Zabezeknuti

…se, ostati doslovno bez teksta, verbalno zablokirati, zinuti od čuda, zaprepastiti se, biti svladan dojmovima.

Koliko god vrtim sjećanja, ne znam koje bih rano sjećanje mogao izdvojiti da je bilo snažno u toj mjeri da sam privremeno izgubio moć govora ili pokreta. Dobro, nikako ne mogu zaboraviti epizodu u kojoj Zagor, legendarni junak iz istoimenoga strip serijala što je prvotno objavljen 1961. godine u Italiji, dobije nož u prsa i umire. Dugo nisam nikako mogao nabaviti nastavak priče, saznati na koji se način Zagor uspio izvući iz smrtnoga stiska.

Mada sam stalno pretpostavljao da će mu netko pomoći, ipak sam bio veoma zabrinut, strepio sam i očekivao ono najgore – da ću ipak ostati bez junaka koji mi je uredno služio kao moralni kompas, heroja pomoću kojega sam učio razlikovati vrline i mane.

Sada se redovno zabezeknem kada pomislim na nekadašnje odgojne metode što su bile prisutne u školama i koje su se često primjenjivale na nemirnim učenicima koji bi se često zakačili za nekoga ili nešto pa su ih autoriteti nastojali zauzdati. Magareća klupa. Stajanje uz klupu ili u kutu. Šiba. Šamar. Duhovi prošlosti aktivno žive u sjećanjima.

U eseju Puce, što se nalazi u knjizi Jesen, norveški pisac Karl Ove Knausgård (1968.) piše o gumbima koje je volio proučavati u dječačkim godinama.

Tekst me u pozitivnom smislu zabezeknuo, prisjetio sam se gumbića koje je majka čuvala pored šivaće mašine za svaki slučaj, ako koji gumb na kaputu ili košulji otpadne pa bude potreban drugi.

U dobi od šest ili sedam godina, kada svijet izgleda veliko i zapanjujuće široko, davao sam prikupljenim gumbićima magična svojstva. Posebnu su vrijednost imali svjetlucavi primjerci, naročito oni koji nisu imali svoj par, već su iz nekog nepoznatog razloga samovali i samim time predstavljali zagonetku, a često bi se isticali bojom ili oblikom među običnim primjercima koji su bili smeđe ili crne boje, lišeni raskošnosti i uresa, predstavljali osrednjost. 

Zadobiti

…povjerenje, steći saveznika, pronaći i zadržati osobu od povjerenja. Roditelji su ti koji imaju presudnu ulogu u formiranju osobnosti, a važan su sastojak u napredovanju osobnosti učitelji, oni su ti koji mlade duše usmjeravaju, miču mentalne kočnice i proširuju horizonte, prepoznaju talente i potiču razvoj istih.

Zagor je relativno rano ostao bez roditelja, odgajao ga je Wandering Fitzy, vješti lutalica koji živi u divljini. On mu je bio i otac i učitelj, dvostruku je ulogu imao u Zagorovom životu. Detalje o Zagorovom djetinjstvu saznao sam u priči Zagor priča, a tijekom 2019. godine objavljen je poseban mini serijal od šest brojeva u kojemu se podrobnije opisuje kako je mladi Patrick Wilding stasao u samostalnu osobu i postao Zagor, među Indijancima (i znatno šire) poznat kao Duh sa sjekirom, strah i trepet duša koje su zastranile i postale primjer nevaljanosti.

Zadojenost duha i ideološka ukalupljenost umalo je spopala Zagora. Da nije bilo Fitzyja, Zagor vjerojatno ne bi postao istinski borac za pravdu, mržnja bi ga pojela i odvela u krivom smjeru. Možda bi se odao kocki, krao kokoši ili pravio jeftine zamke za dabrove? Fitzy je Zagora revno usmjeravao u dobrom smjeru, davao mu primjerene savjete i tako smanjivao kolebljivost svojstvenu mladima i neodlučnima. Dugo se Zagor batrgao sa svojim osobnim demonima, nije se preko noći riješio nadmenosti i nepromišljenosti, trajao je proces sazrijevanja što obiluje začkoljicama svake vrste. 

