Kopjar nas uvijek časti samo dobrim i originalnim pričama.
Putnici u gradskom autobusu bez klime, kad je vani plus trideset pet, mogu naglo promijeniti ćud. Tako se gospođa ispred mene, naoko dobrodušna bakica, pretvorila u luđakinju koja je počela mahati sklopljenim kišobranom, zapravo suncobranom, pokušavajući me dohvatiti posred čela.
– Ali, što sam vam skrivio? – upitao sam je, izmičući se.
– Ništa, sinko, ništa! – vikala je ona. – Samo želim nekog izbatinati, a ti si mi pri ruci!
Ostali putnici su je svladali i izveli van na sljedećoj stanici. Nadam se da su pozvali Hitnu. Ja sam nastavio do gradskog bazena, oronulog građevinskog monstruma u kojemu se nekad igrao vaterpolo, a koji je sada služio samo za ljetno rashlađivanje u vodi što je vonjala po otpadnim tvarima iz obližnje kožare. Unatoč tome, bazen je bio krcat jer vrućina je bila nesnosna. Svukao sam se u kupaće i sjeo na popucani kameni rub, umočivši noge do koljena. Djeca u vodi su galamila, a odrasli su glasno čavrljali na terasi slastičarnice, odakle je treštala i glazba iz prastarih zvučnika. Bilo je ugodno izgubiti se u tom raznolikom šumu. U glasnoj tišini.
– Nemoj dugo – rekla mi je mama kad sam odlazio.
– Ostani koliko želiš – rekao je tata, samo da se inati mami.
Za razliku od one bakice u autobusu, oni nisu pomahnitali zbog vrućine. Izgubili su razum još zimus, kad je mama otkrila da tata ima novu tajnicu koju joj nije spomenuo. Ta je tajnica, moram reći, stvarno vrlo zgodna, ali siguran sam da tata nema nikakvih ambicija naspram nje. On je pristojan čovjek koji se nikad ne okreće za ženama na cesti pa kako bi onda zavodio tajnicu? No mama mu ne vjeruje. Čak i meni govori da je tata podlac koji nju zapostavlja, a okolo se razmeće kavalirštinom i darovima. Pritom se uvijek trudi da tata čuje njene kritike, na što se on krene agresivno braniti, tvrdeći da je mama alkoholičarka koja potajice, dok on i ja spavamo, ispija zalihe dedine rakije. To također nije točno. Jedne sam večeri uhvatio tatu kako rakiju izlijeva u zahodsku školjku, samo da može iznositi svoju sumanutu optužbu. Mama mu prijeti rastavom, a on kaže da se tome ionako nada još otkad se potpisao u maticu vjenčanih. Mama ga je jednom čak i ošamarila i pritom ga ogrebala svojim dugačkim noktima. Krv je kapala s njegova obraza kao znoj koji se sada cijedi s mene. Kap. Kap. Kap… Mrzim njihove svađe. Slušam, šutim i mrzim.
– A ti si ovdje nekakva umjetnička instalacija? – prenuo me ženski glas. – Betonski fikus?
Marijeta mi je bila doplivala do nogu i zagledala se u mene.
– Puštam suncu da me malo sprži – rekoh. – Već si dugo ovdje?
– Dovoljno dugo da skužim da si u bedari. Što je?
Volio sam Marijetu. Jesam. I ona je mene voljela. Kao prijatelja, kao brata, kao čupavo štene. A htio sam da me voli kao Brucea Waynea dok gnječi Jokera, kao Brucea Leeja dok rukom lomi beton, kao Brucea Willisa dok spašava svijet.
– Sve je u redu – rekao sam. – Gle sad ovo.
Kad je vani plus trideset pet, i sunce vam udara ravno u čelo, zapravo se vrlo lako pretvoriti u nekog drugog, pogrešnog sebe. Svjestan njenog pogleda, krenuo sam prema skakaonici, usamljenom čudovišnom kraku koji se zlokobno nadvijao nad bazenom. Čuo sam je kako viče za mnom, ali nisam je razumio. Činilo mi se da govori nekim drugim, razlomljenim jezikom, kao da su joj usta puna vode.
A voda puna kupača s vrha desetmetarske skakaonice sličila je na golemu juhu s čudnovatim noklicama. Još se pušila, sve je izgledalo maglovito, nestvarno i vrlo opasno, i naravno da je najbolje bilo odustati. Ali uto sam u vodi, u plitkom dijelu bazena, ugledao Marijetu. Dlanom je zaklonila oči da bi me bolje vidjela. Mene, neustrašivog skakača u ljetnu juhu od kože. Osim nje, bilo je još podosta kupača koji su piljili u mene. Ha! Napeo sam mišiće i bacio se.
Na televiziji je izgledalo jednostavno. Trebalo je skočiti što okomitije, s minimalnim otporom, no ja sam se u vodu strovalio vodoravno, na lice i trbuh, kao posječeno stablo. Nije boljelo, baš nimalo, ali negdje u meni snažno je odjeknulo piskutanje. Bio je to, spazio sam ih krajičkom oka, zbor opernih miševa. Svi su bili odjeveni u vrlo cifrastu, ali mokru odjeću. A onda sam shvatio da je juha s čudnovatim noklicama ispod površine posve crna.
