Vjerovali ili ne, svaku knjigu o kojoj sam do sada pisao retke pročitao sam od početka do kraja. Ako bi mi se knjiga svidjela, onda bih poželio napisati i tekst o njoj, proširiti dobru riječ o njoj, učiniti ju vidljivijom, da ju što više ljudi pročita i uživa u njoj.

Nisam se jednom pitao koliko sam dobar ili loš u preporučivanju djela – imaju li moji tekstovi smisla i koliko su čitani, kakve su reakcije i poželi li pokoji roditelj, učitelj ili učenik posuditi knjigu o kojoj pišem. Hoće li čitatelj pročitati knjigu nakon mojega teksta, na njemu je – ja na to ne mogu (i ne želim) utjecati. Nastojim pisati jednostavnim stilom i ne upotrebljavati stručne riječi kako bi me svi mogli razumjeti – i oni stariji i oni nešto mlađi. Slijedi poveći tekst u kojima ću navesti još pokoju noviju knjigu.

Kako živjeti s kućnim čudovištima

Pisao sam (više puta) o tome kako mi je knjiga Kućna čudovišta (Sipar, 1997.)[1] Stanislava Marijanovića zadavala probleme. Knjiga je imala zvučan naslov i našla se na nekom popisu izbornih knjiga pa su mi učenici svako malo dolazili i željeli posuditi tu knjigu. Problem je bio u tome što tada nisam imao nijedan primjerak – sve moguće financije trošio bih najviše na lektirna djela jer se ona najviše čitaju i posuđuju u školskoj knjižnici.

Knjiga Kućna čudovišta, koja je u potpunosti autorsko djelo Stanislava Marijanovića, doživjela je dva nastavka – pokazalo se da je knjiga zaista popriličan hit među djecom. Ilustriranu zbirku priču Kućna čudovišta ne čine strašne, već humoristične i poučne priče o manje dobrim osobinama koje nas sve muče – jedne manje, druge više, a treće previše.

Osobine kao što su vikanje i škrtost te loše navike kao što je pretjerano gledanje televizije (oni koji previše gledaju u TV ekran spopao je Zgubidan Buljooki ili Čudovište televizije!) mogu se naći u svakoj kući i muče sve ukućane – zato se ta bića zovu kućna čudovišta, udomaćila su se u mjestima gdje provodimo najviše vremena – u našim kuhinjama, dnevnim i spavaćim sobama. I u našim postupcima.

Nedavno su sva tri djela objavljena u jednoj knjizi Kako živjeti s kućnim čudovištima (Sipar, 2020.). Knjiga ima i podnaslov – ilustrirani priručnik za djecu i odrasle. Dakle, nije riječ o knjizi koja je namijenjena samo djeci, već i drugim dobnim skupinama. Čudovišta kao što su Dvojko Neodluk (Čudovište dvojbe koje nas priječi u donošenju odluka) i Lipojko Kockoguz (Čudovište mode koje nas primorava na praćenje modnih trendova) svuda su oko nas i teško im je odoljeti, zadaju nam povelike probleme u ponašanju. Neka čudovišta koja Marijanović prikazuje predstavljaju loše navike, strahove i osobine bez kojih bismo lakše živjeli.

Čudovišta možda jesu čudna, ali nisu čudovišna i svojim izgledom ne bi trebale stvoriti traume. Usto imaju ugodno zgodna i originalna imena. Nestrp Zbrz iliti Čudovište nestrpljenja je ono biće koje nas stalno goni i tjera nekamo pa ni u čemu ne možemo posve uživati; Stozub Sveglad ili Čudovište proždrljivosti i neumjerenog apetita nametljivo stvorenje koje nas nagovara na jelo i danju i noću: „Vrti nas oko lonaca, štednjaka i hladnjaka, prije, usred i poslije obroka. Ponekad nas noću diže tražiti kolačiće i štruklice, čokoladu i baranjske kobasice…“ (17.)

Čarobni zeleni kišobran

U priči Čarobni zeleni kišobran (Sipar, 2019.) nema čudovišta. Nema ni loših osobina koje imaju zvučna i originalna imena, a ljudima zadaju probleme. Priča se vrti oko neobičnoga kišobrana koji je štošta, ali ne i običan. Kao prvo, fluorescentno je zelen. Kao drugo, velikih je dimenzija, može se troje klinaca sakriti pod njim i spasiti od kiše. Kao treće, čaroban je. U stanju je oraspoložiti neraspoložene osobe koje se rijetko smiju, a često mrgode.

