Njega (gotovo) svi znaju kao super programera. Ali jedan je dan rekao da iz Rijeke ide – u Meksiko. Tamo je i nastavio igru s novim tehnologijama, ali i upio posebnu vedrinu, dašak koje i nama donosi.
Budući da radim online i to mogu raditi svugdje, upustio sam se u avanturu digitalnog nomada – putovati svijetom i raditi preko interneta. Kao prvu destinaciju odabrao sam Meksiko i njegov istoimeni glavni grad jer tamo živi jedan moj prijatelj koji mi je napričao puno lijepih stvari.
Kako me zanima područje virtualne stvarnosti (VR), odlučio sam potražiti meksičku ekipu koja se time bavi. Čim sam došao, upoznao sam curu koja radi kao “storytelling” autor za VR projekte i s njom izmijenio iskustva te dobio uvid u stanje VR tehnologije na njihovom kontinentu. Pokazala mi je i zanimljive primjere poput “Dreams of Dalí“, koji su me zainteresirali za upotrebu VR tehnologije u umjetnosti i storytellingu.
Upoznao sam i umjetnika koji mi je ispričao o fascinantnom projektu u kojemu je pomoću brain-computer interfacea (EEG) i VR tehnologije omogućio sudionicima da mislima mijenjaju boje u virtualnoj stvarnosti. Sad želim i ja to pokušati raditi.
Anime sa španjolskim titlovima
Ali pustimo posao. Svašta se događa u Meksiku.
Stanodavca sam naučio kompostirati, radio sam razne kombinacije zdravih slatkiša (bez šećera, samo od voća, kokosovog ulja i kakao praha), posadio sjeme avokada kojemu treba više od mjesec dana da proklija. Hrana je jako jeftina i ima je posvuda. Svugdje se po ulicama mogu naći mali štandovi s hranom na kojima se pripremaju tortilje, tacosi, tamales, quesadillas i druge tradicionalne meksičke delicije.
Probao sam i napal (vrsta kaktusa), huitlacoche (gljive koje rastu na klipu kukuruza) i sušene škorpione. Kušao sam i meso lava, aligatora i bizona. Bizon je najbolji, lav je bio malo žilav, a aligator na kraju ostavi malo okusa po ribi (što nije čudno, budući da živi u vodi).
U Meksiku govore španjolski koji mi se oduvijek sviđao pa sam iskoristio ovu priliku da ga naučim. U učenju mi je pomoglo znanje talijanskoga (jer su slični jezici) i moja pamet. Počeo sam učiti na Duolingu, no to je bilo prejednostavno te mi je dosadilo. Stoga sam odlučio učiti iz iskustva… Počeo sam s pokušajima razgovora, slušao sam Meksikance kako govore i pomagao se Google Translateom. Kad sam došao do razine da mogu slagati osnovne rečenice, skužio sam da mi treba novih iskustava pa sam se sjetio da sam kao mali naučio talijanski gledajući televiziju. Tako sam za španjolski primijenio sličnu tehniku – gledanje anime crtića na japanskom sa španjolskim titlovima.
Kablovi “na palentu”
Mexico City zauzima površinu pola Istre. Ima više od 10 milijuna stanovnika i više od 45 milijuna vozila koja proizvode veliku količinu smoga. To je jako zagađen grad. Nalazi se na više od 2 800 metara nadmorske visine pa je zrak puno rjeđi i zato je efekt smoga još i gori. Zbog toga mi je prva dva tjedna bilo malo teže disati, a kod ispuhavanja mi je išla krv iz nosa. No nakon dva tjedna organizam mi se naviknuo i nakon toga je bilo OK.
Uz svu svoju ljepotu, Mexico City nije siguran grad. Postoje četvrti za koje su mi rekli da ih je bolje izbjegavati, jer bi me mogli opljačkati ili oteti. U Mexico City je jako teško biti električar. Kablovi dalekovoda su provedeni “na palentu”, tj. bez ikakvog reda i organizacije, na raskrižjima izgledaju kao neraspletivi čvor i posvuda se mogu naći dijelovi kablova kako vise, ponekad i do poda.
No pamte se lijepe stvari – u sjećanju mi je ostao “jugo de naranja” tj. sok od naranče i mjesto na kojemu sam ga gotovo svaku večer kupovao. Sitna bakica, još uvijek u dobrim godinama, drži trgovinu sokova i voća i pred tobom ručno cijedi litru soka od naranče, uvijek dobro raspoložena. Bilo je u toj bakici nešto posebno zbog čega mi je svaki dolazak k njoj izmamio osmijeh na lice. S vremenom smo se skompali. Upoznao sam i njenog psa Rokyja kojemu sam odmah postao amigos. I on meni.
Viva la Mexico!
