*Posvećeno medicinskim sestrama i doktorima iz mojega djetinjstva.

Tijekom podučavanja shvatio sam da učenici vole kada učitelji pripovijedaju priče koje se sastoje od njihovih iskustava, priče iz života. Ne mislim pritom na lovačke priče, već na realne priče u kojima su pogriješili i onda nešto naučili. Dok iznose svoja osobna iskustva, učitelji pokazuju da su i oni samo ljudi koji nisu apsolutno savršene osobe, već da se i oni razljute i razbolijevaju, donose krive odluke i naopake zaključke. I odrasle osobe većinom se boje bolesti i smrti, po tom pitanju nisu ništa snažniji od mladih. U ovom ću tekstu spomenuti pokoju knjigu koja govori o zdravlju, bolesti i bolnicama.

Roman Gumi-gumi ili Djevojčica koja je preskočila nebesa (Knjiga u centru, 2017.) Zorana Pongrašića jedan mi je od najjačih romana za mlade koje sam ikada pročitao. Nisam jednom rekao da mi je to najbolja knjiga za 7. razred. Zašto? Mislim da dobro razumijem djevojku Marinu i ono kroz što prolazi u priči. Dobro je Pongrašić predočio njezine strahove i probleme, privikavanje na stari način života i ukućane od kojih se odviknula. Marina se liječila od zloćudne bolesti i dugo boravila u bolnici, no bila je jača od bolesti! Izašla je iz ringa kao pobjednica. Kako je vrijeme protjecalo, tako se Marina prilagodila…

Teška tema u obliku bolesti otvara se i u romanu Čvrsto drži joy-stick! (Katarina Zrinski, 2010.) Josipa Cvenića. I taj mi je roman veoma snažan i važan. Hoće li Nino biti jak poput Marine i svladati bolest? Eh, to morate sami otkriti, ne bi bilo u redu da vam prepričam cijelu knjigu. Pa kakvu ćete onda ocjenu dobiti iz lektire?

Boravak u bolnici

Premda sam dijelove djetinjstva proveo u bolnici, ipak se ni danas ne veselim kada moram u bolnicu na pregled. Lagao bih kada bih rekao da se sjećam kako sam se osjećao kada sam prvi put završio u bolnici na duže vrijeme. Sjećam se donekle da su mi teško padali boravci u bolnici, plakao bih kada bi majka morala otići kući, a ja ostati u bolničkoj sobi kako bih obavio pretrage.

Danas se pitam kako je tek njoj bilo teško pri srcu kada me morala ostaviti i otići na autobus. Onda se sigurno nisam pitao kako je njoj, već sam valjda mislio samo na sebe. Srećom, svakodnevno me posjećivao ujak, a u posjetu bi povremeno došle ujna i sestrična pa bih boravak u bolnici lakše podnosio.

Na bolnicu sam se donekle navikao kada sam bio u pubertetu i kada sam morao biti u bolnici na duže vrijeme bez pauze. Nakon dugotrajnoga boravka u bolnici morao sam se prilagođavati na civilni život. Kada bih išao kući, nedostajalo bi mi medicinsko osoblje – medicinske sestre i doktori bili su mi zamjenska obitelj i prijatelji, oni su me tješili kada bi bilo teško, pružali podršku i stalno bili uz mene. Naravno, podjednako su pomagali i drugim pacijentima, nije da sam imao poseban tretman. Da nije bilo njih, najvjerojatnije ne bih sada pisao ovaj tekst. Nikada im se neću moći odužiti za sve što su učinili za mene, na ogromnoj dozi pažnje i plemenitosti koju su mi iz dana u dan nesebično pružali. (Naravno, velika su mi podrška cijelo vrijeme bili roditelji i brat, rođaci, susjedi i prijatelji iz razreda, a to zaista puno znači kada si u bolnici!)

Ferićeva priča

O bolnici i bolesti govori se u slikovnici San ljetne noći (V.B.Z., 2019.) Zorana Ferića. U toj se priči govori o dječaku Dadi kojemu se majka nalazi u bolnici. Otac mora brinuti za dječaka i nije da se u svemu najbolje snalazi. Jako snažna priča, zorno je Ferić predočio kako dijete doživljava bolesnu majku, bolest i bolnicu.