Čarobni zeleni kišobran napravio je stari majstor Marko – od tri pokidana kišobrana uzeo je ispravne dijelove i napravio novi kišobran upečatljive boje koji bi trebao usrećivati ljude. Poklonio je Marko kišobran prijatelju Jozi za rođendan, a Jozu poklon nije oduševio. Baš tada počela je padati kiša pa su se Marko i Jozo smjestili pod kišobran. Jozo je odmah promijenio raspoloženje i postao veseo, a Marko je oprostio Jozi što je maloprije ružno reagirao pa su se počastili kolačima u slastičarnici. Kišobran je slučajno ostao tamo i onda je krenula avantura. Kišobran se nigdje ne bi dugo zadržao, a išao iz ruke u ruku. Mnoge je čarobni zeleni kišobran nevoljnike spasio od kiše, a tugu i nemir zamijenio srećom…

Markov čarobni zeleni kišobran kao da je izašao iz radionice profesora Baltazara. Čini dobro – mijenja ljudima raspoloženje na bolje. Od koristi je i pomoći, širi dobre vibracije, rasadnik je veselja. Putuje svijetom poput ljudi i miče zlovoljnost.

Priču je napisala Antoaneta Klobučar, a ilustrirala Korina Hunjak koja barata s brojnim likovnim tehnikama – svaka je njezina slikovnica svijet za sebe. Krenete li uspoređivati djela koja je do sada ilustrirala Korina, primijetit ćete da je riječ o autorici koja ne slijedi jedan prokušani recept, već stalno istražuje i eksperimentira dok stvara nova djela.

Tri putnika u zemlju Nut

Nešto manje ugodne čarolije nalazi se u priči Tri putnika u zemlju Nut (Mala zvona, 2020.) koju je napisala književnica Dorta Jagić, široj javnosti najpoznatija kao višestruko nagrađivana i prevođena pjesnikinja. Svoju prvu slikovnicu Dorta Jagić napravila je u suradnji s ilustratoricom Agatom Lučić.

Priča je pisana u obliku stihova, a govori o trojici braće koji žive u gradu Lut koji je nekada bio bogat i sretan, a sada je pod vlašću Zmaja. Umorni od Zmajeve vlasti i terora, braća odlučiše krenuti na put, točnije, u zemlju Nut koja je na glasu kao idilična zemlja. Rekoše, učiniše! Ali problem je u tome što nije lako doći do zemlje Nut. A kada su došli do željene destinacije, onda su malo po malo uvidjeli da ni u zemlji Nut ne vlada samo idila. Nagledat će se ljepota koje na prvi pogled oduzimaju dah, ali će uvidjeti da se iza sjajnih kreacije kriju kojekakve zamke i grozote.

Potrajat će put trojice braće i doći će do brojnih spoznaja. Shvatit će kako bijeg od Zmaja nije rješenje, već mukotrpno odugovlačenje problema. I shvatit će da se moraju vratiti i suočiti se sa Zmajem, koliko god teško bilo. Mlađim će čitateljima biti jasna simbolika koju pruža priča Tri putnika u zemlju Nut jer i djeca, mladosti unatoč, također bježe od problema. Bježe od jakih strahova što im obuzimaju biće. Ili se skrivaju od nasilnih vršnjaka kojima uživaju u maltretiranju. Ili ih muči snažan osjećaj sramežljivosti od kojega im se zaplete jezik.

Poput odraslih koji najčešće namjerno odaju lažan dojam sigurnosti i savršenosti, a zapravo vješto kriju svoje mane i unutarnje slabosti, tako i djeca imaju svojeg privatnog Zmaja s kojim se moraju obračunati. Mogu bježati od izvora muke, ali jednom će se umoriti od bježanja i morati suočiti s problemom što ih mori, što nam poručuje i autorica ovim djelom. Bijeg nikako nije rješenje problema, već produbljivanje problema.

