Da, znamo, pada kiša. Da, znamo, nije proljeće. I znaš što – prekrasno je!
Ne znam mnogo o Séanu P. F. Harrysu, no riječ je o čovjeku koji mi je samo jednom rečenicom pružio dozu utješne identifikacije i po tome ga pamtim već gotovo dva desetljeća. Njemu je J. K. Rowling posvetila knjigu Harry Potter i odaja tajni, opisavši ga kao vozača za bijeg i ljubitelja lošeg vremena. Obje su me stavke oduševile, no pogotovo ljubav prema lošem vremenu.
Loše vrijeme, ružno vrijeme. Loši i ružni izrazi pod kojima automatski podrazumijevamo kišu, oblake, vjetar i niže temperature. Kao još jednu ljubiteljicu lošeg vremena, uvijek me rastuživalo što bez razmišljanja vežemo pogrdne epitete uz vrijeme koje mi je najljepše, do te mjere da meteorolozi, koji bi barem o takvim stvarima trebali izvještavati objektivno i znanstveno, također ubacuju svoje estetske sudove te nam ne donose sunčano ili kišovito, već lijepo ili ružno vrijeme.
Zima je u pričama i bajkama uz koje sam odrastala uvijek bila metafora za poteškoće. Ivicu i Maricu roditelji su potjerali od kuće kada je zahladilo i nisu si više mogli priuštiti drva za ogrjev, djevojčica sa šibicama ne bi doživjela svoju nemilosrdnu sudbinu usred ljeta, a Kayu je u priči o Snježnoj kraljici baš morao u oku i srcu zapeti komad leda. Osobno bi mi bilo uvjerljivije da je postao grintavo derište prema voljenoj prijateljici i baki zato što ga je izludilo neprestano prženje na suncu, no svakom svoje.
Kao da se ljepota zime uvijek morala očitovati u svojim suprotnostima. Ono lijepo što vežemo uz zimu zapravo je ono čime se od nje branimo – toplina doma, gorući kamin, topli napitak… sve ono što je djevojčica sa šibicama čeznutljivo promatrala nosa prislonjenog uz hladnu vanjsku stranu izloga.
U dvjema pričama koje su mi se na poseban način urezale u pamćenje ružno je vrijeme ipak dobilo priliku da ponešto dublje pokaže svoju stranu priče.
Prva je Četiri godišnja doba, braće Grimm.
Bila je zima ljuta i snijeg je visok pao na stabla promrznuta… I tu je zima ljuta i oštra, barem na početku, dok upoznajemo junakinju priče, siroticu Jelicu. Jelica je svojevrsna Pepeljuga, živi s poprilično zločestom vladaricom i njenom razmaženom kćeri Lenkom, koje ju odluče usred zime poslati po visibabe jer je razmaženoj kćeri rođendan.
Dok se Jelica smrzava u potrazi za cvijećem, vjetar se sažali nad njom i odvede ju do prijestolja na kojem trenutno caruje baka zima. Pored nje su i ostala tri godišnja doba, a sve četiri se kroz godinu izmjenjuju na prijestolju. Sva četiri utjelovljenja godišnjih doba sjećaju se Jeličinih dobrih djela koja čini u svim vremenskim uvjetima. Primjerice, ljeti zalijeva cvijeće da ne uvene, zimi hrani gladne ptice.
Kako bi Jelica mogla Lenki odnijeti visibabe, zima samo nakratko, izvan protokola, prepušta vladavinu proljeću. Lenka, naravno, nije zahvalna na rođendanskom cvijeću, već se naljuti na Jelicu što joj nije donijela nešto bolje, pa se i sama zaputi prema šumskom prijestolju, u potrazi za kakvim boljim darom, primjerice, nakitom. No, da ne duljimo o drugim dijelovima ove zanimljive bajke, vratimo se temi vremenskih uvjeta.
Možda svim ljudima koji se neprekidno žale na to što vrijeme nije uvijek onakvo kakvo oni priželjkuju naprosto u djetinjstvu nitko nije predstavio ovu bajku. Eto, normalno je da se na prijestolju izmjenuju četiri godišnja doba i nijedno ne može na njemu sjediti zauvijek. Doduše, zadnjih nam se godina čini da se njihov redoslijed izmjenjivanja ponešto poremetio, no i to je neka druga priča.
Još više od toga što vjetar i baka zima nisu negativci (osim, po zaslugama, prema Lenki) dojam ostavlja prikaz prihvaćanja promjena. Što klimatskih, što životnih. Mala zamjerka, Lenki je ljeto zamjerilo što se u sobi skriva od sunca, no i to je dio života – uvijek će se netko među čitateljima osjetiti prozvanim.
Druga je priča Sunčane Škrinjarić – Tko je jači.
U ovoj se priči sunce, vjetar, kiša i magla okupe na jednom brežuljku. Kiša i vjetar brzo se počnu prepirati tko je jači. Sunce pritom miroljubivo šuti, a magla pažljivo sluša. Tipičan prikaz druženja ekstrovertiranih s introvertiranim osobama, moglo bi se reći. Kiša i vjetar odluče ozbiljno odmjeriti snage, a sunce im sudi.
Maglu nitko ne doživljava kao konkurenciju u tom natjecanju dok ne pokaže zaista ozbiljnu namjeru da pokaže da i ona ima nezanemarive moći. Tiha, neprimjetna, smirena i nečujna – to su riječi koje opisuju maglu u priči. No, pod njenim, baš takvim, utjecajem sve stvari polako počinju gubiti svoj oblik i laskavo joj sunce na koncu mora priznati da je jača od kiše i vjetra.
Čini mi se da je magla u ovoj priči zaštitnica autsajdera, no neka bude i zaštitnica ružnog i lošeg vremena. Svakako nosi dovoljno tihe, neprimjetne, smirene i nečujne ljepote za takvo što.
A ako ovo kojim slučajem čita neki meteorolog, zamolila bih ga da ubuduće pokuša neke od mojih omiljenih književnih likova iz djetinjstva ne nazivati ružnima. Ako već ne iz pristojnosti, onda barem iz straha da se magla ne bi ponovno zainatila.