Zadržati

…stav živa je muka, ali vrijedi se pomučiti. Muka je i zadržati misao, ne izgubiti nit. Zadržati osobno dostojanstvo, biti vjeran sebi, ne prodati se. Kako su išle godine, tako sam te poruke jasnije mogao iščitati iz Zagorovih pustolovina koje smo u djetinjstvu temeljito čitali, bili im posvećeni i nastojali imati što više epizoda u vlasništvu. Koji je bio učinak čitanja? Razvijanje rječnika i obogaćivanje mašte. Građenje i zadržavanje stava. 

Zaglaviti

…usred ničega, na neželjenome mjestu. U australskom trileru Buđenje u strahu (Wake in Fright, Ted Kotcheff, 1971.) učitelj John Grant (Gary Bond) radi daleko od civilizacije, u pustari.

Božićne praznike Grant planira provesti s djevojkom i kreće za Sidney, ali mu se planovi poremete. Tijekom puta zbog želje za brzom zaradom (kocka) zapne u zabitom, besperspektivnom mjestu u kojemu kumuje alkohol. Žuta boja dominira u mnogim scenama, uklapa se u atmosferu ludila i nasilja.

Zadržimo se još malo na zaglavljenima. U drami 127 sati (127 Hours, Danny Boyle, 2010.), koja je napravljena po istinitome događaju, mladi Aron Ralston (James Franco) zaglavi u planinama, desna mu ruka zapne među stijenama pa mora poduzeti drastične mjere kako bi preživio. Svijet stripa obiluje nesrećama koje nemaju uvijek sretan ishod.

Zagor svako malo zaglavi u problemima kada pomaže potrebitima, ali zato ne bi bjesomučno larmao i dizao glas. Za negodovanje je bio zadužen Meksikanac Chico, njegov vjerni pratitelj koji je bio nadaleko poznat po proždrljivosti.

Za razliku od Zagora, Chico nije bio pretjerano spretno i hrabro biće, zbog izraženoga apetita upadao bi iz nevolje u nevolju, no svaka bi na kraju završila sretno, više-manje u njegovu korist. Doduše, katkad bi ostao gladan i pokunjen, no dobar broj priča završi tako da Chico dočeka svoju zasluženu gozbu, namiri želučane potrebe. Unatoč karakternim nesavršenostima, Chico je ipak bio primjer idealnoga prijatelja, čemu smo i mi težili već u dječjoj dobi – traženju i njegovanju trajnoga prijateljstva. 

Zanemariti

…upozorenje pa zalutati, zastraniti, nešto kasnije ispaštati zbog nepromišljenosti, podbaciti i razočarati roditelje, izgubiti povjerenje pa poraditi na njegovom vraćanju. Zapaziti značaj dogovora, zaraditi preko noći namršteno čelo, energično rješavati razmirice. To je sve, reklo bi se, dio odrastanja, kada se tisuću puta zapitamo Zašto? pa tisuću puta dobijemo (ili dajemo) odgovor Zato. 

Zavesti

…voljenu osobu, pridobiti njezinu pažnju, postupak koji se u pravilu uči i nauči. Znanje o vještini zavođenja usvajali smo preko filmova, tinejdžerskih filmova i ljubavnih komedija, ali i u svakodnevici, promatrajući druge. Iskusni će zavodnici čin zavođenja interpretirati kao verbalnu borbu, emocionalni rat. Moraju zbunjivati protivnike, pomesti konkurenciju, okretati stvari u svoju korist.

O zavodniku Casanovi Federico Fellini napravio je film 1976. godine.

Don Juan, fiktivni lik koji je postao globalni simbol zavodnika, zaživio je u više ekranizacija, ali valja izdvojiti barem jednu, suvremeniju – u drami Don Juan DeMarco (Jeremy Leven, 1995.) ulogu zavodnika tumačio je Johnny Depp (1963.), šarmantni glumac koji je 1990-ih bio na dobrom glasu među gledateljicama.