Muha u ateljeu Ivana Kožarića

Nakon što su zajedničkim snagama u kraćim crtama predstavili život i djelo slikarice Slave Raškaj (1877-1906.) podužom slikovnicom Šest šetnji Slave Raškaj (Mala zvona, 2019.), književnica Sanja Lovrenčić i ilustrator Dominik Vuković ponovili su recept, skladno surađivali i napravili novo djelo. Djelom Muha u ateljeu Ivana Kožarića (Mala zvona, MSU, 2020.) tandem Lovrenčić/Vuković predstavio je dio stvaralaštva umjetnika Ivana Kožarića (1921.) koji je studirao kiparstvo kod profesora Frane Kršinića (1897-1982.), Antuna Augustinčića (1900-1979.) i Vanje Radauša (1906-1975.), slavnih hrvatskih kipara.

Brojne Kožarićeve skulpture krase zagrebačke lokacije, postale su sastavni i prepoznatljivi dijelovi Zagreba za koje znaju i stanovnici i turisti. Svatko zna za Prizemljeno sunce u Bogovićevoj ulici i skulpturu književnika Antuna Gustava Matoša što se nalazi na Gornjem gradu, odakle Matoš promatra Zagreb.

Već iz naslova knjige možemo pretpostaviti što se dogodilo – muha je zalutala u posebnu prostoriju, u umjetnikov atelje. Znatiželjno biće zanimaju predmeti koji se nalaze u ateljeu pa započinje pričati s njima i tako saznaje kako su nastali, gdje je umjetnik crpio inspiraciju i kako je stvarao. Osim razgovora između muhe i umjetnina, u priču su ujedno uvršteni Kožarićevi citati pomoću kojih se stječe dodatno viđenje autora.

Na kraju ove podeblje edukativne knjige, u kojoj je Vukotić oslikao mnogobrojna Kožarićeva djela, uvršten je biografski tekst o Ivanu Kožariću, fotografije nekih radova ispod kojih se nalazi ime djela te je ujedno navedena tehnika/materijal kojim je djelo stvoreno. Želite li podrobnije upoznati djela Ivana Kožarića i steći uvid u njegovo bogato stvaralaštvo, tada nemojte propustiti ovo inteligentno i pomno osmišljeno djelo.

Jabukan

Edukativnih tonova ne manjka ni u priči Jabukan (Mala zvona, 2020.) koju je napisala Lana Momirski, a zahtjevnom tehnikom akvarela skladno ilustrirala Ivana Koren Madžarac. U toj priči pratimo četvero prijatelja koji provode ljetne praznike na selu. Jedna je djevojčica u neravnopravnom položaju – naime, Hana nema iste mogućnosti kada je školovanje u pitanju, njezini su roditelji siromašni i ne mogu joj omogućiti nastavak školovanja u gradu. Po tome se Hana razlikuje od ostatka Laure, Mateja i Vilija koji će školovanje nastaviti u velikom gradu što pruža veće mogućnosti.

Društvo mladih odluči ne poštovati zadana pravila sela i krenu istraživati zabranjene predjele – prijeđu potok. Potajice ih prati biće tirkizne boje kose koje žive povučeno u skladu s prirodom, daleko od ljudi koji prirodu nagrđuju i ne cijene. Hana se izdvaja od društva, ne veseli ju skorašnji rastanak pa više boravi u šumi.

Hana će se zbližiti s Jabukanom, jednim od krošnjaša (on i njegova skupina žive u krošnjama drveća, odatle naziv krošnjaši). Postat će Hana i Jabukan pravi prijatelji, a kasnije će i ostatak društva prihvatiti krošnjaše. Neće između mladih i krošnjaša doći do sukoba, već do novih prijateljstava i spoznaja.

Osim što primjereno govori o prijateljstvu i neravnopravnosti, u priči Jabukan prisutne su i ekološke poruke. Čitateljima se ukazuje na važnost održavanja skladnosti u prirodi i koliko je očuvanje prirode važno, što nam pružaju šume i zašto ih moramo cijeniti te čuvati. Ilustratorica je, upotrijebivši smirujuće boje, predočila šumsku idilu u kojoj vlada mirno blagostanje i opuštajuće zelenilo, odmor za umorno tijelo.

