U roditeljskom domu, vrtiću i školi govori se mladima o važnosti čuvanja okoliša. Pažljivo se otpad razvrstava po kategorijama, misli se na poštivanje prirode. Raste broj ekološki osviještenih pojedinaca koji su pokretači pozitivnih promjena, no unatoč tome, zagađenje ipak raste.  

Priroda pokazuje svoje oštre zube, čemu stalno svjedočimo.

U ponedjeljak bude 35 stupnjeva i skapavamo od vrućine, a u utorak se temperatura spusti za 15 stupnjeva pa navlačimo kapuljače.

S pravom se priroda buni i brani, nagrižena je i ranjena, a najviše joj štete čine upravo ljudi koji svjesno ili nesvjesno rade protiv prirode.

Nažalost, jedna nepažljivo bačena šibica može spaliti šumu koju su brojni ljudi sadili i brižno njegovali, nastojeći da stablo uspije.

Znači, jedna ruka može uništiti ono što je stotinu ruku gradilo.

I mada brojne ruke korisno rade na dobrobiti čovječanstva, uvijek se nađe ruka koja napravi znatno više štete.

Čovjek nije gospodar prirode, ali se ponaša tako, kao da mu je priroda podređena. Loši je gost čovjek na ovoj planeti, ne cijeni gostoprimstvo prirode i premalo misli na sljedeće generacije.

Neveseo prikaz bliže budućnosti čini slikovnicu Otok (Semafora, 2019.) Ksenije Kušec koju je ilustrirala Kristina Mareković.

Vrijeme radnje je u nedalekoj budućnosti (recimo, 2059. godina), a naratorica je ujedno i glavni lik ove poučne priče – glavnu riječ ima baka koju posjeti unuka Zrinka iz Zagreba. Baka živi na otoku koji nije idiličan i oaza mira kao nekada. Unuka Zrinka više nije dijete, ali rado boravi na otoku u društvu svoje stare bake.

Brojne su se promjene odvile otkako je baka bila djevojčica, u Zrinkinim godinama. Priroda je znatno zagađenija, voda je nepitka, kiše su kisele, nebo je sumorno, životinje su umjetne, a smeće je posvuda. Prevladavaju loši klimatski uvjeti, no neki se aktivisti trude i ne odustaju, ulažu napore u obnavljanje prirode.

Baka se dobro sjeća kakva je priroda bila prije, dok je ona bila dijete. Ona je odrastala u naše vrijeme, kada se dosta govorilo o klimatskim promjenama i zagađenju. No, nije dovoljno govoriti. I u bakino se vrijeme dosta govorilo, održavale su se radionice i smeće se sortiralo, ali ipak je došlo do katastrofalnih posljedica svjetskih razmjera. Podigla se razina mora i brojni su otoci nestali, domaće su životinje uginule:

„Vidim da Zrinka govori aha jer ništa ne razumije. Njoj je normalno da u moru nema riba, da se u njemu ne smije kupati jer je masno i otrovno, da u svaku čašu s vodom iz replikatora mora staviti tabletu da je naše tijelo može prepoznati, da nebom lete samo superavioni, a ne ptice. Ni to nebo više nije plavo kao što je bilo. Sada je sivožuto zbog oblaka koji obavijaju Zemlju i gotovo nikad se ne vidi sunce.“ (8.)

Može li se ostvariti priča koju je sastavila Ksenija Kušec, katastrofa koja je promijeniti lice planeta Zemlje?

Nažalost, ona se dobrano ostvaruje, i to velikim koracima, bez posustajanja i premišljanja. Vremenske su prilike izrazito nestabilne, zrak je sve zagađeniji, sunčeve su zrake sve opasnije za zdravlje. Čitava priča možda se neće dogoditi odmah, ali mogla bi uskoro, znatno prije nego što to možemo zamisliti.

Slikovnicu Otok moramo shvatiti kao ozbiljnu opomenu, crveni alarm koji ne trpi izmotavanja, već nagovara na konkretna djela, a ne samo na isprazno govorenje i puko kritiziranje.

Da se priča Otok zaista ne bi jednom ostvarila u potpunosti, moramo žurno reagirati, zbog sebe i generacija koje dolaze. Ne smijemo misliti samo na danas, već moramo gledati šire, u budućnost. Budući da ne zahtijeva puno vremena za čitanje, priču Otok vrijedilo bi pročitati s učenicima na satu razrednog odjela ili satu Prirode i društva, nakon čega se može razviti rasprava o važnosti čuvanja prirode, ali može se organizirati konkretna akcija skupljanja smeća oko škole. Mali su to koraci, ali i oni veoma doprinose u razvijanju svijesti u lokalnoj zajednici.

Odnekuda se mora početi djelovati, zar ne?