Tijekom ere nijemoga filma, slavan je bio glumac Rudolph Valentino (1895-1926.), za njim su mnoge gledateljice gubile glavu. Potrajalo bi kada bih krenuo pisati njegovo puno pravo ime. 

Zazviždati

…javno izraziti zadivljene ili razočaravajuće impresije. Jednostavna aktivnost koju ne uspiju svladati svi i koja nije na dobrom glasu među profinjenim slojevima. Zazviždati za lijepom osobom? Stvar ukusa (i neukusa). Kulturnjaci će reći da je to prostački čin svojstven uličarima, baš kao i jasno izrečena psovka.

U prvom razredu shvatio sam kako pomoću usana stvoriti zvuk. Pjesme sa zviždanjem zvučne su i lako ulaze u uho, a izlaze daleko teže jer pretežno imaju zaraznu melodiju.
Primjer? John Sebastian, skladba Daydream. Tko uspije odsvirati njegovu zviždačku solažu u cijelosti, zaslužuje pohvalu i naklon.

Uvodna melodija televizijske serije Lovejoy (1986-1994.) lako je pamtljiva i prigodna je za zviždanje. U toj seriji glavnu ulogu ima Lovejoy (Ian McShane), prepredeni trgovac antikviteta s bogatim znanjem i iskustvom, ali i vlasnik šarma koji mu pomaže u poslu te u procesa zavođenja. Nije Lovejoy kao Casanova, ali nije ni daleko od njega. Veoma pametna serija koju i danas rado pogledam.

Sličnih kvalitetnih i nepretencioznih priča nije manjkalo u području televizijskih serija, a bilo je i dosta humora u serijama što su napravljene u Velikoj Britaniji.
Primjer? U autobusu (On the Buses, 1969-1973.). Glavnu riječ ima šarmantni vozač autobusa Stan Butler (Reg Varney) s kojim bi se mogli poistovjetiti brojni radnici, obični ljudi iz susjedstva. 

Zgražati

…se, biti snažno obuzet osjećajem gađenja ili čuđenja. Preuveličane reakcije nisu rijetkost, zgraža se onaj koji iz zone sigurnosti ulazi u zonu sumraka. Zgražanjem se iskazuje strah, ali i zazor. Nestalni poklonici nesvakidašnja su zlopamtila; zgražaju se nad posrnulim zvijezdama koje su na vrhuncu slave zarađivale milijune, stvarali osjećaje divljenja zbog bajkovitog načina života.

Žive li zaista zemaljske zvijezde bajku? Nije li i njima zbilja načeta nesavršenošću? Koja se zemaljska zvijezda može pohvaliti životom bez padova i skandala, da su ju posve zaobišle loše odluke i naopaki zamišljaji? Zemaljske zvijezde isto katkad imaju problema sa zanokticama, tikovima i žmirkanjem, muku muče sa zazubicama, a možda čak požele živjeti u zemunicama, duboko pod zemljom, daleko od pogleda bolesno znatiželjne javnosti. 

Zaigrati

…se, zaboraviti se skroz na skroz pa zaraditi kaznu zbog pretjerane uživljenosti u igru, jer se netko nije držao zadanoga dogovora i izgubio pojam o vremenu. Do toga je naročito dolazilo ljeti, kada su dani bili duži (ali opet nedovoljno dugački kada se govori o igranju), i zimi, tijekom snježnih dana, kada bi se snijeg na cesti zaledio i postao prikladan za vožnju sanjkama.

Na brežuljcima bi se radile staze za sanjke, vreće punjene sijenom i skije, uskoro bi okolica bila puna mladeži, cike i vike. Zimovanje bez snijega djeci nije odgovaralo, naročito tijekom školskih praznika. Zimska zaigranost bila je znatno pogubnija od ljetnih igara; jeftine bi cipele brzo promočile, odjeća bi se nakvasila i neželjena bi prehlada nadošla te poremetila donedavni sklad, zajamčila zdravstvene brige. Visoke temperature i upale pluća svi su se grozničavo bojali i izbjegavali, i roditelji i djeca.