Drhturavi vitez

Prepoznatljiv način ilustriranja posjeduje litavski umjetnik Kęstitus Kąsparavičius čija su brojna djela prevedena i dostupna na hrvatskom jeziku. Najprije je ilustrirao tuđa djela, a zatim se okušao u stvaranju svojih priča. Više detalja o tome kako i zašto Kąsparavičius stvara možete pročitati u sljedećem tekstu: https://www.ibis-grafika.hr/shop/2020/06/razgovor-s-piscem-kestutis-kasparavicius-podvodna-prica/

Kako ima talent spisateljski, ali i smisao za ilustriranje, Kąsparavičius ne mora surađivati s drugim umjetnicima ako mu nije do suradnje. Samostalno odlučuje kako će izgledati njegovi likovi, ne mora ni s kim praviti kompromise. Tople su i srdačne Kąsparavičius priče, a takve su i ilustracije – maštovite i lako prepoznatljive, pune detalja i osobnosti. Onaj tko jednom primijeti Kąsparavičiusov crtež, brzo ga upamti.

Često su puta likovi u njegovim pričama životinje čije se unutarnje osobine mogu pripisati i ljudima pa su tako u priči Drhturavi vitez (Ibis grafika, 2020.) glavni likovi patke. Zapravo, glavni je lik patak Antun koji živi u Patkogradu. Antun nije naočit ni vješt u klizanju, nipošto nije oličenje hrabrosti i nije samodopadan kao neki drugi pripadnici njegove vrste.

Antun ima problema sa samopouzdanjem i nije omiljen u društvu, teško da će takav osvojiti srce patkice Kržuljice koja mu se sviđa. Međutim, štošta će se dogoditi u nastavku priče, dobit će i Antun svojih pet minuta slave pa pokazati da i on vrijedi, odnosno da je sposoban izvesti velika i plemenita djela.

Ding dong priče

Za slovensku književnicu Janu Bauer sigurno ste čuli jer, više je njezinih djela prevedeno i dostupno na policama knjižnica i knjižara. Nedavno sam pisao o slikovnici Kako prestrašiti čudovište (Ibis grafika, 2020.) u kojoj se govori o suočavanju sa strahom, a danas bih napisao pokoji redak o dvostrukoj knjizi, zbirci priča Ding dong priče (Ibis grafika, 2019.).

Vjerojatno se pitate kakva je to dvostruka knjiga. Naime, ova knjiga ima jednu autoricu i jedan naslov, ali zato ima dvije naslovnice, dva pripovjedača i duplu priču. Krenete li čitati knjigu s jedne strane, onda ćete pratiti priče koje pripovijeda dječak (čiji se lik nalazi na naslovnici). Okrenete li knjigu na drugu stranu, dočekat će vas priče koje pripovijeda djevojčica (čiji se lik nalazi na naslovnici). Svaki dio knjige sastoji se od 63 stranice i čini ju šest priča. Za ilustracije je zaslužna Bojana Dimitrovska.

Uvijek na početku priče netko pozvoni na vrata pa se začuje ding dong, zato je knjiga dobila ime Ding dong priče. Djevojčica i dječak provode vrijeme u društvu likova po kojima su priče dobile ime (Gusari; Nindže; Svemirko…), ali djevojčičina priča nije poput dječakove, ne radi se o posve istom događaju. Na djevojčičina vrata pritisne zvono nezadovoljna kraljevna koja bi se rado zaljubila, a ne sviđa joj se nijedan prosac. Na dječakova vrata pritisne zvono vitez koji nije naročito jak ni hrabar, već radije piše pjesme. Osvojio bi srce kraljevne, ali kraljevnin otac se protivi, on bi da se njegova kći uda za opasnog i spretnog viteza koji se umije boriti i braniti. Stoga dječak odluči pomoći emotivnom vitezu i riješiti čitavu zavrzlamu.

U svakoj priči djevojčica i dječak prolaze kroz otkačene i maštovite avanture u društvu likova koje nemamo priliku svaki dan vidjeti. Hajde, kada ste zadnji put uživali u društvu gusara ili vodenjačića koji stalno griješi? U dječakovoj priči Vodenjačić napusti stanište i odluči živjeti u njegovoj kadi jer je slučajno izgubio cipele vodenog strica. U djevojčičinom slučaju nesretni vodenjačić pobjegne od kuće jer je pojeo čitavu tortu koju je ispekla njegova vodena teta za svoj rođendan pa će djevojčica morati naći rješenje za vodenjačića. U obje dinamične priče vodenjačić nešto zezne.

