Volio bih odmah na početku pojednostaviti stvari — Roman Simić je faca.
Uistinu, mi možemo, kao i svi ostali uvodi, početi redati njegova postignuća u književnom svijetu. Međutim, riječ je pothvatima poznatima ljudima u kulturnim miljeima, a nepoznatima i nevažnima široj javnosti. Ne brinite, piščevu biografiju naći ćete na kraju, ali za čitanje ovog teksta važno je samo da znate kako je glavni akter naše priče faca. Sada kada smo postavili letvicu, možemo uroniti u razgovor održan u sklopu programa Tjedan dobre dječje knjige Gradske knjižnica Rijeka.
Roman Simić našao se zajedno sa svojom urednicom Ivanom Žderić pred malenim Zoom ekranima povodom svoje zadnje slikovnice — Jura i upute za odrastanje (Profil, 2020). Treća Jurina avantura u nizu, nastala u suradnji s ilustratorom Manuelom Šumbercem, vodi čitatelje u potragu za nizom pitanja na koja — čini se — odgovore imaju jedino odrasli. No, ono što Roman zna, a Jura ne zna, je kako iza odrastanja ne postoji kompleksna jednadžba:
Problem odrastanja je mene oduvijek mučio. Ja sam se kao klinac stalno pitao — bože, ja nikad neću znati sve što moja mama zna raditi! Kako se nauči sve to što odrasli rade bez frke? Ja sam mislio da sam potpuno nesposoban unatoč svojoj upornosti i zavisti.
I onda je moj veliki trenutak obračuna napokon došao u 48. godini kada sam odlučio pokazati malom sebi i Juri kako to nije veliki problem.
Kroz slikovnicu Roman stalno postavlja pitanja svojim rodicama koje imaju sve odgovore ovoga svijeta. Upečatljivi duet, mora se priznati, uvlači nas u vrtlog biografskih pitanja:
Moj veliki problem je bio što nisam imao rodice tako da su roditelji bili ti koji su morali odgovarati. Ja sam bio jedan od onih klinaca koji su jako puno čitali i nadali se kako će pronaći sve odgovore u njima.
I dok je on zanemarivao stvarnost provlačeći se između stranica, slikovnica za želju ima da djeca — unatoč silini pitanja — uvijek iznađu svoje načine razrješavanja problema:
Volio bih da moji klinci sami dolaze do rješenja, a ne da im netko uspe pamet, uključujući i mene. Želim da budu odgovorni za svoje postupke i razvoj. U Jurinim pustolovinama nikad neće biti više instance koja će mu riješiti problem.
Unatoč tome što Jura ima iza sebe tri slikovnice, treba stati na prvoj stranici i reći — Jura nije drugačiji:
Za mene je Jura samo običan klinac. Njemu se događaju stvari koje se događaju i njegovim vršnjacima. Možda je razlika u tome što ima obitelj koga ga podržava i to mi je jedna izuzetno važna stvar. Pusti dijete da živi, ali nemoj ga pustiti da živi bez tebe.
Slušajući pisca kako raspleće novu Jurinu avanturu, jedan dio čitatelja morao se ponovo zapitati — otkud Jura u velikom svijetu Romana Simića?
Imam dvoje klinaca. Od malih nogu ih pratim pokušavajući otkriti koji su njihovi problemi te što ih muči. Neke probleme — koji su nama komplicirani — klinci lako riješe, ali s drugim stvarima se znaju itekako lomiti.
Jedan od njih je obradio je u slikovnici Jura i kuckalo protiv dosade (Profil, 2017):
Primjerice, problem dosade je jednako gadan i za roditelje i za djecu. Ja sam ulazio u puno konflikata jer nisam mogao zamisliti kako nekome s osam ili deset godina može biti dosadno.
Tek kasnije sam počeo shvaćati kako je dosada problem, ali da postoji jednostavno rješenje koje možemo primijetiti u svakom odnosu — daj malo mašte. I od tog problema nadalje sam kako mene zanimaju problemi. Ne zanimaju me idilične situacije već one koje su potencijalno konfliktne.
I dok je dosada otkucavala svoju slikovnica, druga Jurina avantura u obliku naslova Jura i gospođica Zavissst (Profil, 2019) uzela je u ruke kompleksniji problem:
Zavist je bila mnogo opasnija tema od dosade. Problem zavisti je bio složeniji jer nijedna kultura ili religija, a na kraju ni roditelj ga neće gledati lijepim očima. Nikada nećete čuti kako je lijepo što je netko zavidan.