Biti jači od strahova

Ne smijem zaboraviti na priču Sretni oklopčići  (Semafora, 2019.) koju je napisala Silvija Šesto, dok je za bogate ilustracije zaslužan Boris Kugler. Oklop simboliziraju spas jer, stvarno dobro dođu kao zaštita od okoline. Životinje se služe njime kada ih napadne grabežljivac, a i ljudi se služe oklopima kako bi se zaštitili od nelagodnosti, strahova i strepnji. Čovjek je nepovjerljiv stvara oklop, poučen iskustvom, puše i na hladno jer ne želi biti ponovno povrijeđen. Katkad su oklopi vidljivi u načinu hodanja, pogledu, tonu, boji glasa ili odjeći, a ima i oklopa koji su posve nevidljivi.

Priča Sretni oklopčići započne tako da upoznamo stanovnike jednoga dvorišta, a to su kornjača Valerija, pas Dlakonja i mačak Zvonac.  Pas i mačak dobro su se slagali, jedino je kornjača odbijala provoditi vrijeme s njima i ne bi pristajala na igru, zatvorila bi se u oklop koji joj je pružao sigurnost. A slično je funkcionirala djevojčica Maja koja je živjela u obližnjoj kući. Provodila je vrijeme sama, čitajući. Nije se htjela igrati s drugom djecom. I ona je, poput kornjače Valerije, imala oklop zbog bolesti čiji su simptomi bili vidljivi očima. Nije voljela biti među ostalom djecom, osjećala se sigurnije među knjigama.

Djevojčica Maja i kornjača Valerija se zbliže, uspostavi se da imaju puno zajedničkih osobina i da bi se nekih osobina trebali riješiti. Kornjača Valerija shvati da nije tako spora i da može puno više postići nego što je mislila i onda polako pomaže Maji da se i ona riješi svojega oklopa koji ju samo opterećuje i smeta. Priča Sretni oklopčići razvija empatičnost kod djece (i kod odraslih!) i razumijevanje prema potrebitima i drugačijima, uči nas da ne bismo smjeli odbacivati i gnjaviti ljude zato jer su drugačiji.

Ova priča daje snagu i oboljelima i drugačijima, nagovara ih da se pokrenu i poduzmu nešto, da sami naprave pokoji korak jer, do promjene ne dolazi preko noći, već da na promjenama treba ustrajati. Prihvatiti se i ne bježati od sebe jer, ti su bjegovi iznimno naporni za osobu koja bježi. Ne odustajati od sebe, boriti se, uporno hrvati i ne posustajati, uhvatiti se u koštac s problemom. Korisne pouke pruža knjiga Sretni oklopčići u kojoj se nalazi predgovor odrasle osobe koja ima bolest od koje boluje i Maja u priči.

Medicinska požrtvovnost

Medicinsko osoblje malim pacijentima nadomješta roditelje i prijatelje, služe im kao rame za plakanje, a istodobno su i pedagozi i psiholozi. Onaj tko je bio barem jedno vrijeme u bolnici zna koliko pažnje medicinske sestre i liječnici posvećuju svojim pacijentima. Nemojmo zaboraviti kako nakon posla ti isti ljudi moraju imati snage i vremena za vlastitu obitelj, obavljanje svakodnevnih obaveza i normalno funkcioniranje.

Razvijanje pozitivnog stava prema liječnicima i bolnicama potiče slikovnica Vera i Jednobrk (Ibis grafika, 2019.). Djevojčica Vera (koju smo prvotno upoznali u priči Vera među knjigama) ne veseli se odlasku u bolnicu, ali roditelji joj fino objasne čemu bolnice služe i da joj se tamo ništa ružno neće dogoditi. Nekoj će djeci možda upravo priča Vera i Jednobrk razjasniti da doktori i medicinske sestre nisu strašna bića i da nam žele samo dobro. Iskreno, ne znam koliko bi meni ta priča pomogla da sam ju čitao u dobi od šest ili sedam godina, bi li učinila da se prije smirim i prihvatim činjenicu da ću dan-dva-tri biti u bolnici, bez roditelja?  

Lako je meni sada pametovati o bolestima i bolnicama, zar ne? Totalno drukčije razmišljao bih da sam opet onaj mali, plašljivi i plačljivi dječak koji misli da će zauvijek ostati u bolnici pa tuli na sav glas. Kako bilo, iskoristit ću priliku da još jednom uputim velik pozdrav i riječi zahvalnosti zdravstvenim herojima iz mojega djetinjstva!