Kiosk

Jeste li se ikada pitali tko su osobe koje rade u kiosku? Većinom im ne vidimo noge, a imaju noge jer se kreću po kiosku. Vidimo ih kada se penju po ljestvama. Ponekad, kada se artikl ne može pronaći, a nalazi se s vanjske strane, osoba koja radi u kiosku izađe van i pomaže nam u traženju. Tada se isto uvjerimo kako ljudi koji rade u kiosku zaista imaju noge. Većinom im vidimo trup i glavu, a najviše do izražaja dolaze ruke koje nam dodaju tražene artikle i ostatak novca iz unutrašnjosti kioska.

Meni je rad u kiosku katkad san snova. Pomislim kako bih onda mogao pročitati sve što god poželim, a da se nalazi u kiosku. Znam, nije da bih mogao bezbrižno listati stripove, političke magazine i lovačke časopise, saznati što se događa u svijetu slavnih zvijezda i tako iz dana u dan. Osobe koje rade u kiosku ne dosađuju se, imaju posla preko glave i sigurno im nije do čitanja Zagora ili Globusa.

U slikovnici Kiosk (Ibis grafika, 2020.), koju je napisala i ilustrirala latvijska književnica Anete Melece, pratimo priču o Olgi koja radi i živi u kiosku na jednom raskrižju. Olga ima problema s debljinom pa se teško kreće i ne napušta kiosk. „Zapela je“, reklo bi se. Nije da se Olga jako žali zbog toga, navikla je na takav život i kolotečinu, svakodnevno komunicira s puno ljudi i već poznaje njihove navike, ali nije posve sretna. Rado mašta o putovanjima i egzotičnim lokacijama, da se nalazi na drugom mjestu. A onda se dogodi nešto što će Olgu konačno pokrenuti u doslovnom i simboličnom smislu te riječi.

Olga predstavlja osobu koja je zaglavila u prostoru ili vremenu baš kao što ljudi zaglave u prometu ili liftu. Teško da ćete u susjedstvu naći kiosk i osobu koja poput Olge i živi i radi u kiosku, ali ćete se valjda sjetiti nekoga tko je zapeo i ne može se pomaknuti s mjesta, a dobro bi mu došao nekakav poticaj za pokret i veću promjenu. Ništa čudno ako ćete se tijekom čitanja sjetiti tete ili stričeka koji radi u kiosku gdje redovno kupujete novine, žvakače gume ili vodu. Svatko ima svoje omiljene kioske, ne?

Anete Melece prvo je napravila kratkometražni animirani film (možete ga pogledati na sljedećem linku: https://vimeo.com/258238541)[2], tek je kasnije nastalo književno djelo. Naravno, priča Kiosk u sebi krije poveliku simboliku – svatko od nas negdje zaglavi. Ima ljudi koji su jako opterećeni poslom ili karijerom pa im zbog toga pati privatni život. Ima i onih koji misle samo na sebe i svoju privatnost pa su pritom šlampavi radnici, nezainteresirani za posao koji bi trebali ozbiljno obavljati. Ima onih koji su zapeli u svojim sjećanjima i misle na prošlost, a ima i onih koji previše misle na događaje koji bi se tek možda mogli dogoditi.

Hilda i planinski kralj

Na kraju bi bio red da preporučim i nekoliko stripova, zar ne? O serijalu Hilda, kojega je u potpunosti napravio Luke Pearson, već sam pisao i svi koji su čitali taj strip serijal imaju samo riječi hvale za njega. Koliko mi je poznato, prvo izdanje brzo se rasprodalo pa se strip morao ponovno tiskati jer je bilo puno zainteresiranih kupaca. Dobre su to vijesti za strip scenu, posebno u vremenima kada neki uporno tvrde da se sve manje čita. Opet, interes za Hildom govori nam da bi djeca i mladi čitali stripove još više kada bi bili dostupniji.

Nedavno je objavljena 6. knjiga iz serijala, Hilda i planinski kralj (Fibra, 2020.). Po kvaliteti ova priča nimalo ne zaostaje za prethodnim pričama. Opet znatiželjna Hilda ima problema s trolovima (srećom, ovdje se ne radi o internetskim trolovima), radnja se nastavlja na petu knjigu (Hilda i kamena šuma).