Kad sam došao k sebi, ležao sam na rubu bazena, sav crven od udarca. Oko mene se uzdizao živi bedem radoznalaca koji su se, čim su procijenili da mi nije ništa, vratili kupanju i sladoledima. Uz mene su ostali klečati mišićavi spasilac depiliranih prsa i Marijeta. On je kolutao očima, a njoj su niz lice klizile kapi klorirane vode.
– Filmski skok, prijatelju – rekao je spasilac. – Kako jetra i drugi unutarnji organi?
– Tupane – rekla je Marijeta. – Što ti je to trebalo?
Šutke sam piljio u njih. Bilo mi je jasno da bih depiliranom trebao zahvaliti što mi je vjerojatno spasio život, a Marijeti što me miluje po čelu, ali nisam mogao pokrenuti jezik. Nije bio drven, nego mi se činilo da ga uopće nemam, da su mi usta prazna duplja u kojoj nešto gnjili. Ponos, prije svega. Polako sam ustao i popio malo soka koji mi je žurno donijela Marijeta, ali kad sam joj htio zahvaliti, samo sam ispustio nekakav grleni graktaj, kao umiruća ptica.
– Isuse, pa ti si u stanju šoka – rekla je.
To stanje zapravo se zove stresni poremećaj. Može imati svakojake simptome, a ja sam zbog traumatskog događaja izgubio moć govora. Doduše, nisam se ni prije znao ne znam kako izražavati, ali bilo bi lijepo prozboriti koju s Marijetom.
Otpratila me do zgrade, šuteći poput mene. Mahnuo sam joj i, klimatajući prema ulazu, napisao joj poruku na WhatsApp: Opet bih napravio isto, samo da mi staviš ruku na čelo.
– Tebi na čelo treba staviti hladan oblog! – viknula je za mnom.
Starci su valjda mislili da šutnjom protestiram zbog njihova lošeg odnosa, i nisu shvatili da mi jezik više nije funkcionalan. Štoviše, tata me pohvalio jer sam malo izašao iz kuće. Mama je, pak, rekla da se jako crvenim i da nisam smio tako dugo biti na suncu. On je na televiziji gledao nekakav western iz zlatnih godina crno-bijelog filma, a ona je na tabletu glasno puštala Black Sabbath, premda su joj slušalice bile nadohvat ruke. Onda je on pojačao ton na telki, baš za vrijeme revolveraškog okršaja i jedan me metak pogodio posred prsa.
Od fatalnog krvarenja spasila me poruka na WhatsAppu: Dođi na balkon.
Marijeta je živjela u zgradi preko puta. Kad smo bili klinci, ogledalcima smo hvatali sunčeve zrake i jedno drugom slali svjetlosne poruke. Kasnije smo prešli na mobitele, što nije bilo tako zabavno jer bljeskove sam mogao tumačiti kako sam želio.
Bila je na svom balkonu. Odmah mi je mahnula i nazvala me.
– Bok, htjela sam vidjeti kako si. Je l’ ti se vrti?
Nemoćno sam graknuo, a poruku joj nisam želio slati. Previše je toga bilo što sam joj želio reći. Odložio sam mobitel i prstima joj oblikovao srce, pomalo drhtavo, pa je bilo dobro što je bila daleko. Ona je zabacila glavu i zagledala se u crveno nebo. Na prozoru pokraj njenog balkona bljesnulo je sunce, no ovoga me puta svjetlo nije zavaralo. Dohvatio sam mobitel. WhatsApp linija je krckala, ali dobro sam čuo sve što je izbacila iz sebe:
– Čuj, u vezi tog srca, onog sumanutog skoka, ruke na čelu i svega ostaloga… Htjela bih ti nešto reći, a ti me dobro slušaj jer nema šanse da ti to ponavljam… Neke stvari ne možeš siliti. Neke stvari nisu, kako bih rekla, suđene, razumiješ? Koliko god da se trudiš, ne mogu se ostvariti. Ja te volim, ali nikad nećemo biti skupa. Nikad… Dobro?… Je l’ dobro?
Nekako sam uspio kimnuti, ali zapravo sam se cijeli zgrčio. Osjećao sam kako mi se dižu dlake na krznu. U ustima mi je umjesto jezika izrasla gumena kost.
– Ajde, bit ćeš ti okej – rekla je. – Čujemo se.
Gledao sam je kako odlazi s balkona. Mobitel mi je ispao iz ruke, a nevidljiva voda zapljusnula je zidove balkona. Onaj skok će ipak biti tragičan. Utapao sam se u crnilu i gubio dah.
– Hej – začuo sam iza sebe mamin glas.
U pozadini, shvatio sam, više nije bilo pucnjave s Divljeg zapada ni Ozzyjevih vriskova. Polako sam izronio. Stajali su na balkonskim vratima, oboje, i promatrali me kao da sam se upravo sada rodio, ovakav, s četrnaest godina, i kao da se s mene cijedi krv i sluz.
– Malo smo prisluškivali, oprosti – rekao je tata. – Nisi nam izgledao dobro.
– I samo da znaš, ti si predobar za nju – lagala je mama.
– Da, definitivno – dodao je tata.
Oprezno su mi prišli. Tata me bocnuo kažiprstom u rame, kao da želi provjeriti jesam li stvaran, a mama me pomilovala po kosi.
– Daj, dušo, reci nešto.
I dalje nisam bio u stanju govoriti. Gumena kost zapela mi je u grlu. Morat će me voditi liječniku. Psihijatru. Možda i logopedu. Ili bioenergetičaru.
Nije važno. Ići ćemo zajedno.