Djeca su u tome bila manje uspješna jer, ne mogu jasno razabrati gdje se sve problemi kriju, ne običavaju razmišljati dalekovidno, debelo zeznu pa se onda kaju uz obilje suza i vrištanja. Bez zlobe zajauču zbog smicalica koje su im se u konačnici obile u glavu, zazivaju pomoć roditelja koji su, pokaže se, često u pravu. 

Zibati…

…dijete, učiniti da san prije priđe obujme djetešce. Nekada su za to služile drvene zipke, pretežno domaće radinosti. Oblikom podsjećaju na korito. Danas starinske zipke služe kao rekvizit u muzeju. Odrasla osoba može se lagodno zibati u omiljenom naslonjaču, u sobi ili na terasi prebivališta svoga. Lješkariti i uživati u trenutku, sitan i nadasve bitan užitak. Važan lijek za tijelo i dušu. 

Zijevati

…simbolično predstavlja umiranje od dosade. Zijevanjem se može dati znak, signal za bijeg ili obrat. Do zijevanja dolazi zbog nedostatka kisika, predstavlja pospanost, nakon zijeva čovjek zadrijema, prijeđe u carstvo snova. Zijevanje je zarazna pojava. Počne zijevati jedan pa nastavi drugi i tako nastane krug zjevača koji bi mogli osnovati klub, pokret ili stranku.

Čak i sama pomisao na zijevanje može izazvati zijev. Dosada i nezainteresiranost može se prepoznati u ispraznom pogledu, kada netko očigledno zjapi u prazno, ima običaj dangubiti ili noćgubiti, uživati u dokolici dokle je moguće. Što može zagolicati maštu okorjelih neradnika i vucibatina?

Zaustaviti

…tren, ovjekovječiti zbilju. Lakoća otkako postoje fotoaparati, a i kamere su znatno dostupnije, gotovo da nema osobe koja se nije okušala u snimanju, hvatanju trenutka. Redatelj Zoran Tadić (1941-2007.) uspijevao je realno predočiti stvarnost svojim dokumentarnim filmovima, vrsnim ostvarenjima koja se i u 2020. godini koriste u redovnoj nastavi.

Imao sam sreću da jedne večeri slušam njegova predavanja, kako su filmovi nastali i koje su mu bile namjere. Ostavio je dojam pristupačnoga, simpatičnoga i skromnoga čovjeka, nije bio napuhan niti se predstavljao kao vrsni vizionar ili nezamjenjivi umjetnik koji nikada nije zakazao ili zatajio grešku. Jedan je od rijetkih autora koji me nisu razočarali svojim nastupom, rado se prisjetim te večeri u solidno popunjenoj kino dvorani, mada sam na povratku u studentski dom pokisao doslovno do kože.

Inače se držim misli koja kaže kako nije dobro upoznavati svoje heroje. Velika očekivanja većinom donose sa sobom velika razočaranja. Od heroja najviše očekujemo pa budemo zatečeni kada shvatimo da su i oni samo ljudi skloni greškama, opterećeni manama. 

Zivkati

…ljude telefonom, dosađivati do mile volje. Problem koji ima jednostavno rješenje. Dovoljno je isključiti telefon i smetanje prestane. Prije telefona zazivali bismo se iz svega glasa, trošili glasnice ne mareći pritom za tuđe mišljenje i potrebe, ne pitajući se spava li netko nakon posla i jesmo li uznemirili zamrlu zajednicu.

Kada je telefonska linija stigla u gotovo svaku kuću, pozivima smo nastojali stati na kraj trenucima naporne dosade, pravili neugledne spačke stvarajući šašave izmišljotine, više ili manje originalne. Većinom manje originalne. 