Sjetimo se, Hilda je u 5. priči pretvorena u trola i mora živjeti u planini, a njezino je mjesto zauzela beba trol. Zapetljancija samo takva! Hildina majka, naravno, neće sjediti skršenih ruku i pomiriti se s danom sudbinom, već će krenuti tražiti svoju pravu kćer.

Ni Hilda neće mirovati, i ona će pokušati naći način kako da opet dobije svoj prvotni oblik i vrati se majci. Ujedno će bolje upoznati trolove koji su sve nemirniji i imaju sve veću potrebu da se približe Trolbergu, gradu u kojemu inače Hilda živi (dok ju netko ne pretvori u trola). Oni koji prate Hildine dogodovštine u formi stripa sigurno će rado uživati i u ekranizaciji – da, Hilda postoji i u animiranom obliku, a za to je također zaslužan Luke Pearson.

Vjetar u vrbama

Jeste li znali da je dobar dio strip junaka premijeru doživio u formi knjige ili filma, a tek kasnije u drugim umjetničkim oblicima? Tarzan, kralj džungle, prvo je zaživio u knjizi, a onda su nastali filmovi i stripovi. Planetarno popularni Miki Maus najprije se pojavio u animiranome filmu, a nešto kasnije prebačen je u svijet stripa.

Likovi iz strip naslova Vjetar u vrbama (Fibra, 2020.) prvo su zaživjeli u istoimenoj knjizi iz 1908. godine koju je napisao škotski književnik Kenneth Grahame (1859-1932.) – emotivnog Krta, brbljavog Vodenštakora, namrgođenog Jazavca, Žapca kojega stalno muče hirovi i ostatak društva u medij stripa prebacio je Michel Plessix (1959-2017.). I divno je to Plessix napravio u svakom pogledu – em je napisao dobar scenarij, em je stvorio zaista prekrasan crtež u kojemu je predočio prirodne lokacije (idilična jezera, šume, nastambe ispod zemlje…). Osjeti se užitak stvaranja, da je Plessix radio iz gušta i u miru. Motiviran, a ne iz moranja i prisile. Crtež naprosto odiše mirom. Ne naletim svaki dan na strip koji je tako inteligentno izveden, poetičan i smiren.

Ukratko, Plessix je jednu lijepu priču o prijateljstvu ponudio u novom ruhu – nema tu velikih junaka ni junaštava što oduzimaju dah, likovi proživljavaju sitne i poprilično obične pustolovine, povezani su s prirodom, domom i među sobom. Nema u ovoj priči, koja se sastoji od četiri albuma, negativnih emocija. Da je živ, Grahame bi Plessixu sigurno čestitao na uloženom trudu i konačnom rezultatu.

Odmor

Slijedi odmor od pisanja, potreban mi je odmak. I ovaj sam godišnji odmor donekle potrošio na pisanje i nije mi žao. Pisanje o knjigama ne doživljavam kao rad ili mrsku obavezu, već kao užitak i odmor jer, godi mi pisanje, onda ne mislim loše misli. No, sada je došlo vrijeme da malo predahnem i posvetim se drugim privatnim preokupacijama, pisanje će na jedno vrijeme biti stavljeno postrani.

Odmorite i vi na neko vrijeme od mene i mojih preporuka, vjerujem da sam vam već dobrano dojadio. Preko ljeta dao sam vam sasvim dovoljno prijedloga za čitanje. U trenucima dosade možete pročitati stare osvrte o slikovnicama, stripovima i ostalim tiskovinama, navodno ti tekstovi pomažu u suzbijanju nesanice.

Također, možete se okušati u pisanju književnih preporuka. Nije to tegoban posao, potrebno je samo uložiti malo dobre volje i slobodnog vremena – pročitate knjigu, iznesete mišljenje o sadržaju, navedete zbog čega je knjiga dobra i eto teksta koji može nastati tijekom vožnje u javnom prijevozu, usred večere ili prije spavanja. U pravilu nema pravila kada i kako biste mogli dobiti ideju za vlastiti tekst. Ne bi bilo loše kada bi se povećao broj ljudi koji pišu o knjigama za djecu i mlade…

Do čitanja!


[1] Postoji i drugo izdanje knjige iz 2009. godine.

[2] Još neke animirane filmove Anete Melece možete naći ovdje: http://www.anetemelece.lv/animating/