No, zašto zavist? Moj najbolji prijatelj na faksu je bio briljantan student za razliku od mene. No, dolazio je kraj faksa kada je trebalo naći zaposlenje. Njemu su ponudili posao na fakultetu i otvarala su mu se vrata za razliku od mene. A mislio sam kako bi mi se trebala otvarati. Počeo sam osjećati zavist prema čovjeku kojeg sam volio. To me mučilo do razine da je počelo narušavati naš odnos. Zbog toga sam odlučio kako mu moram to kazati. I kada sam mu to rekao — stvari su mi laknule. Međutim, svjestan sam kako se to ne događa često.
Unatoč osobnim razlozima, kao i iskustvu koje čovjek — htio ili ne — nakupi kroz skoro pola stoljeća, Roman Simić ne gaji nikakve iluzije o svojem zanatu:
Ja u svako pisanje ulazim s pretpostavkom da ne znam o čemu pišem, ali da bih volio znati. Slikovnica je sredstvo da ja saznam nešto te uz malo sreće i olakšam klincima dileme pred kojima će se naći. Neću im dati rješenje, ali ću im otvoriti nove kanale razumijevanja.
Ja nisam znao pisati za klince, ali sa svakom novom knjigom vjerujem sve više u to da mogu pisati.
SLIKOVNICA SE PIŠE, ALI I RIŠE
Unatoč tome što je Roman imao glavnu riječi, bio je svjestan kako mu je tijekom cijelog razgovora nedostajala njegova druga — prema njegovim riječima — bolja polovica. Riječ je o ilustratoru Manuelu Šumbercu na kojeg su se kroz razgovor Roman i Ivana stalno vraćali:
“Uvijek prepoznate kada netko nešto radi s guštom. Koliki god Manuel bio kuler, vidi se njegova strast. On je nevjerojatan profesionalac. Ja uvijek brusim, poliram, fantaziram, a on samo isporuči. Užitak je raditi s njim jer izuzetno lijepo prepoznaje poantu slikovnice. Uvijek kada razgovaramo s klincima, uvidimo kako je tim Manuel uvijek brojniji od tima Roman.” kazao je prvo autor, a na njegove hvale nadovezala se i urednica:
“On je osoba koja izuzetno cijeni slobodu kreaciju te mogućnost odabira detalja. Jura je isti, ali kroz slikovnice se mijenja. Ta umjetnička sloboda je izuzetno važna Manuelu. On vidi priče na razini na kojoj je ja ne mogu vidjeti.“
No, slikovnice nisu tu samo da bi bile tiskane, već i dijeljene. Tercetu iza Jurinih avantura malo znači napisano ako isto nije pročitano:
Klinci nisu imuni na pričanje priča. Uspijemo ih osvijestiti kako je sve oko njih priča, od reklame do filma. To je naša misija na svijetu; da širimo dobru riječ o pričanju priča.
Neponovljiv je trenutak kada se jedna priča uživo predaje. Kada vidimo klincima da im mašta kreće raditi. Koliko god bili mladi ili stari čitatelji, ono što dobre knjige rade dobrim čitateljima je da im otvaraju nove priče i svjetove.
Međutim, svaka priča ima svoj početak i kraj; važno je samo znati kada treba započeti, a kada završiti:
Svjesni smo kako pažnju kod klinaca možemo držati samo neko vrijeme. Međutim, ono što ostaje je susret koji se kao priča nastavlja granati. Kada pričamo o razlozima zašto djeca ne čitaju, svatko od nas ima neki odgovor. Ja vjerujem kako je čitanje dio svečanosti koja nam omogućuje da ostanemo djeca, a da možemo nastaviti participirati u svijetu odraslih. Ne želim da klinci izgube tu šansu, a ne želim da ju izgubi itko od nas.
A znat ćemo da je nismo izgubili ako se svakoga dana možemo probuditi te — zajedno s Romanom Simićem — ponoviti sljedeće riječi:
Ja sam Jura, ali nemojte to nikome reći.
Roman Simić rođen je 1972. u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Urednik je književnog časopisa Relations i umjetnički direktor Festivala europske kratke priče. Kao prozni pisac uvršten je u više antologija i pregleda hrvatske proze devedesetih, a priče su mu prevođene na desetak jezika. Zaposlen je kao urednik u nakladničkoj kući Fraktura.
Manuel Šumberac rođen je 1988. godine u Puli. Magistrirao je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se animacijom i ilustracijom animiranih filmova, glazbenih spotova, knjiga za djecu i korica knjiga. Za svoj je rad dobio brojne nagrade.