Zauzeti

…mjesto pod suncem, naći svoj djelić svijeta, pronaći se. Proces stabilizacije nije propisan vremenom. Časopisi za mlade i realni filmovi o odrastanju bili su od velike pomoći, a bilo je i slučajeva kada su savjeti iz časopisa bili od odmoći, unijeli dodatnu zbrku i zabunu. A bilo je i realističnih filmova koji bi mladu dušu mogli zabezeknuti, natjerati na razmišljanje i odvažno reagiranje.
Primjeri? Drama Generacija X (American History X, Tony Kane, 1998.) govori o mladiću koji je dobrano zaglibio u ideološkim strujanjima.

Derek Vinyard (Edward Norton) pripadnik je neonacističkog pokreta, zagovara rasističke ideje i jednom (ne)prilikom njegovo nasilje kulminira, rezultira nasilnim ubojstvom zbog čega završi u zatvoru. Pred Derekom su brojni izazovi i dileme, a njegova će se naopaka razmišljanja postupno mijenjati, uvidjet će gdje je griješio.

Potresna je drama Rekvijem za snove (Reqiuem for a Dream, Darren Arofonsky, 2000.) koja se bavi pitanjima ovisnosti, problemima koji dolaze uz konzumiranje opijata što u trenu prijeđe u naviku.

Nakon što se pogleda taj filmski biser prepun uznemirujućih scena, mladom će se čovjeku zamjeriti zavodljivi opijati, bit će mu jasnije kako naglo smrtonosne zamke mogu zagospodariti znatiželjnim, neupućenim ili očajnim čovjekom. 

Zloupotrijebiti

…nečije povjerenje, strpljenje ili dobrotu. Za zlobu i zločin potrebni su zlobnici i zločinci. Neki očigledno zrače zloćom, vidi im se zle namjere u držanju, pokretima i očima. Oči tek ponekad odaju, no prokušani prepredenjak zapapri podmuklo, zadaje niske udarce!

Zagor nikada nije bio zagovornik zločinaca, nastojao je zaustaviti zle zvekane i privesti ih ruci zakona koja je spora, ali ipak dostižna. Nije Zagor službovao zveckavim zlatnicima niti je zlurado zvjerao Darkwoodom, provodeći samovolju. Nisu mu jednom priredili zasjedu iz koje bi izvukao živu glavu. Bio je i ostao čovjek vrijedan divljenja, htio on to ili ne, mora biti dio Retronauta, osobnih tekstova koji se sastoje od spomena na glazbu, film, književnost, strip i opću kulturu; kulturna djelatnost 20. stoljeća čini dobar dio uvrštenih pojmova.

Nadam se da su uvršteni podaci pouzdani, lišeni netočnosti. Ubacio sam pokoji svakidašnji termin koji mi je ostao u ugodnom sjećanju, ali štošta nisam spomenuo, mogli bi se ovi tekstovi iz dana u dan dopunjavati brojnim pojmovima i osobnim dojmovima. Šalabahteri, živopisni nadimci, samoljepljive sličice, starinske igre, puhaljke (ne otrovne koje koriste opasni Indiosi, već one koje su se punile papirom ili nezrelim bobicama grožđa), kalkulatori, ručni satovi, trkaći bicikli, telegrami, špekule, krčme, lokalni običaji, trendovi, kućanski aparati koje je vrijeme pregazilo, tjelesna znamenja, zulufi i slikovite frizure, specifični modni dodaci, poodmaklo znakovlje koje je vrijeme pregazilo, kulinarski recepti…

A koliko je tek znamenitih zgrada, značajnih znanstvenika i uglednih umjetnika koje nisam spomenuo, a trebao sam! Primjerice, važan je književnik Zvonimir Golob (1927-1997.), a jednako je važan i književnik Zvonimir Balog (1932-2014.), koji je umio kvalitetno pisati i za djecu i za odrasle, zaslužio je poveći prostor. Teško će se naći učenik koji tijekom školovanja nije čuo za knjige Ja magarac ili Nevidljiva Iva, susreo se s Balogovim djelima.

