Svaka je slikovnica svijet za sebe – posebna po pitanju dizajna, ilustracije i priče. Neke slikovnice imaju bombastičan ili tajanstven naslov, a često su nam zanimljive koje imaju veličanstvenu naslovnicu. Na temelju naslovnice ne možemo točno saznati što slikovnica krije u sebi te koje poruke sadrži, ali katkad čitatelja upravo naslovnica ili naslov privuku. Naravno, zvučni naslov ili naslovnica nisu uvijek jamstvo kvalitete – zapitajte se koliko ste puta posudili ili kupili knjigu jer lijepo izgleda ili ima privlačan naslov, a na kraju bi vas sadržaj knjige razočarao.

Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke (Ibis grafika, 2020.) možda djeluje kao priča koja nije jako privlačna ili korisna, ali to su sasvim krivi dojmovi, u što ćete se uvjeriti tijekom čitanja! Premda se radnja odvija zimi, ova je priča o prijateljstvu i zajedništvu topla, a napisala ju je Kadri Lepp. Za jednostavne i efektne ilustracije zaslužna je Piret Niinepuu-Kiik. Mora da se pitate odakle su autorice jer nemaju baš uobičajena imena, svakako pomalo netipična za ovo podneblje, zar ne? Obje autorice potječu iz daleke Estonije, a nemamo baš svaki dan priliku čitati slikovnicu koja potječe iz te zemlje.

Premda je Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke napisana (i narisana) u zemlji koja nam nije blizu, sadržaj priče ipak nam je veoma jasan i lako razumljiv. Oni koji čitaju znaju da se umjetne barijere lako prijeđu pomoću umjetničkih djela koje u sebi kriju univerzalne poruke što ne poznaju državne (i druge) granice, a naročito su djeca jača od ograničenja koja nam se svakodnevno nameću.

U ovoj priči govori se o mišu koji ne može poput drugih uživati u zimskim radostima kao što je sanjkanje iz jednog jednostavnog razloga – nema sanjke. Miš nije nimalo sretan što nije poput drugih i zato se osjeća izdvojeno. Priča Kadri Lepp govori o osjećaju odbačenosti koji je svatko od nas barem jednom trebao osjetiti na vlastitoj koži kada je pomislio da se nalazi u neravnopravnom položaju jer nema nešto što imaju gotovo svi drugi u blizini, recimo, igračku koja je trenutno najpopularnija.

Sigurno dobro znate onu vrstu iskrene tuge koja vas spopadne kada nemate sanjke, klizaljke ili skije pa mislite da se ne možete pridružiti društvu u igri, već samo sjetno kroz prozor gledate kako se drugi glasno vesele, a još je gore ako ste sramežljivi pa vam treba više snage kako biste pristupili društvu. Čak i ako ti nitko nikada ne kaže zlonamjernu primjedbu, osjećaj obilježenosti ipak bude tu i teško ga se bude riješiti.

Mišić u priči ima ozbiljan problem kojega ne može zanemariti, nije mu drago što ne može uživati u zimskim igrama poput ostalih, ali za svaki problem postoji rješenje. Pronađe mišić novog prijatelja kojemu je potrebna pomoć pa usput napravi dobro djelo, a i problem mišića kasnije bude uspješno riješen. Neke slikovnice probude stare uspomene, vrate se sjećanja na davne događaje.

Mene je ova priča sjetila na jednu sezonu sanjkanja kada je cesta bila zaleđena, a stara susjeda vraćala se iz dućana i bojala se spustiti niz strmi brijeg, tim više jer je cesta bila zaleđena. Da bih joj barem malo olakšao put do kuće i smanjio muke, ponudio sam joj pomoć – spustio sam se sanjkama s njezinim cekerom i pričekao ju ispod brijega. Sigurno joj je bilo drago što mladi ljudi još uvijek rado pomažu starijima.

Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke može poslužiti za usvajanje poželjnih obrazaca ponašanja – njome se poručuje kako je dobro dok si međusobno pomažemo, ali i da ne moramo očajavati ako dođe do kakvih problema jer, nijedan problem nije nerješiv i vječan.

Kratka je to priča koja ne zahtijeva puno vremena da bi se pročitala i nad kojom se čitatelj lako može zadubiti i promišljati, a možda će upravo pomoću nje i iz primjera mišića crpiti potrebnu snagu za rješavanje problema.