukom čudovišta (2010.), Enciklopedija čudovišta (2008.) i Kućna čudovišta. Našlo se mjesta za bajke (Bezimena bajka, Priča o dva brata), fantastične priče u kojima divovi raspravljaju o važnosti plakanja (Bogar i Gaguč imaju važan razgovor), klasične i nešto modernije basne (Bila jednom jedna troglava ribica), i obiteljske priče, i priče koje govore o turbulentnom ritmu odrastanja te pripremaju čitatelje na prepreke koje će možda jednoga dana morati osobno svladati. 

Osim renomiranih književnika i ilustratora, Sipar u svoj katalog uvrštava i mlade autor(ic)e koje obećavaju kao što je, primjerice, Ivana Jozić (1993.). Nedavno je objavljena njezina knjiga Čudesni zvjerinjak – kuharica (2019.) koju kompletno potpisuje, i priču i ilustracije. 

Sipar svakako zaslužuje veći spomen u kulturnim sferama, ne zaslužuje da bude potisnut na margine, već bi trebao biti smješten u centar. Ako se mene pita, o Siparovim izdanjima piše se nedovoljno. Ovaj je tekst simboličan pokušaj da se ta pogreška barem djelomično ispravi.

Prednost novih internetskih portala je u tome što raste broj nezavisnih prostora na kojima se može pisati (i čitati) o nerazvikanim izdavačima i djelima, a ujedno se povećava i broj ljudi kojima nije do pisanja o djelima što čine top ljestvice. 

Portal Brickzine idealan je prostor za izražavanje mišljenja. Samostalno odlučujem o čemu ću pisati, a urednik me ne gnjavi zahtjevima i nemogućim prohtjevima, pišem kada hoću i nitko drugi ne određuje koje će dužine biti zacrtani tekst. Jednaku dozu stvaralačke slobode sigurno osjećaju i ostali suradnici Brickzinea. Da nije tako, broj suradnika sigurno se ne bi povećavao.