Golob nije uvršten u lektire i manje ljudi zna za njegove pjesme. Ljubitelji glazbe sigurno znaju za album Dedić-Golob (1977.) kojega je Arsen Dedić napravio u suradnji s Golobom koji je jedan od osnivača zagrebačke škole šansone.

Jedna od uglazbljenih pjesama je Davne kiše što je prvotno objavljena u Golobovoj pjesničkoj zbirci Čovjek i pas i druge šansone (1971.). O šansonama i šansonjerima trebao sam podrobnije pisati, baš kao i o Zagrebačkoj školi crtanog filma te njezinim istaknutim predstavnicima od kojih su neki, uz animirane filmove, stvarali i stripove.

I Zagreb, grad koji mi je bio drugi dom, zaslužio je posebno mjesto mada trgovi i ulice nisu iste. Da sam pisao samo o dobitnicima Zlatnih arena, Zlatnih palmi i Zlatnih globusa, Retronaut bi bio krcat jer, ima tu materijala za više publikacija! O sportu nisam pisao jer ga ne pratim, ali mogao sam napraviti pokoju iznimku.

Također, trebao sam pisati o marljivim učeničkim zadrugama koje su još uvijek aktivne u školama, a mogao sam spomenuti i seoske zadruge koje su nestale baš kao i mnogi seoski zanati. Zaobišao sam i brojne životne vještine pomoću kojih su marljivi ljudi zarađivali i radili na svom tjelesnom i duševnom zdravlju.

Jesam li, na kraju krajeva, pažljivo dozirao informacije tijekom pisanja? Vjerojatno nisam, ne sumnjam da sam katkad bio štur ili odveć opširan! Ali kako valjano odrediti primjerenu količinu, znati kada se previše zadire u nečiju privatnost i gdje je najbolje prigodno prikočiti, staviti zadnju točku? Propisanoga naputka nema. Barem ga ja nisam našao ili smislio tijekom pisanja. Bio bi to zgoditak!

Zračiti

…toplinom, koliko je dobro, toliko je i loše; prepoznaju dobrohotno zračenje kojekakvi, požele se zagrijati na tuđoj duševnosti, bez ustručavanja i zadrške usvajaju nečiju pamet i milu srčanost, neumjereno zadirkuju i nerijetko premaše granicu dobroga ukusa. Nastojao sam da Retronaut zrači pozitivnošću, da čitatelj ne mora iz očaja zariti lice u dlanove i zazivati u pomoć više sile.

Kao autor imao sam pravo na potpun izbor pojmova, nitko mi nije nametao svoj izbor. Dakle, podarena mi je privilegija koju sam nastojao maksimalno iskoristiti te usto izbjeći zbrčkane zagonetke iz kojih nastaju nove zablude. Neke pojmove i ljude nisam htio spomenuti nijednom riječju, ali neke sam zlokobnosti ipak sam naveo, nisam ih zataškao čisto da ih ne zaboravim za ubuduće. U ovim tekstovima dao sam djelić sebe, ali nastojao sam da spomen o meni ne dominira, a usto sam pokušao izbjegavati ideološka uvjeravanja i savjetovanja.

Retronaut bih opisao kao leksikon osobne prirode, seriju dnevničkih zapisa koji su u mjesečnom ritmu objavljivani kroz dvije godine, a pisani u naletima, pretežno preko vikenda. Namjerno sam nastojao smanjiti spomen na prirodne i umjetne katastrofe te ratove i zadrte hulje, zlotvore koji su ratove poticali; zbog duševnog mira, ignorirao sam brojna čudovišta u ljudskom obličju koji su nastojali zatrti svoje neistomišljenike, podvrgnuvši ih smrtonosnoj torturi. Čemu spominjati dvonoge zmije koje krasi manjak oštroumnosti, a šire turobnost i smrt, podmuklosti i zla svake vrste?

O mračnoj strani ljudske prirode piše Ernő Szép (1884-1953.) u knjizi Ljudski zadah. Snažno štivo, pokazuje što su ljudi kadri učiniti drugima u nehumanim uvjetima, opisuje kako je morao prisilno raditi u radnom logoru. O zlu koje se širilo tijekom Drugog svjetskog rata govori se u filmu Šoa (Shoah, Claude Lanzmann, 1984.) koji nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim. Taj film, koji traje devet sati, isto zaslužuje detaljnu analizu.

Važan je kratkometražni film Noć i magla (Nuit et brouillard, Alain Resnais, 1955.) koji također tematizira ratna stradanja. Mada traje pola sata, ostaje u dugom sjećanju.

Sjećanja sam stalno vrtio tijekom pisanja. Primarni zadatak bio mi je proširiti vlastito znanje i pobuditi interes za učenjem kod potencijalnih čitatelja, zagrepsti po zapuštenoj prošlosti, umjetničkim djelima i ljudima koji su često, ni krivi ni dužni, prekriveni debelim slojem prašine, poneki čak oskudno spominjani u zemaljskim pripovijestima, žrtve tuđeg neznanja.

Namjera mi je bila odati počast umjetnicima i umjetninama te stvoriti ozarena lica, pridonijeti u borbi protiv zaborava, skupiti na jednom mjestu idole iz djetinjstva i mladosti, obnoviti sjećanja. Kome je Retronaut namijenjen, jesam li imao na pameti određeni profil čitatelja? Nisam. Pisao sam ga, prije svega, za sebe iz užitka, ali i kako bih iskazao poštovanje minulim vremenima. Jednima će napisani tekstovi poslužiti kao podsjetnik, a drugima možda kao putokaz.

Osobe kojima nije mrsko prihvatiti izazov i poslušati kvalitetni jazz, blues ili rock, pročitati knjigu ili strip začinjen vrhunskim crtežom te pogledati film zahtjevne tematike ili originalne forme valjda će pronaći nešto novo ili staro (i zametnuto) za sebe u Retronautu

Zuriti

…ili gledati u prazno, isključiti se iz svijeta. Zurenje ili napadno gledanje, očigledan znak opće nepristojnosti ili nekontrolirane znatiželje. Zbog zurenja može se zaraditi vruća zaušnica, oštar pogled ili bogata špotancija. Zuriti kao tele u šarena vrata, tupasto se usredotočiti na osobu ili stvar, pogubiti se.

Zuriti u prazan ekran (ili papir), kada imaš stvaralačku blokadu i nema pomaka nabolje (već samo unatrag), prave riječi zapinju ili uporno bježe kao divljač pred umjetnim žamorom. Kraj samo što nije stupio. Privest ću još jednu spisateljsku priču do kraja.

Retronaut mi nije stvarao neugodu i spisateljske muke, no slovo Z zadaje brige, njega najduže sastavljam i naknadno dopunjavam! A što bi tek bilo da krenem na slovo Ž, koliko bih se vrzmao oko njega?

Ž ću zato namjerno zaobići u širokom luku, neka pojmovi koji počinju tim slovom ostanu u zraku, neispisani, stoga će svatko moći po vlastitom nahođenju moći pisanim, usmenim ili nekim sasvim trećim putem sastavljati natuknice o pojmovima i ljudima što započinju slovom Ž koje mene asocira na žabe, žalost i proces žalovanja. Materijala zaista ima napretek; može se pisati o raširenosti i pogubnosti žutoga tiska, žonglerima i zapetljanim žnirancima, žestokim žandarima, jutarnjim žgancima, živahnim željama i žudnjama, nevinim žrtvama i žalobnim žalopojkama, žvakaćim gumama, žalbama i žustrim zabranama te življenju uopće.

Eto, Ž samo što me nije posve nadvladao, a i odavno sam prešao propisanu količinu teksta, stoga je vrijeme da sastavim završnu riječ i znak.

Živjeli!